Vittorio Grigòlo u ciklusu Lisinski subotom
Izuzetnog glasa, interpretacijske širine i lakoće, karizmatičan, ali i nekonvencionalan, namjerno šireći okvire klasičnog koncerta i gotovo provocirajući publiku da se priključi njegovu drugačijem smjeru u kojem želi povesti slušanje, percepciju operne glazbe i doživljavanje i emocije koje ona budi, bio je Vittorio Grigòlo na svojemu prvom zagrebačkom koncertu u ciklusu Lisinski subotom.
Foto: Tomislav Jagar
Svjetski ugledan pjevač, u samom vrhu operne elite, tražen u najvećim opernim kućama svijeta, otkako je postao naširoko poznat po filmskoj verziji Rigoletta u Mantovi 2010. godine, pjevajući ulogu Vojvode, Grigolo se okušao u suradnjama s najznačajnijim svjetskim dirigentima, na scenama Scale, Metropolitana, Bečke državne opere, Opere u Parizu, Covent Gardena i svih ostalih najvažnijih opernih kuća, pjevajući vodeće uloge talijanskog i francuskog opernog repertoara.
Publika, ako je očekivala konvencionalan koncert opernih arija, kako bi se, neki će možda pomisliti, priličilo zagrebačkom vodećem ciklusu, nije dobila baš to
Svoju veliku kvalitetu, u prvom redu glasovnu, ali i interpretativnu – koja se odlikuje snažnom osobnošću i nepatvorenom mediteranskom otvorenošću i neposrednošću – pokazao je i u zagrebačkom nastupu. Publika, ako je očekivala konvencionalan koncert opernih arija, kako bi se, neki će možda pomisliti, priličilo zagrebačkom vodećem ciklusu, nije dobila baš to.
Možda nekima to nije bilo po ukusu i možda profil publike i nije bio sasvim onakav na kakav cilja nastup Grigòla, koji podsjeća pomalo na nastupe pop ili rock pjevača, prikladnije za mladu publiku, ali ima nešto u toj odluci, prilično hrabroj, da se svima poznate operne arije i ulomci izvuku iz konteksta – još više negoli su izvučene iz konteksta samim time što su izdvojene iz opernih partitura – i pristupi im se kao da su naprosto popularne pjesme, hitovi.
Foto: Tomislav Jagar
Grigòlov pristup ima svoje opravdanje, jer nisu li upravo operni hitovi ono što većinu ljudi i vuče operi i što je, još u doba barokne opere serie, bilo u srži interesa publike, ljepota melodije i bravura pjevača? Grigòlo je sebi uzeo upravo takvu, baroknu slobodu, katkad skoro dekonstruirajući arije, glazbeni tijek, dajući im novi tempo, novu dinamiku, novu formu.
Usto, što nije manje važno, spuštao se sa scene u publiku, komunicirajući u bliskom kontaktu s publikom, oči u oči, pjevajući ne nekoj zamišljenoj apstraktnoj grupi, već pojedincima, angažirajući publiku i unoseći neki novi dašak uzbudljivosti raskinuvši granice između scene i auditorija, između pjevača i slušatelja.
Foto: Tomislav Jagar
Grigòlo je želio stvoriti, kako je poslije i u razgovoru nakon koncerta na sceni Lisinskog i rekao, svoj show, te svojim načinom izvedbe povijesnoj glazbi dati novo značenje, prikladno za današnje doba i približiti je svojim načinom izvedbe onima do kojih inače ne bi doprla. S obzirom na različite suvremene interpretacijske slobode, u operi i u drugim povijesnim umjetnostima, i ovaj Grigòlov pristup čini se legitiman.
