Víkingur Ólafsson i Simfonijski orkestar iz Montréala u Lisinskom: Rijetki petci
Veliki orkestri (rijetko) u Zagrebu
Gostovanja velikih ansambala u Zagrebu nisu učestala, no zagrebačka je publika iz raznoraznih razloga već na početku sezone imala priliku čuti dva inozemna orkestra. Svoj je odgođeni koncert iz planirane 2020. godine konačno održala Kraljevska filharmonija iz Londona, a samo dva tjedna kasnije, 21. listopada 2022., na pozornicu Lisinskog stao je Simfonijski orkestar iz Montréala.
Ansambl je to koji je dosad ostvario niz zapaženih nastupa, a publici izvan Kanade dobro je poznat zahvaljujući brojnim snimkama koje je ostvario za velike etikete kao što su primjerice Decca ili EMI. Titulu šefa-dirigenta nosili su mnogi ugledni dirigenti poput Zubina Mehte i Kenta Nagana (obojica su danas dirigenti-emeritusi toga orkestra). U ovoj godini Orchestre symphonique de Montréal slavi 60. obljetnicu svoje prve europske turneje na koju ga je poveo Zubin Mehta, a prva postaja slavljeničkoga obilaska Europe bio je Zagreb.
Foto: Antoine Saito
Baš kao što je to učinila dva tjedna ranije Kraljevska filharmonija, tako je i Simfonijski orkestar iz Montréala donio klasično raspoređen program, samo što je početnu simfoniju zamijenio simfonijskom pjesmom. Za njom je uslijedio solistički koncert na klaviru u kojem je nastupio islandski pijanist Víkingur Ólafsson, a drugi dio pripao je simfoniji. Čitavu je izvedbu vodio od ove sezone novi šef-dirigent, venezuelanski dirigent Rafael Payare koji je karijeru počeo slično kao i njegov sunarodnjak Gustavo Dudamel, zahvaljujući obrazovnom sustavu El Sistema.
Foto: Antoine Saito
Bez oduševljenja, molim
Simfonijska pjesma Les Préludes Franza Liszta na samome otvaranju koncerta nije bila djelo koje bi na prvi mah izazvalo oduševljenje. Razlog tomu možda je moguće pronaći u manjkavostima Lisztova orkestralnog sloga i općenito promišljanja za orkestar ili u manjku energije koju su dirigent i orkestar uložili u interpretaciju. Dojam koji je dirigent ostavio jest da je u njegovu pristupu na snazi štednja resursa zbog gradnje dramatičnosti kompozicije koja vodi prema njezinu kraju. Orkestar, stoga, kao da se probudio tek na kraju skladbe.
Foto: Antoine Saito
Islandski pijanist Víkingur Ólafsson svoju međunarodnu slavu može zahvaliti i intrigantnom pristupu glazbi, ali i marketingu slavne žute etikete Deutsche Grammophon. Njegovi osebujni albumi donose relativno neobične kombinacije skladatelja poput, recimo, Debussyja i Rameaua, često u interpretaciji koja zamagljuje stilske i vremenske razlike među njima. Stoga je Koncert za klavir i orkestar u G-duru Mauricea Ravela za njega djelo stilski skrojeno po mjeri.
Foto: Antoine Saito
Specifičnosti Ólafssonova pijanizma do izražaja su došle u drugome stavku u kojem je espressivo u okviru tempa Adagio assai podignuo na sasvim novu razinu. U prvi plan izašla je sanjivost u sviranju gdje je s pomoću pedala stvorio zamagljenost fakture lijeve ruke nad kojom se isticala pažljiva artikulacija jednoglasne melodije u desnoj ruci. Orkestralni solisti koji su se oslanjali na njegovu interpretacijsku ‘priču’, svojom kvalitetom sviranja nisu nimalo zaostajali, a kamoli smetali.
Foto: Antoine Saito
Prikladnim su se muziciranjem savršeno uklopili u njegov sanjarski pogled na Adagio assai. Virtuoznosti, naravno, nije nedostajalo, pogotovo u trećemu stavku, a zagrebačkoj publici Víkingur Ólafsson poklonio je dva dodatka. Najprije Preludij u h-molu Johnnyja Sebastiana Bacha (kako ga je simpatično samostalno najavio) u obradi Aleksandra Iljiča Zilotija, a zatim stavak Le Rappel des oiseaux Jean-Philippea Rameaua.
Foto: Antoine Saito
Trenutci za pamćenje
Dok orkestralno sviranje nije izazivalo pretjerano oduševljenje u prvome dijelu koncerta, čini se da su se dirigent i orkestar, zapravo, pripremali za drugi dio ispunjen Desetom simfonijom u e-molu, op. 93 Dmitrija Šostakoviča. U njezinu se kontekstu često spominje riječ „teška“ bilo da je riječ o njezinoj izvedbi ili pak materijalu koji ona predstavlja slušatelju. No, ničega teškog nije bilo u sviranju Simfonijskoga orkestra iz Montréala.
Foto: Antoine Saito
Izvedba nabijena neopisivom snagom krenula je od samih unisona na početku prvoga stavka, sve do zaključnoga L’istesso tempo. Sve su se orkestralne dionice potrudile zajednički iznijeti Šostakovičevu amblematsku partituru ne samo u mračnim dubokim registrima koji dominiraju tematskim materijalom prvoga stavka, nego i u furioznome Allegru drugoga stavka. Promjene tempa i ugođaja u trećemu stavku protekle su u savršenome kontinuitetu, a dirigent je bio poput vozača koji poznaje svaki rukavac ceste kojom vozi.
Foto: Antoine Saito
Orkestar je od Rafaela Payarea dobivao savršeno jasne upute, a zauzvrat je u svojoj tonskoj slici uzvraćao briljantno izrađenim detaljima koji su na okupu stvorili jasnu sliku o Šostakovičevoj simfoniji kao cjelini koja protječe bez ikakva zaustavljanja. Lakoća s kojom su svirali glazbenici ne samo užarene brze stavke nego i refleksivne polagane trenutke stvorila je impresivnu izvedbu Desete simfonije koja može biti uzorom orkestralnog muziciranja ne samo glazbe dvadesetog stoljeća nego glazbe općenito.
Rafael Payare s velikim je angažmanom i pripremljenošću donio izvedbu za pamćenje. Šteta je samo što isti pristup nije primijenio i na prvi dio koncerta.
Foto: Antoine Saito
