Gostujući i novi pjevači Opere HNK u Zagrebu u izvedbama Traviate
Vjerojatno vrhunac operne sezone HNK-a Zagreb dogodio se s nizom predstava Traviate Giuseppea Verdija pod ravnanjem maestra Ivana Repušića, kulminirajući gala opernom izvedbom za Valentinovo, s gostujućim svjetskim opernim imenima, kao i završnom predstavom u kojoj su zaista moćan dojam ostavili domaći zagrebački pjevači.
Ako bismo trebali odlučiti se za domaće ili za goste, ne bi bilo lako, jer su i jedna i druga podjela zablistale različitim bojama i različitim kvalitetama – strani gosti, sopranistica Nina Minasyan, tenor Liparit Avetisyana, i bariton George Petean, možda više vladanjem svim glasovnim nijansama uloga, besprijekornim tehničkim ostvarenjima, te nadasve blistavim glasovima koji su jedinstvenim kvalitetama zavrijedili mjesta na svjetskim pozornicama.
S druge strane, domaća podjela – uz prvaka zagrebačke Opere, baritona Ljubomira Puškarića, posebno dvoje pjevača, sopranistica Marije Kuhar Šoša i tenor Filipa Filipovića, od ove sezone novi solisti Opere HNK-a Zagreb, koji su u ovim predstavama u veljači debitirali u svojim ulogama – bila je u neku ruku još dojmljivija. Kod njih se pokazala u prvom redu snažna izražajnost u kojoj nije manjkalo vokalnog vatrometa, a usto prirodna i uvjerljiva gluma, izuzetna međusobna sinergija, te u konačnici kompletnost u ostvarenju glazbene drame i unutarnje drame likova.
Foto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Riječ je o predstavi koja je premijerno postavljena prošle godine, u režiji proslavljenog argentinskog opernog redatelja Huga de Ane, u kojoj, moglo bi se reći, puno toga ovisi o glumačkom i izražajnom kapacitetu interpreta i njihovu vlastitom nahođenju u međusobnoj interakciji. Snagu tragedije Traviate, ipak, teško je u punini pokazati bez toga. Gostujući pjevači, koji su ‘ušli’ u predstavu bez zajedničkog rada na režiji, nisu sasvim ostvarili i postigli međusobnu kemiju. To je možda jedina, ali ne i nebitna zamjerka njihovoj izvedbi.
Sasvim sigurno, riječ je o nijansama, dok je pozornost ipak bila na besprijekornomu vokalnom umijeću, čak virtuoznosti, ne samo interpretkinje naslovne uloge, Nine Minasyan, već i Germonta Georgea Peteana, koji je zadivio bogatim, intenzivnim glasom baritona.
Armenska sopranistica Nina Minasyan koja je 2011. počela karijeru u moskovskom Boljšoj teatru, učeći od velikana kao što su Elena Obrascova i Evgenij Nestrenko, jedno je od onih istočnjačkih čuda spoja talenta i pedagoškog sistema, koji vladaju nevjerojatnom vokalnom tehnikom, a i prilično suvereno vladaju i najvećim zapadnjačkim opernim pozornicama. Violetta je čeka ove sezone još u veronskoj Areni, gdje je i debitirala s njom prošloga ljeta.
Nina Minasyan jedno je od onih istočnjačkih čuda spoja talenta i pedagoškog sistema, koji vladaju nevjerojatnom vokalnom tehnikom, a i prilično suvereno vladaju i najvećim zapadnjačkim opernim pozornicama
Od početnih tonova napitnice, preko arije È strano! pa do završnog oproštaja od prošlosti, pratili smo gotovo u nevjerici s kakvom lakoćom, a opet baršunastim glasom punoga donjeg i blistavog i ujedno prozračnoga gornjeg registra Nina Minasyan brodi kroz nevjerojatne izazove ove uloge, u kojoj Verdi poput sladostrasnog mučitelja u razne pozicije stavlja ne samo grlo već i domišljatost soprana. Čuli smo u pjevanju Nine Minasyan da zna točno i nevjerojatno precizno odgovoriti na sve Verdijeve zakučaste zahtjeve: sve kolorature, legata, raskošan visoki Es, sve je bilo otpjevano kraljevskom mirnoćom, gotovo superiorno notnom zapisu.
Čuli smo u pjevanju Nine Minasyan da zna točno i nevjerojatno precizno odgovoriti na sve Verdijeve zakučaste zahtjeve
Možda se možemo zapitati treba li baš bez imalo muke tumačiti ulogu heroine koja se u prvom redu beskrajno muči – sa svojom bolešću, s neprihvatljivom ljubavi i na kraju smrću. Imali smo dojam da je sopranistica dala puno sebe u ulogu, ali možda ne baš sve, a određena suzdržanost ponajviše se osjetila u drugom činu, u duetu sa Germontom, u kojem je pjevačica – možda zbog nedostatka proba na režiji ove predstave – pjevala više za sebe, bez prave komunikacije s partnerom i pogleda prečesto spuštenog prema dolje.
