24
ožu
Intervju

Vid Veljak: „Volim raditi na nečem novom i neistraženom"

Vid Veljak

share

Vid Veljak, 25-godišnji je violončelist iza koga nalaze se već dva nosača zvuka. Štoviše, njegov je drugi nosač zvuka Resonance(s) II upravo u konkurenciji za nagradu Porin s čak četiri nominacije. Ovaj je violončelist po mnogočemu unikatan; često se piše o njegovim prestižnim dostignućima poput onoga da je već s 23 godine postao vodeći violončelist Dubrovačkog simfonijskog orkestra, da je s 14 godina upisao Muzičku akademiju u Zagrebu, da se usavršavao u klasi Romaina Gariouda u Parizu te da violončelo svira od svoje treće godine. No mnogo je interesantnije od ovih „blistavih činjenica“ koje često plijene prostor u medijima čuti njegove riječi te ponajprije upoznati samog Vida Veljaka kao osobu i umjetnika koji je ponajprije zaljubljenik u – suvremenu glazbu.

Živa veza sa živom glazbom

„Još od ranih dana studija, a vjerojatno i prije, privlačila me suvremena glazba. Privlačila me kao jedan specifičan zvuk, kao splet stilova i prije svega kao mogućnost slobode u interpretaciji nečega novoga, nečega što do tada nije bilo toliko istraženo. Druga stvar kojoj sam se izuzetno radovao bila je suradnja sa živućim skladateljima koji nisu nužno bili skladatelji čelističkog repertoara, a koje nisam imao još prilike upoznati. Tako da se ideja o snimanju nosača zvuka rodila prvenstveno iz velike želje za interpretacijom novih djela u suradnji s kolegama skladateljima“

Možeš li istaknuti neku posebno značajnu suradnju sa živućim skladateljem?
Jedan od prvih skladatelja s kojim sam imao priliku surađivati bio je Tomislav Oliver, koji mi je u studentskim danima bio i profesor solfeggia. Vrlo brzo pronašli smo zajednički jezik, zajedničke interese i shvatili da dijelimo zajedničku strast prema ne samo izvođenju i snimanju suvremene glazbe, već i promoviranju hrvatske suvremene glazbene scene.

Oliver je i producent tvojih nosača zvuka, jeste li zajedno došli na ideju snimanja?
Tijekom brojnih suradnji (skladba Idíōma za violončelo i elektroniku i Koncert za violončelo Asterión koji je napisao baš za mene) vrlo je prirodno došlo do formiranja ideje o snimanju glazbe suvremenih hrvatskih skladatelja za violončelo (s elektronikom). Radi se o velikom repertoaru, a imao sam silnu želju snimiti i interpretirati većinu, ako ne i sva djela te je bilo jasno da će biti nekoliko nosača zvuka.

Istraživački potencijal suvremene glazbe

Čime te suvremena glazba toliko privukla?
Suvremenoj glazbi privukao me upravo njezin veliki istraživački potencijal. S jedne strane bio sam privučen novim tehnikama sviranja, novim zvukovima koji su rezultirali savladavanjem novih tehnika, ali s druge strane samim stavom skladatelja koji su pokušali otkriti jedan novi, poznati ili nepoznati zvuk te pomaknuti granice stila i tehnike sviranja sve dalje i dalje. Već od početka studija bio sam opsjednut velikanima suvremene glazbe (Ligetijem, Lutoslawskim, Duttilleuxom…) te sam uvijek planirao interpretirati njihova sada već repertoarna ili kanonska djela.

Što znači raditi sa živućim skladateljima?
U sinergiji sa živućim skladateljima dolazim do ponekad potpuno neočekivanih rezultata jer autori svojom vizijom, ali i zahtjevima, itekako utječu na moju viziju interpretatora. Mišljenja sam da tako i dolazi do najboljih interpretacija suvremenih skladbi. Posebno mi je zanimljivo raditi sa skladateljima koji sami nisu toliko vični pisanju za gudačke instrumente ili sami nisu violončelisti, baš zato što ne robuju idiomu violončela kao instrumenta, već su slobodni u svojoj umjetničkoj viziji. Netko tko nije violončelist me zapravo možda čak i najviše potaknuo da promišljam o mogućnostima svojeg instrumenta, kako bi bio što vjerniji njihovoj skladateljskoj ideji.

