Vid Veljak i Tomislav Oliver – virtuoz na violončelu i maestro za elektronikom

Tko je mogao i pomisliti da će skladba I Miss The Winter Snow Ivana Josipa Skendera doživjeti praizvedbu u Sinju 20. siječnja na 2. Festivalu novog zvuka pod prstima violončelista Vida Veljaka te skladatelja, muzikologa i pedagoga Tomislava Olivera za elektronikom, upravo kada je dio Hrvatske zameo snijeg, a oštra bura i niske temperature u Sinju kao da su stvarale podlogu za potencijalne pahulje.

Umjetna te za prosječnog slušatelja daleka i hladna elektronička glazba uz bliski i topli violončelo, čiji je zvuk Vid Veljak na recitalu u multimedijalnoj dvorani Palacina poveo na put transformacije, programskim konceptom poslužili su kao vjerna glazbena podloga pustom i hladnom gradu u subotnju večer, čije je stanovnike oštra bura zatočila u ugodnosti i toplini vlastitog doma.

Foto: Petar Malbaša

Vjerojatno je to bio jedan od razloga malobrojnoj publici na recitalu jednog od najboljih violončelista mlađe generacije, ali i sâm program aktualne te sasvim nove literature za violončelo i elektroničku glazbu, koja je ostala mistična i nerazumljiva velikom dijelu slušatelja iako je od svojih kelnskih i pariških početaka 1950-ih godina prošla trnovit put eksperimentalnim strujama da bi danas postala (gotovo) ravnopravni entitet tradicionalnim glazbenim instrumentima.

Ova premisa upravo je potvrđena na recitalu violončelista Vida Veljaka, koji je više podsjećao na duo u vidu klasičnoga izvođačkog sastava s elektroničkom glazbom pod vodstvom Tomislava Olivera, kojeg u njegovom svojstvu na koncertu možemo nazvati i maestrom. S obzirom na to da je u skladbama s programa uglavnom riječ o živoj elektronici, bez Oliverove intervencije rezultat svakako ne bi bio isti niti bi takvom preciznošću pred publikom zaživjele skladateljske zamisli u realnom vremenu. Možda bi se „raspale“ u izvedbi baš kao orkestar bez čvrste dirigentske ruke i palice.

Foto: Petar Malbaša

A upravo je Tomislav Oliver „kriv“ za to što se Vid Veljak zaljubio i posvetio suvremenom glazbi s naglaskom na onu u kombinaciji s elektronikom. Kao tinejdžera koji se zbog istančanih tehničkih i muzikalnih vještina već s četrnaest godina upisao na Muzičku akademiju u Zagrebu na poziv violončelističkog autoriteta Pavla Dešpalja, zreliji i iskusniji kolega Oliver uzeo ga je pod svoje okrilje. Paralelno uz studij na zagrebačkoj akademiji Veljak je studirao i na Međunarodnoj glazbenoj akademiji Kneževine Liechtenstein u klasi Jensa Petera Maintza, a potom i u Parizu u klasi Romaina Gariouda, uz pohađanje raznih majstorskih tečajeva eminentnih violončelista.

Kao solist nastupio je sa Stuttgartskim komornim orkestrom, Zagrebačkim solistima, Riječkim komornim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačkom filharmonijom te Cantus Ansamblom, a 2019. postao je vođa je sekcije violončela u Dubrovačkome simfonijskom orkestru s kojim često nastupa i kao solist. Iste godine posvetio se snimanju djela za violončelo solo (i elektroniku) hrvatskih skladatelja u sklopu projekta Resonance(s), čiji je cilj promovirati suvremenu glazbu domaćih autora 20. i 21. stoljeća.

Za album Resonance(s) II osvojio je diskografsku nagradu Porin 2022., u sklopu koje je bio nominiran u čak četiri kategorije ozbiljne glazbe. Oživljavanje postojeće i poticanje stvaranja nove suvremene glazbe najviše je okupiralo Veljaka, koji je član međunarodnog ansambla za suvremenu glazbu Synchronos, a u Hrvatskoj su mu prirodna staništa Glazbena tribina te Muzički biennale Zagreb.

Od nedavno mu je novo boravište postala i Dalmacija, odnosno Split, gdje je na Umjetničkoj akademiji Split naslijedio mjesto profesora violončela pokojnog Mihovila Karuze. Nije mu dugo trebalo da se poveže s tokovima suvremene glazbe u okruženju te je netom snimio djela Vladimira Sunka, a organizatori Festivala novog zvuka u Sinju upravo su u njemu prepoznali istomišljenika i vrsnog promotora suvremene glazbe. Nakon što je večer prije održan koncert nove glazbe, u sklopu koje su predstavljena djela sedam skladatelja do trideset i pet godina iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u izvedbi lokalnih glazbenika uz pojačanje kolega iz Splita, druga večer publici je donijela skladbe hrvatskih i međunarodnih skladatelja suvremene glazbe uz dvije praizvedbe.

Program je otvorila Idioma 1 Tomislava Olivera, koja je u njihovoj suradnji pred publikom zaživjela u već nekoliko izvedbi na raznim koncertima. Oliver je na prvom izdanju Festivala novog zvuka sudjelovao kao skladatelj, a s Veljakom ga veže čvrsta glazbeno-prijateljska veza koja će sigurno i u budućnosti iznijeti zanimljive suradnje. Uslijedila je izvedba Spirit of Beings Daija Fujikure, Singularity Joãoa Pedra Oliveira, I Miss The Winter Snow Ivana Josipa Skendera, Traces IX Martína Matalona i skladbe Ardura za violončelo i elektroniku Vida Veljaka.