Zavidno vokalno svježa i u posljednjem činu, sopranistica je ariju Addio del passato otpjevala poput molitve, glasom mirnim i bistrim poput jezerske vode, prenoseći lik Violette u svijet onkraj otužne realnosti, zgodno prikazane u opustošenom i osiromašenom stanu nekog potkrovlja u režiji Huga de Anne, nakon kojeg je slijedio gotovo ushićen, pomalo halucinatoran u ovoj režiji, duet s Alfredom te izvrsno otpjevana i odglumljena smrt. Ovacije su svakako bile zaslužene, i njoj kao i drugim dvama glavnim interpretima. Još jedna armenska zvijezda u usponu na svjetskim pozornicama bio je mladi tenor Liparit Avetisyan kao Alfredo.
Foto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Još jedan glas koji plijeni, ponajprije mekom talijanskom bojom, sfumaturama koje su prirodne, volumenom koji daje prostora za raskošne visoke tonove, pokretljivošću. Njegovo je ime već nekoliko godina zapaženo u kazalištima kao što je londonski Covent Garden, Bavarska državna opera, Semperoper Dresden. U ulozi Alfreda oduševilo nas je bel canto fraziranje, kao i prekrasna talijanska dikcija te mladenački polet kojim fraze moraju obilovati, kulminirajući u prekrasno otpjevanoj ariji De miei bolenti spiriti, i pogotovo u cabaletti, kao i u mekom, lirskom Parigi o cara, u kojem se njegov glas savršeno složio s glasom sopranistice.
Gluma je obilovala pretjeranim gestama i klišeiziranim pokretima, tako da nismo sasvim doživjeli romantičnu povezanost u paru sa sopranisticom
Ono u čemu smo očekivali više je možda gluma, koja je obilovala pretjeranim gestama i klišeiziranim pokretima, tako da nismo sasvim doživjeli romantičnu povezanost u paru sa sopranisticom. Najpoznatije ime u gostujućem triju je George Petean, rumunjski bariton kojeg karijera vodi na najveće operne pozornice svijeta, uključujući Operu u Parizu, Bečku državnu operu, Bavarsku državnu operu, Kraljevsku operu u Londonu, kao i njujorški Metropolitan, u kojem je uz ostalo pjevao i ulogu Germonta. Od prvih riječi otpjevanih na zagrebačkoj pozornici, u drugom činu kojim dominira lik Germonta, bilo je jasno i zašto.
Njegov glas, začinjen gotovo pikantnom bojom, intenzivnom, a opet mekom i baršunastom, u jednoj od njegovih najprepoznatljivijih uloga svaku je riječ, svaku rečenicu, obojio punim i potpunim značenjem – čulo se da njegovo pjevanje, fraziranje, unutar riječi, unutar sloga, odiše razumijevanjem i iskustvom uloge. Iako je možda nedostajalo prave razmjene komunikacije, pogotovo u duetu s Violettom, njegova interpretacija lika je više nego dovršena, čak i u režiji u kojoj je gostovao samo jednu večer.
Ariju Di Provenza il mar, il suol, jednu od najljepših u baritonskom repertoaru, čuli smo u verziji kojom je zračila odmjerenost provansalskog plemića koji staloženo pokušava pridobiti svog sina da odustane od Violette, da bi prava eksplozija osjećaja nastupila s kadencom u kojoj smo osjetili dinamičku i emocionalnu moć ovoga zaista svjetskog glasa. Nastup Georgea Peteana u ovoj predstavi nije prvi na hrvatskim pozornicama; nastupio je već u HNK-u Split, također s maestrom Repušićem, na gala koncertu za maestra Vjekoslava Šuteja 2019. godine, gdje im se pridružio i tenor Ramón Vargas.
Za sve ljubitelje pravog bel canta ova večer je bila pun pogodak, jer moglo se čuti primjerno verdijansko pjevanje
Za sve ljubitelje pravog bel canta ova večer je bila pun pogodak, jer moglo se čuti primjerno verdijansko pjevanje. I u manjim ulogama te večeri nije nedostajalo dobrog pjevanja – od izvrsne Annine koju je tumačila Josipa Gvozdanić, mlada sopranistica, čiji glas i gluma neprimjetne, odane sluškinje, daju naslutiti da je riječ o pjevačici s puno potencijala, do izvrsne Flore, u izvedbi mlade mezzosopranistice bogatoga glasa i pravoga scenskog temperamenta, Emilije Rukavina, do odličnog Siniše Galovića u ulozi Gastona, zatim karakternog Baruna Duphola u interpretaciji Ozrena Bilušića, obećavajućeg mladog baritona Marina Čarge u ulozi Markiza D’Obignyja, kao i dojmljivog Siniše Štorka u ulozi Doktora Grenvila.