Skladba Sare Glojnarić Mora nominirana je za Porin u kategoriji najbolje skladbe klasične glazbe. Koji su bili izazovi ove partiture?
Bio sam jako sretan, da ne kažem privilegiran, snimati skladbu Sare Glojnarić koju je praizvela naša velika violončelistica Monika Leskovar. Samim time, imao sam veliku odgovornost zadovoljiti visoke kriterije koju je nametnula praizvedba, ali i reinterpretirati tu skladbu na vlastiti način. Radi se o veoma zanimljivoj skladbi tada vrlo mlade autorice koja je očigledno promišljala violončelo na sebi veoma svojstven način. To se moglo vidjeti i u grafičkom zapisu određenih dijelova partiture, ali i uključivanju nekih potpuno nestandardnih tehnika poput preštimavanja violončela tijekom sviranja, zviždanja te pjevanja uz sviranje. Premda su ove tehnike predstavljale svojevrstan izazov, čini mi se da je upravo najveći izazov bio estetski kriterij i glazbeni tijek ove skladbe. Izuzetno sam zadovoljan njezinom snimkom, a sudeći po reakcijama same autorice, i ona je. Raduje me mogućnost surađivanja s njom u budućnosti.

Koji su općeniti izazovi u izvedbi suvremene glazbe?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje s obzirom da su zahtjevi brojni. Osim onih uobičajenih, kao što je tehnička spremnost, tu je i inventivnost u interpretaciji nečega što se možda izvodi prvi puta, a da ne spominjemo i odgovornost koju izvođač ima prilikom praizvedbe određenog djela. Odgovornost ne samo pred skladateljem, već i prema slušateljima i samim sobom prije svega.

„Izvođenjem suvremene glazbe saznajem sve više o sebi i o mogućnostima svojeg instrumenta“

Jesu li izazovi s elektroničkim skladbama uz violončelo veći?
Elektroakustička glazba koja podrazumijeva sviranje uz elektroničku traku ili pak tzv. živu elektroniku (efekte) posve je drugačiji tip sviranja, s kojim se studenti naših akademija u pravilu ne susreću, tako da sam dugo i marljivo radio upravo na istraživanju vlastitih mogućnosti i pomicanju vlastitih granica. Moglo bi se reći da svakim izvođenjem neke suvremene glazbe saznajem sve više o sebi i o mogućnostima svojeg instrumenta.

Izvedba skladbe Frane Đurovića Undertaste nominirana je u kategoriji najbolje izvedbe klasične skladbe, kako je prošla ova suradnja?
Frano Đurović, autor skladbe, praktički mi je dopustio neograničenu slobodu u njezinoj interpretaciji. Ne samo da nije pred mene postavio nikakva ograničenja ili zahtjeve, već je inzistirao da interpretacija bude originalna i da joj pristupim uz maksimalnu kreativnost. Skladba je svakako izazovna zbog svojih aleatoričkih elemenata, ali i određene slobode u dinamici i agogici koja se trebala poklapati s unaprijed realiziranom elektronikom.

Sinergija kreativnih potencijala skladatelja i izvođača

Može li se, zbog velike slobode izvođača, to nazvati koautorstvom?
Ne bih rekao da se radi nužno o određenom tipu koautorstva, ali bih svakako spomenuo da se radi o jednoj od možda najosebujnijih interpretacija nečije glazbe koju sam do sada imao prilike i čast realizirati. Izuzetno mi je drago što sam dobio tu veliku slobodu od samog skladatelja, premda mi je u samom procesu pripreme bilo komplicirano, konačan rezultat je nešto sasvim osobno i nešto iza čega apsolutno stojim.

