Koncert za pamćenje
Vojko V na Sceni Rogoz: Namazan u Varaždinu
„Vojko V dolazi, bolje se pazi, (makni dicu)”, tjednima se najavljivao prvi klupski nastup splitskog repera u Varaždinu, a koncert je počeo upravo tim stihovima.
Koncert na Sceni Rogoz bio je rasprodan danima prije, a to niti ne čudi s obzirom da je posljednji put Vojko u Varaždinu bio 2019. godine. Tada se radilo o velikom festivalskom nastupu pred nekoliko tisuća ljudi nakon albuma prvijenca, dok je sada pred njim bio intimniji prostor i dvjestotinjak najbržih koji su ugrabili ulaznice te iz minute u minutu sve više zagrijavali podrumsku scenu Rogoz.
Uostalom, u četiri godine Vojko je stekao dodatnu bazu fanova, nedavno objavio drugi album Dvojko te se zacementirao kao jedan od najpopularnijih izvođača na glazbenoj sceni.
View this post on Instagram
Vrhunski start
Kada se nastup započne s hitom kao što je “Ne može”, čini se da cijela večer ne može krenuti u lošem smjeru. Kada se nastavi s “Mamićima”, pjesmom zbog koje je Vojko zajedno s Gršom svojevremeno završio na sudu, već si pridobio publiku i slušat će sve što im kasnije kažeš. Upravo se dogodilo to – vrlo brzo je kliknulo između izvođača i publike, maksimalno su se približi pozornici na kojoj je uz Vojka dirigirao i DJ Zenza. Vojko je prvim redovima podijelio ‘bese’ te krenuo na singl “Evo me opet”, da bi odmah prešao i na benger “Cilit beng” s prvog albuma, napisan u suradnji s Vukom Orebom.
„Jeste li čuli za Kišu metaka?”, pitao je u kratkoj pauzi između pjesama, a sumnjamo da bilo tko u publici nije čuo za tu splitsku rep grupu. Kiša metaka objavila je dva ‘foldera’, a posebno prvim dobrano prodrmala scenu te izbacila nekoliko pjesama koje su i deset godina od izlaska bez problema popularne kod publike. Pogotovo jer grupa više nije koncertno aktivna, a Krešo Bengalka i Oreb grade svoje karijere. “Bauhaus” se potvrdio kao jedan od favorita u kojem publika viče ‘žena, dica, bušilica’ i naslovnu riječ, dok Vojko obavlja onaj teži dio između refrena.
Uskoro je na pozornicu stigla ploča Dvojko od nekoga iz publike na koju se Vojko rado potpisao, a neki su situaciju iskoristili pa su poslali svoje mobitele. Čudan zahtjev, ali potpisa očito nikad dovoljno i nije važno na čemu.
Podsjetnik na zlatna vremena
“Sharebedžija” je pjesma koja otvara drugi album te predstavlja punu Vojkovu dovitljivost u igri riječi, ali i predah za dio publike jer nema refrena na kojem bi se uključila. To se ne može reći za sljedeći niz pjesama koji praktički nije stao do kraja koncerta. Ako je i kome trebao podsjetnik na Dječake, “Lovrinac” nas je podsjetio na njihova zlatna vremena kada smo iza svakog ugla mogli čuti ‘bam bam bam bam’ te da netko sada živi na Lovrincu. Vojko je na kraju Lovrinca pokazao svoje vještine na synthu te se odmah prebacio na “Moju lipu”.
Potpuni kaos izazvala je “Narodna”, pjesma Dječaka i uvijek dobar podsjetnik da se treba hidratizirati. Zborsko pjevanje svih podebljalo je temperaturu u prostoru koji i tako nije velik, Vojko je u međuvremenu ostao bez majice te prve redove ohrabrio da učine isto.
Balansiranje između raznih razdoblja u karijeri nastavljeno je sa svevremenskom “Kako to”, “TT-33” te još jačim zakucavanjem s “Pasta Italiana”. Feštarska atmosfera upotpunjena je s “Rođendanom”, pjesmom koja se polako pretapala u jednu drugu – “Ti si mi u mislima” odzvanjala je Rogozom dok je trajao plesnjak pa je tako Dino Dvornik zaključio sjajan set nakon koje se ušlo u završnu fazu koncerta.
Ponovni povratak na Dvojka bio je s “Elom”. Vojko je sjajan animator, publici ne da ni sekundu mira i tim više su izuzetni slučajevi kada ih ne treba ni na ništa previše nagovarati. Tijekom izvođenja “Popaja” dvoje ljudi pozvao je iz publike pa su na pozornici radili sklekove da jednog dana postanu baš kao animirani lik iz stripova i crtanih filmova.
Sve bi prošlo
U tom trenutku Vojko je mogao otpjevati što želi, možda nešto i od Miše Kovača, vjerojatno bi ga svi popratili, a osjetio je i to sam izvođač. DJ Zenza je započeo “Papučice”, pjesmu koju ponajviše znaju djeca, a u ovom slučaju oduševljeni su bili roditelji u publici. Napokon nešto što slušaju non-stop. “Bach” mu se baš nije uklapao u repertoar pa ga je ubrzo i prekinuo (iako je za kazališni prostor sasvim pristojna pjesma!), samo da bi nastavio s posve drugačijim tonovima.
“Ceca u Parizu”, “Namazan u Kocki” (sada prenamijenjena u Varaždinu) te “Mamacita” bili su hat-trick kojim je Vojko zaključio nastup.
Na stage je pozvao još nekoliko obožavatelja iz publike, više se nije znalo gdje pozornica počinje, a gdje završava te je Rogozom zavladao techno. Ne zaista, nastup je bio gotov, a publika je i dalje bila na pozornici, Vojko je ostao dosta vremena u fotografiranju s ljudima, a DJ Zenza još puštao muziku. Žao mi je zbog izostanka “Tour Lifea”, ali razumijem da bi Vojku bilo previše i pitanje je kada bi sve završilo.
Ovako je njegova lekcija iz repa bila vrlo jasna – ako imaš revnog i talentiranog izvođača koji osjeća bilo publike, samo treba dovoljno zagrabiti u svoju diskografiju i ponuditi im što žele. Naravno, treba imati ključan sastojak – pjesme – a Vojko V u Varaždinu dokazao je da toga ima u izobilju.