Uz uloge Giuseppea te Sluge i Listonoše u izvedbi Matica Zakonjšeka i Roberta Palića, svi zajedno tvorili su uigran tim i prikazali svijet oko Violette detaljno i iznijansirano u karakteru. Pridružio im se Zbor Opere HNK-a Zagreb koji je pripremio Luka Vukšić, kojemu je samo u prvom nastupu nedostajalo malo više zajedništva, možda zbog režijske raspršenosti, ali poslije su bili vrlo precizni, s tek ponekom željom za jasnijim dinamičkim kontrastima, posebno piano dinamike u zboru Si ridesta in ciel l’aurora.
je obilovala pretjeranim gestama i klišeiziranim pokretima, tako da nismo sasvim doživjeli romantičnu povezanost u paru sa sopranisticom
Orkestar, ono što posebno osluškujemo kada je riječ o ovoj Verdijevoj operi, jer riječ je o tumaču Violettinih osjećaja, njezine bolesti, njezine potištenosti, pogotovo u piano gudačima, ne samo u bolećivom i prekrasnom preludiju posljednjem činu, već i u komentarima tijekom cijele opere, donio je cijeli spektar nijansi u izvedbi na gala predstavi za Valentinovo.
Gotovo cizelirano vodstvo Ivana Repušića rezultiralo je time da smo dobili svaki detalj, boju, dinamiku, ton violina koji kao da je stvarao tanku koprenu koja je lebdjela nad Violettom, nad njezinom sudbinom. Orkestar se pokazao i u nizu lijepih sola, među kojima je posebno dirljiv bio solo klarineta. Ivan Repušić još jednom vratio se u HNK Zagreb s Traviatom, koja ga prati na ovoj sceni od diplome, a kojom je i u protekloj sezoni dirigirao na dvjema gala predstavama u lipnju.
Posljednja predstava u nizu u veljači odisala je još većom opuštenošću: ako je na gala predstavi bilo sve u detaljima, dorađenosti, pažljivo odsviranim frazama, onda na posljednjoj kao da su i dirigent i izvođači u sve to dodali još više zamaha, strasti, poleta. Osjetila se kod glazbenika – a pretpostavljamo da je to išlo iz ruke i geste maestra Repušića – doza relaksiranosti, unoseći zanos u trodobni metar glazbe koja odiše nostalgijom romantičnih pariških salona.
U ulozi Violette Marija Kuhar kao da je pronašla pravu pjevačku i interpretativnu zrelost u kojoj se, za razliku od djevojački šarmantnih uloga, krije ženstvena višeslojnost i dubina
Sada s drugačijom podjelom glavnih solista i raspodjelom manjih uloga koji su dočarali svijet Violette Valéry: ono što nas je posebno očaralo od samog početka je prirodnost glume – režija Huga de Ane, koja je u nekim od predstava prošle sezone, pa čak i na ovoj gala predstavi djelovala pomalo neosobno, stilizirano, kao da je omekšala i oživjela u ovoj izvedbi. Izvedbe u veljači označile su debi u ulozi Violette sopranistice Marije Kuhar Šoša, koju dugo poznajemo na zagrebačkoj sceni, prepoznate najviše u interpretacijama Donizettija. U ulozi Violette, pak, kao da je pronašla pravu pjevačku i interpretativnu zrelost u kojoj se, za razliku od djevojački šarmantnih uloga, krije ženstvena višeslojnost i dubina.
Foto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Glasom svježim i punim sjaja, kojemu možda nedostaje malo snažniji dublji i govoreni registar, Marija Kuhar Šoša osvojila nas je gradacijom uloge. Tri različito obojena E strano!, u svakom činu, od raskoši i sjaja uzbuđene zaljubljenosti koja se čula u veličanstveno otpjevanoj sceni Violette, u kojoj je oduševila i opuštenom izvedbom prilično zahtjevne režije Huga de Ane, do dilema i začuđenosti u drugom činu kada ponovno izgovara te riječi, nastavljajući se duetom s Germontom, koji donosi prekretnicu za nju; do ponovno istih riječi u posljednjem činu, koje pjevačica opet pomnjivo podcrtava i ukazuje nam na rast ovoga opernog lika, kojim sada dominira bolest, kao gotovo karakterna crta, kako je Verdi piše.
Violettin Addio del passato, naglašeni silazni motivi kojima Verdi dočarava njezin isprekidan dah, posljednji proplamsaj ljubavne i životne nade u duetu s Alfredom, završni taktovi, sve je doneseno gotovo realistično u izvedbi Marije Kuhar Šoša, izražavajući glazbeni i dramski talent koji je očito čekao da se potpuno ostvari u ovoj teškoj ulozi.