Kako si doživio skladbu Krešimira Seletkovića, koja je imala vrlo zanimljiv proces nastanka?
Rad na skladbi Krešimira Seletkovića uistinu predstavlja ono čemu sam se radovao i čemu sam težio u svojoj izvođačkoj praksi, a to je sinergija kreativnih potencijala skladatelja i izvođača. Sam proces rada na skladbi bio je izuzetno neuobičajen. Moja prvotna snimka improvizacije na violončelu je bila obrađena od strane skladatelja u elektronički soundscape, koji je potom poslužio za moju drugu improvizaciju na vlastitom obrađenom zvučnom materijalu.

„Rad na Seletkovićevoj skladbi bio je možda jedan od najzanimljivijih trenutaka snimanja“

Glavna nit vodilja u ovoj improvizaciji bilo mi je stapanje violončela s elektronikom, ali i kreiranje određenih dijelova koji se od nje razlikuju. Rad na Seletkovićevoj skladbi bio je možda jedan od najzanimljivijih trenutaka snimanja ovog nosača zvuka i čitav produkcijski tim je, naravno, bio uključen u estetske odluke oko same realizacije, izbora efekata, tajminga i ostalog. Zbilja možemo reći da se radi o timskom radu sa svih strana, skladateljske, izvođačke i producentske strane.

Kako se nosiš s proširenim zvukolikom elektronike općenito?
Elektornika je izuzetno poticajna. Koliko ograničava izvođača, toliko mu i daje. Izvlači iz mene neke nove ideje o korištenju vlastitog instrumenta, istraživanja zvukovne boje kojom bi se zvuk violončela približio elektronici ili bio u interakciji s njom te me, na koncu, uči novim načinima izvođenja, s obzirom na format elektronike.

Elektronika prije svega postavlja neka potpuno neočekivana tehnička ograničenja s kojima se jedan violončelist sigurno ne susreće, od click trake koja kroz slušalice probija van na snimanju do različitih tipova sinkronizacije kojima se čovjek uči praktički iznova, pristupajući svakoj skladbi kao da upoznajete elektroniku po prvi puta. To su sve tehnike kojima se čovjek uči i koje meni predstavljaju veliku radost, jer volim raditi na nečem novom i neistraženom.

Dakle, elektronika je sloboda ili ograničenje?
Općenito skladatelji koji podrazumijevaju sinkronizaciju s elektroničkom trakom u njihovim djelima putem timera odnosno štoperice i nisu toliko zahtjevni što se tiče egzaktne sinkronizacije. Ako se traži egzaktna sinkronizacija, ona se najčešće rješava na drugačije načine odnosno uz elektroničku vizualizaciju partiture u realnom vremenu ili uz live elektroniku.

„Imam priliku surađivati s fantastičnim skladateljima i skladateljicama te mogu reći da ne zaostajemo u odnosu na međunarodnu scenu“

Jedan od dražih primjera bila je praizvedba skladbe Borisa Jakopovića na prošlogodišnjem MBZ-u. Sinkronizacija je bila zamišljena upravo putem timera, no autor mi je dopustio i određene slobode u interpretaciji u odnosu na partiturni zapis i predložene trenutke u partituri, jer je glazbeni materijal bio itekako podložan slobodnijem tretiranju u odnosu na elektroniku koja je bila neka vrsta zvučnog okoliša (soundscape).

Planovi za budućnost? Hoćemo li čuti još jedan album?
Idući novi nosači zvuka su svakako u planu. Jedan od razloga daljnjih snimanja je upravo poticanje hrvatskih skladatelja, pogotovo mladih skladatelja da pišu za mene ukoliko u meni mogu vidjeti potencijal dobrog odnosno vrijednog interpreta. Volio bih ova iskustva snimanja u suvremenoj glazbi prenijeti i na mlađe generacije koje možda i nisu toliko u dodiru sa suvremenom glazbom u sklopu svoga formalnoga školovanja te svakako planiram organizirati radionice i seminare iz izvođenja s elektronikom za violončeliste.

Kad će promocija Resonance(s) II?
Promocija se priprema, o svemu ćete biti obaviješteni, planiramo nešto jako dobro.