Foto: Tomislav Jagar
Svakako, ono što ga čini legitimnim je glazbena kvaliteta, lakoća i suverenost u repertoaru koji je predstavio, od Vojvode u Rigolettu, Nemorina u Ljubavnom napitku, Rodolfa u La Bohème, Alfreda u Traviati, Manrica u Trubaduru i Cavaradossija u Tosci, arijama kojima vlada glasovno toliko savršeno da se može poigravati njima, raditi stanke, cezure, majstorske messa di voce i sfumature tamo gdje ih sâm želi dodati. Išao je, doduše, katkad u gotovo nečujna piana, iz kojih bi se zalijetao prema glasnim forteima, što je možda u nekim trenutcima iskrzalo liniju arije.
Foto: Tomislav Jagar
Ali prevladala je ljepota mediteranske boje glasa, zavodljivost i mekoća fraziranja, čista muzikalnost koja izvire iz Grigòla, kao i privlačna pojava pjevača, koja idealno odgovara likovima romantičnih junaka talijanske opere. Fioriture u kadencama arija La donna è mobile ili Nemorinove Una furtiva lagrima, koju je otpjevao kao da je riječ o nježnoj serenadi, ili punokrvna izvedba Cavaradossijeve E lucevan le stelle snažnim, zdravim i muzikalnim glasom kakav se rijetko čuje, ostavila nas je u želji da doživimo i pogledamo cijele opere u Grigòlovim interpretacijama tih likova na opernoj sceni.
Na koncertu posvećenom i posebnoj svečanoj prigodi, obilježavanju tridesete obljetnice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Italije, Grigòlu su se pridružili hrvatski umjetnici – Zagrebačka filharmonija, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića te mlada sopranistica Darija Auguštan.
Ivo Lipanović na ovom koncertu, možda posebno zbog sasvim individualnog pristupa tenora arijama, pokazao je svoje majstorstvo, umijeće vođenja orkestra u situacijama, kada je trebao popratiti nagle zaokrete u tempu, u dinamici, koje je Grigòlo u tom trenu gotovo improvizirao – okretno, primjerice, u Rossinijevoj poletnoj Danza napoletana, s nizom kontrasta, ili Napitnici iz Traviate, muzikalno i neosjetno oblikujući orkestar u ariji Che gelida manina iz La Bohème, ili žustro i solidno u pratnji stretti Di quella pira iz Trubadura.
Foto: Tomislav Jagar
Zagrebačka filharmonija, nastupivši s koncertnim majstorom Orestom Shourgotom, bila je uglavnom jako prijemčiva za sve interpretativne zahtjeve koncerta, muzicirajući aktivno, posebno što se tiče lijepo uobličenoga gudačkog dijela orkestra, dok je u puhačkim dionicama bilo nekih nespretnosti.
Pomalo taman i na momente tvrd ton orkestra nije bio sasvim prikladan talijanskom repertoaru, posebno Rossinijevim uvertirama iz opera Seviljski brijač i Kradljiva svraka, ali unatoč tome bilo je iskrene muzikalnosti u interpretacijama orkestra, posebno u Mascagnijevim i Puccinijevim orkestralnim intermezzima, iz Cavallerie rusticane i Manon Lescaut, kao i u završnoj E lucevan le stelle.
Foto: Tomislav Jagar
Mlada sopranistica Darija Auguštan, koja je već imala prilike nastupiti uz Vittorija Grigòla u produkciji Ljubavnog napitka u Omanu, kao Adina, na ovom koncertu gostovala je u nizu lijepo ostvarenih ulomaka, upravo u duetu Nemorina i Adine iz Donizettijeve opere te Napitnici iz Traviate, a prekrasnom interpretacijom arije Musette Quando m’en vo iz Puccinijeve La Bohème idealno se uklopila u zaigran, romantičan svijet talijanskih opernih junaka koje je Grigòlo odabrao za ovaj koncert.
Foto: Tomislav Jagar
U kontekstu opernih koncerata, ovaj Grigòlov ima drukčiji, prepoznatljiv potpis, zbog neposrednosti i žustrine koju unosi u svoju izvedbu i kojom publiku povlači za sobom, budeći je iz uspavanosti i ne dozvoljavajući joj, barem ne na njegovu koncertu, da ostane u koncertnoj dvorani 19. stoljeća.
Foto: Tomislav Jagar