Kao rezultat više zajedničkih predstava početkom veljače, ova predstava djelovala je zaista dorađeno i vješto odigrano u suradnji s drugim likovima
Još jedan akter, ne samo pjevački nego i uvjerljiv glumački, koji je doprinio da ova predstava, ako je to moguće, barem za tu večer prebriše, prekrije sjajne dojmove predstave od dvije večeri prije na Valentinovo i ostavi još sjajniji trag, još je jedan izvrstan novi član Opere HNK-a Zagreb, tenor Filip Filipović, koji je svojim zanosnim Alfredom uzletio u sâm vrh domaćeg opernog pjevanja. Sigurno kao rezultat više zajedničkih predstava početkom veljače, ova predstava djelovala je zaista dorađeno i vješto odigrano u suradnji s drugim likovima.
Foto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Ujedno i pjevački moćno i sigurno u glasu mladog tenora, čiji je glas čvršći i tamniji od glasa Liparita Avetysjana i koji ne samo glasom, nego i pojavom donosi nešto drugačiji lik – ne tek mladog, zavodljivog bonvivana, već pomalo ozbiljnijega romantičnog junaka ili antijunaka, koji, ne svojom krivicom, krivo shvaća razloge Violettina odlaska i odbacuje je pred svima.
Upravo ta scena, na kraju drugog čina odisala je najvećom uvjerljivošću i gotovo dramskom snagom glasa i interpretacije, dajući naslutiti spinto i možda dramske Verdijeve uloge u budućnosti ovog pjevača. Još neki od vrhunaca predstave bili su snažan duet s Germontom, kao i romantikom i prekrasnim fraziranjem prožeta arija De miei bolenti spiriti ili dueti s Violettom.
Zaista, publika je dobila sve što je zaslužila i u ovoj interpretaciji Traviate: još jedan interpret više nego dostojan možda najpopularnije Verdijeve opere, operni prvak Ljubomir Puškarić još je jednom u ulozi Germonta pokazao svoje vrsne kvalitete, možda izraženije nego u predstavama prošle sezone. Osim lijepe boje, finog fraziranja i moćnog volumena glasa, bio je na neki način mekši, dobro raspodijeljene dinamike, bez ijednoga prenagljenog tona, a usto je zrelo oblikovao detalje osobnosti Germonta, koji su posebno došli do izražaja u odličnoj interakciji u duetima s Violettom i Alfredom.
je obilovala pretjeranim gestama i klišeiziranim pokretima, tako da nismo sasvim doživjeli romantičnu povezanost u paru sa sopranisticom
Iako se s izvedbom jednog od danas najboljih svjetskih Germonta možda nije lako uspoređivati, Ljubomir Puškarić je na predstavi koja je uslijedila nakon gostujuće, zračio više nego originalnom osobnošću koju je unio u lik Germonta. Kombinacija strogosti, ali i očinske topline, u pogođenom je omjeru dočarala ovog jednog u nizu Verdijevih opernih očinskih baritona, koji možda na poseban način u Verdijevoj paleti opernih tipova iziskuju to nešto što je teško naučiti i do kraja definirati, a može se opisati kao toplina fraziranja.
Osjetili smo je u interpretaciji Ljubomira Puškarića, ne samo kao element razumijevanja, nego kao užitak pjevanja, nešto nagonsko i intuitivno, što je dalo notu nadahnutosti cijeloj ulozi, a posebno u iščekivanoj ariji Di Provenza il mar, il suol.
je obilovala pretjeranim gestama i klišeiziranim pokretima, tako da nismo sasvim doživjeli romantičnu povezanost u paru sa sopranisticom
Spektar manjih uloga, nešto drugačije raspodijeljen nego u prethodnoj predstavi, i dalje uvjerljivo daje sliku svijeta oko Violette: ovaj put Matic Zakonjšek kao Gaston de Letorireres, Marin Čargo kao Barun Douphol, Benjamin Šuran kao Markis D’Obigny, Nikša Radovanović kao Giuseppe, Alen Ruško kao Listonoša, te ponovno odlični Siniša Štork kao Grenvil, Emilia Rukavina kao Flora Bervoix i Josipa Gvozdanić kao Annina.
Ansambli, kao i solisti HNK-a Zagreb sjajno su reagirali na rafinirano vođenje maestra Ivana Repušića i uvjerili nas da trenutno možemo puno toga očekivati u Operi HNK-a Zagreb, čak i u izvedbi najzahtjevnijih repertoarnih naslova u kojima se ostaje vjeran izvornoj bel canto tradiciji. Osim toga, svaka usporedba s probranim gostujućim svjetskim opernim imenima itekako stoji na mjestu.