Foto: Petar Malbaša

Nazivi skladbi s programa upućuju na izvanglazbeni sadržaj, a ako ih promatramo u deskriptivnom kontekstu kakav je programna glazba imala u 19. stoljeću, može se reći da su skladatelji u svom naumu bili i više nego uspješni. Idiom, kao neutralan opći naziv za svaki oblik jezika, kod slušatelja Oliverove skladbe potiče individualnu maštu, emocije i kognitivnu percepciju djela, a kako se riječ prema engleskom pojmu idiom često pogrješno upotrebljava u značenju za „teško prevodiv izraz specifičan za pojedini jezik“, ostavlja prostor i za premisu o teškoj, dalekoj i nerazumljivoj glazbi za prosječnog slušatelja.

The Spirit of Beings japanski je skladatelj Dai Fujikura zamislio kao duh djeteta koji čeka na rođenje i plutajući bira svoje roditelje, kroz melodioznu ariju upušta se na put do njih, da bi buđenjem došao do majčine utrobe i krenuo u njoj rasti. Reinkarnacija predstavlja beskraj u kojem duh vječito živi i kreće se, javljajući se na Zemlji svaki put u novom obliku.

Iako u sklopu svojih skladbi s elektronikom Fujikura koristi kompleksnu i sofisticiranu tehnologiju koju producira na IRCAM-u i Eksperimentalnom studiju SWR-a, u The Spirit of Beings poslužio se praktičnom tehnologijom za elektroničku glazbu kako bi je violončelist Matthew Barley Britten – za kojeg je skladba nastala – mogao što jednostavnije izvesti na turneji koja je obuhvatila nastupe od raznih koncertnih dvorana, crkvi i škola, preko svjetionika i knjižnica do pubova i starih plivačkih bazena. Četiri stavka, Aria, Floating, Awakening i Unending, mogu se svirati redoslijedom prema odabiru glazbenika, što je skladatelj omogućio pripremivši elektroničke trake koje ne zahtijevaju kompleksne uređaje za reprodukciju.

Foto: Petar Malbaša

Djelom Singularity portugalski skladatelj João Pedro Oliveira nastavlja svoju misiju poticanja na komunikaciju onog intimnog i osobnog, što možda nije ni moguće u potpunosti iskomunicirati. „Svjestan svojih nesavršenosti i oklijevanja kao ljudsko biće, pokušavam stvoriti nešto što bi moglo imati letimičan pogled na ljepotu“, opisao je skladatelj svoju misiju, što naziv djela – pozivajući se na jedinstvenost, pojedinačnost i osobenost – svakako predstavlja.

Skladba I Miss The Winter Snow Ivana Josipa Skendera, nastalom upravo za recital u sklopu Festivala nove glazbe, donosi nostalgičan intiman utisak skladatelja tijekom čije je izvedbe teško bilo razlikovati instrument od elektronike.

Skladateljski proces argentinskog skladatelja Martína Matalona vođen je pažljivim standardima arhitekta u kojem je konstanta bogatstvo senzacija koje može proizaći iz dvije komplementarne umjetnosti. Kroz serijal od jedanaest, barem za sada, skladbi pod nazivom Traces za instrument ili glas i njihovu elektroničku transformaciju u realnom vremenu Matalon slušatelju nudi skladateljski dnevnik i putovanje u unutrašnjost zvuka.

Na tragu intimnih skladateljskih ispovijesti izvanglazbenog sadržaja za violončelo i elektroniku koje je programski okupio na svom recitalu, Veljak se upustio i na vlastiti skladateljski put u kojem je, za razliku od ostalih skladbi, dionica violončela bila znatno dominantnija. Ardura za violončelo i elektroniku prva je njegova kompozicija, koja je praizvedena upravo u Sinju. Ime dolazi od lokalnog naziva na našoj obali za svjetlucanje, tj. fosforesciranje mora, preuzetog iz talijanskog jezika, a u ribarskom govoru može se čuti kao „ribanje pod arduru“. Rođeni Riječanin možda je tako izrazio svoju intimu i nostalgiju za morem, koje mu u novim pedagoškim i glazbenim izazovima u Splitu možda više neće toliko nedostajati.

Slušalačka inercija

U budućim izdanjima želja je organizatora Festivala novog zvuka da natječaj za nove skladbe dobije i međunarodni prizvuk kako bi lokalne glazbenike i publiku što kvalitetnije isprepleli s najsvježijim tokovima suvremene glazbe, a program recitala Vida Veljaka poslužio je upravo kao temelj takvoj ideji. Međutim, trnovit je put do publike.

supokretač festivala, Branimir Norac / Foto: Petar Malbaša

Iako u susjednom Splitu trenutno djeluje mali krug velikih ljudi posvećenih stvaranju i izvedbi suvremene glazbe – među kojima se ističu skladatelj i saksofonist Gordan Tudor, inače i idejni začetnik studentskog ansambla za suvremenu glazbu S/UMAS, skladatelj i zborovođa Vlado Sunko, klarinetistica Ivana Bandalo Benzon, koja je na sinjskom festivalu držala i radionicu za učenike glazbene škole, te klasa studenata kompozicije pod vodstvom međunarodno nagrađivana i izvođena skladatelja Ivana Božičevića – često se javlja problem brojčanosti publike ako je koncert programski posvećen isključivo suvremenoj glazbi.

Možda je zato i većina kolega te ljubitelja glazbe propustila poslušati i upoznati vrsnog novog glazbenika u sredini, Vida Veljaka, te se radije prepustila poznatom repertoaru i koncertu Kvinteta Astora Piazzolle, koji je istu večer nastupio u Hrvatskom domu Split.