Suvremena hrvatska ili inozemna skladba i zašto?
Glazba ne poznaje granice te svaka skladba zahtijeva individualan pristup. Izuzetno me raduje da u Hrvatskoj imam priliku surađivati s fantastičnim skladateljima i skladateljicama te mogu reći da ne zaostajemo u odnosu na međunarodnu scenu.

Vid Veljak

Komentar skladatelja Tomislava Olivera, producenta Resonance(s) II i Vidovog dugogodišnjeg prijatelja:

„Sve je počelo iz suradnje na baletu iz 2015. i nastavilo se na Idíōmi za čelo i elektroniku. Vid Veljak bio mi je prvi student na solfeggiu, prva generacija studenata od kada predajem na Muzičkoj akademiji i prva osoba za koju sam odmah primijetio da ‘jako puca’ na suvremenu glazbu, a treba naglasiti da je tada imao samo 14 godina. Znali smo poslije nastave pričati o Ligetiju, Lutoslawskom…. Bio je jedini čelist u generaciji koji je iznimno puno svirao suvremene kompozicije.

Idíōmu smo počeli raditi oko 2016. godine i shvatio sam da je ta suradnja fenomenalna te sam poželio da i drugi skladatelji rade s Vidom. Ne samo da je zahvalan izvođač, nego i vrlo kreativan interpret. Nije to isključivo do tehnika sviranja, nego do njegove energije i ogromne kreativnosti. Kod njega ne postoji „nisam stigao navježbati”, a čak i da nije, on će nešto dobro ‘izvući’. On je osoba koja nikad neće reći ne.

Pitao sam se zašto ne bismo snimili glazbu hrvatskih skladatelja, jer sam ga ponukao da surađuje s mojim kolegama. Drugo što smo komentirali jest to da postoji još neizvedenih kompozicija za violončelo solo nekih drugih velikih autora, poput Papandopulove Rapsodije koja nikad nije snimljena. Razmišljali smo i o baštini skladbi hrvatskih autora za violončelo, a s njegove strane postojala je snažna volja poticati hrvatske živuće skladatelja da pišu za violončelo. To su bile početne zamisli.

Ubrzo nam se priključio skladatelj Tibor Szirovicza, koji je upravo pisao skladbu za violončelo i elektroniku te se ponudio za sudjelovanje kao jedan od producenta na prvom nosaču zvuka i preporučio nam izvrsnog tonskog snimatelja Branka Starca. Planirali smo ‘u startu’ snimiti dva nosača zvuka ili čak duplo izdanje, jer je bilo puno kompozicija koje smo u prvom naletu odabrali. Htjeli smo organizirati promociju 2019. ili 2020. kada je prvi nosač zvuka izašao, planirali smo najave i video teasere kao promo.

Međutim, dogodila se korona. Tu smo odlučili nastaviti snimati i tako nastaje drugi nosač zvuka, Resonance(s) II. Planiramo za 2023./24. snimiti i treći. Kroz projekte smo spojili puno ljudi i imali izvrsne suradnje. S nosača zvuka Resonance(s) II  posebno bih istaknuo nevjerojatno zanimljiv proces nastanka skladbe  Improvizacije Krešimira Seletkovića koja posebno ilustrira Vidovu otvorenost i talent.”

Nosač zvuka Resonance(s) II nominiran je za nagradu Porin u sljedećim kategorijama:

  • Nominacije u Kategoriji br. 25 – Najbolja skladba klasične glazbe (Izvođač: Vid Veljak, Skladateljica: Sara Glojnarić, skladba Mora)
  • Nominacije u Kategoriji br. 26 – Najbolja izvedba klasične glazbe (Izvođač: Vid Veljak, Skladatelj: Frano Đurović, skladba Undertaste)
  • Nominacije u Kategoriji br. 27 – Najbolja snimka albuma klasične glazbe (Tonski snimatelj: Branko Strac)
  • Nominacije u Kategoriji br. 28 – Najbolja produkcija albuma klasične glazbe (Glazbeni producent: Tomislav Oliver)

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora