Vokalni početak 59. Glazbene tribine u Osijeku
59. Glazbena tribina
U srijedu, 9. studenoga, u osječkoj konkatedrali Svetog Petra i Pavla s početkom u 20 sati prvi koncert ovogodišnje 59. Glazbene tribine pod ravnanjem dirigenta Tomislava Fačinija održao je Zbor Hrvatske radiotelevizije. Ova velika neogotička crkva zaista je davala pravi ugođaj izvođenjem uglavnom sakralne glazbe, međutim, nezahvalna akustika ovog prostora predstavljala je izazov izvođačima.
Foto: Kristijan Cimer
Koncert je počeo praizvedbom skladbe Antuna Tomislava Šabana. U programskoj knjižici je skladatelj objasnio naslov i nastanak svog djela: iz namjere da napiše misu u strogom stilu, na latinskom jeziku te primjerenu za izvedbu ne samo koncertno, već i u liturgijskoj službi nastala je Missa Modularis, nazvana tako s namjerom naknadnog dopisivanja još nekoliko stavaka koji bi se kao opcionalni dijelovi ubacivali sukladno liturgijskim potrebama.
Foto: Kristijan Cimer
Misa je zvučala u skladu s opisom; vrlo logičan harmonijski plan koji je podržavao jasno i razumljivo pjevanje teksta ordinarija mise u ne previše dugačkom ili glomaznom djelu. Credo je imao puno snažniji završetak od samog kraja mise, što možda nije glazbeno logično, no formalno jest, vezano uz tekstualni predložak mise kojem je zadnji stavak molitveni zaziv Jaganjče Božji odnosno Agnus Dei.
Foto: Kristijan Cimer
Četvrti stavak Zborskog koncerta Alfreda Schnittkea pod naslovom Dovršio ovo djelo koje sam započeo podsjetio me na a cappella koncert Zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku održan prije nekoliko godina kada su i oni izvodili Schnittkea, no ne u konkatedrali, već u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u osječkoj Retfali. Ta mi je izvedba ostala u sjećanju kao dojmljivija, vjerojatno upravo zbog drugačijeg, manje zahtjevnog prostora. Ostali smo dojma kako fino dinamičko nijansiranje nije bilo realizirano (ili čujno), a nedostajali su i pravi forte i pravi piano trenutci, iako je zbor imao meku i ujednačenu boju koju očekujemo od takvog sastava.
Foto: Kristijan Cimer
Nakon Schnittkea, zbor je izveo tri od Pet stadija žalovanja Krešimira Seletkovića. O okolnostima nastanka i nedavnoj praizvedbi ove skladbe već je pisano, a ova izvedba sadržavala je 1. Poricanje, 2. Ljutnju i 5. Prihvaćanje. Vjerojatno baš zbog toga što su prije nekoliko mjeseci praizveli ovo djelo, i zbor i Branimir Pustički na solo violončelu izveli su ga sigurnije od prethodnoga, iako se radi o tehnički puno zahtjevnijoj skladbi koja se trudi izbjegavati tradicionalno melodijsko tretiranje zborskih dionica uz puno jecaja, uzdaha, povika i sličnih proširenih tehnika izvođenja.
Foto: Kristijan Cimer
Stavci su imenovani sugestivno, u programskoj je knjižici skladatelj čak i više teksta posvetio opisu teorije pet stadija žalovanja nego sadržaju same skladbe, no tako proskribirani osjećaji poricanja i prihvaćanja, a naročito ljutnje, izostali su. Iako nismo čuli izvedbu djela u cjelini, veći dio onoga što je bilo izvedeno odaje dojam kao je riječ o skladbi za violončelo uz pratnju vrlo instrumentalno tretiranog zbora, što se naročito odnosi na prvi stavak.
Foto: Kristijan Cimer
Skladba Memento homo za ženski zbor Davorina Kempfa donosi pak izrazito „zborsko“ tretiranje izvođačkog sastava. No, čini se da maestro Fačini nije imao dovoljno povjerenja u izvođače pa je odabrao previše „siguran“ tempo, koji je bio ili prebrz da bi se svaka fraza ispjevala do kraja ili prespor da bi melodija bila poletna.
Foto: Kristijan Cimer
U skladbi Ruke Frane Paraća, jedinoj skladbi koja nema sakralnu poveznicu, i zbor i dirigent su se očito bolje snalazili. Pravi omjer konsonanci i disonanci koje su omogućavale da zbor ne zvuči eklektično, ali se ipak ima na što osloniti, logična uokvirena dispozicija skladbe i poštivanje unutrašnje melodije teksta, naročito pri vrlo sugestivnom izgovoru ključne riječi ruke, bili su vrlo uvjerljivo izvedeni, iako je i u ovoj skladbi bilo očito da se bore s prostorom.
Foto: Kristijan Cimer
Koncert je završio izvedbom Molitve nakon kanon (iz Kanona pokajanja) Arva Pärta. Ova skladba standardni je dio repertoara Zbora HRT-a i logično je da su njome „popunili“ program tematski vezan uz suvremenu glazbu, iako minutaže nije nedostajalo. U toj skladbi ima puno prilika da se pokažu mogoćnosti zbora, a naročito mogućnosti muških glasova i vjerojatno je to bio razlog što je ova skladba izvedena na kraju.
Foto: Kristijan Cimer
Nakon odslušanog koncerta slijedio je dugi aplauz publike sastavljene od posjetitelja festivala, ali i brojnih građana koji su, neovisno o festivalu i njegovoj tematici, došli poslušati zborski koncert u konkatedrali. S te je, ali i s estetsko-vizualne strane (unutrašnjost konkatedrale sa zborom ispred oltara izgledala je zaista impresivno) opravdan izbor lokacije ovog koncerta. S glazbene je strane to, međutim, upitno. Zbor je na mjestima zvučao jako zamućeno, nije bilo mogućnosti da se razvije puni forte niti se čuo puni piano, tako da nisam sigurna koliko je bilo pametno toliko žrtvovati zvuk zbog izgleda.
Foto: Kristijan Cimer
U konkatedrali se relativno često održavaju koncerti koji uključuju i vokalne izvedbe i ovom problemu nastoji se doskočiti sa svih strana – drugačijim razmještajem izvođača, publike i slično. Ipak, Zbor HRT-a čine glazbeni profesionalci koji su se uspjeli „izboriti“ s prostorom, no šteta je što se pri tome izgubilo nešto od kvalitete skladbi, iako publici to, čini se, nije smetalo.
Foto: Kristijan Cimer
Foto: Kristijan Cimer
