14
stu
Izvještaj

Gibanja - prva 3 dana zvučnih događanja koja izazivaju poimanje glazbenog

share

U priču o ovogodišnjem drugom izdanju Gibanja ni u izvještaj o prva tri dana ovog – kako se već u podnaslovu samoodređuje – eksperimentalnoga zvučnog događanja ne može se krenuti bez rezimea i skicozne kontekstualizacije. Gibanje je nastalo sljubljivanjem i okoštavanjem ideja, smjernica i sustava kustoskih praksi prezentacije i produkcije suvremene umjetnosti muzikologinje i glazbene kuratorice Davorke Begović te Udruge Kontejner.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Već dvadeset godina, a najfokusiranije i najrelevantnije kroz svoja tri festivala (Touch Me, Device_art i Ekstravagantna tijela), Kontejner gotovo pionirski (ako ne i avangardno za domaću umjetničku scenu) donosi teme s ruba tehničko-izvedbenog, disciplinarnog, medijskog i političkog u umjetnosti, te njihova promišljanja sa sjecišta različitih konceptualno-idejnih, znanstveno-tehnoloških ili pak društveno-političkih obzora u umjetnosti.

Kontejner gotovo pionirski (ako ne i avangardno za domaću umjetničku scenu) donosi teme s ruba tehničko-izvedbenog, disciplinarnog, medijskog i političkog u umjetnosti

Također tek nešto manje od dvadeset godina prisutna je i prepoznata na suvremenoj, ne samo glazbenoj, već umjetničkoj sceni i Davorka Begović, a vlastiti modus posredovanja glazbenog i glazbi bliskog, kao i tipologiju njoj bitnih trendova i praksi umjetnosti zvuka profilirala je možda ponajviše Izlogom suvremenog zvuka koji je pokrenula i vodila tijekom nekoliko zlatnih godina Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu.

Tijekom svojeg za sada kratkog staža u Kontejneru Davorka Begović bogato je pridonijela programima proteklih festivala Kontejnera

Promjenom (političkih, upravnih, strukturnih) okolnosti godine 2018. odlazi iz tima kulturnjaka Studentskog centra i prelazi u tim Kontejnera koji time proširuje svoju praksu, do tada većinski fokusiranu na novomedijske i vizualne umjetnosti, i na umjetnosti zvuka. Tijekom svojeg za sada kratkog staža u Kontejneru bogato je pridonijela prošlogodišnjem programu festivala Device_art, a glazbenim programima doprinijela je festivalu Touch Me 2020. godine.

U ovoj sinergiji suradnje postoje i slabija mjesta kao što je europski projekt Zvučni eksperimenti koji bi u dvije godine trebao raditi na novim pristupima neformalnom učenju glazbe mladih, ali se u svojoj egzekuciji još nije pokazao kao relevantan niti dostupan široj zainteresiranoj javnosti.

Postoje i slabija mjesta kao što je europski projekt Zvučni eksperimenti koji bi u dvije godine trebao raditi na novim pristupima neformalnom učenju glazbe mladih, ali se u svojoj egzekuciji još nije pokazao kao relevantan niti dostupan

No, Gibanja su prvo događanje koje Begović pod Kontejnerovom organizacijom radi programski samostalno i koje je u cijelosti posvećeno umjetnosti zvuka. Prvo izdanje održano je u rano ljeto prošle godine te, iako nakon više od jednogodišnjeg odmaka nema nikakve potrebe za sudom o prvom Gibanju, tek se upravo u usporedbi s njim može iščitati pravi profil ne samo ovogodišnjeg, već i potencijalni razvoj budućih Gibanja.

Gibanja u svojoj imanentnosti i u svojem sadržaju nikako nisu puka jednina – niti singular doživljenog, a ni singular doživljajnog

Treba još istaknuti i simptomatično definiranje Gibanja kao „događaja“, što također upućuje na određeni odmak prema festivalskom, ujedno i konvencionalnijem, manje fleksibilnom i više formatiranom, tradicionalnom profilu zbira koncerata i prezentacija zvučnih projekata. Takav odabir terminologije sasvim je legitiman, međutim, u diskusiju o tome koliko je opravdan, trebalo bi uvesti i same organizatore Gibanja, stoga ćemo isto ostaviti kao temu za neki budući razgovor. No, ono što je ipak teško prihvatiti kod odrednice „događanje“ jest da Gibanja u svojoj imanentnosti i u svojem sadržaju nikako nisu puka jednina – niti singular doživljenog, a ni singular doživljajnog.

Jer drugo izdanje Gibanja žanrovski je sveobuhvatnije i formatom ambicioznije od inicijalnog iz 2021. U četiri dana na četiri lokacije (većinom ipak u Pogonu Jedinstvo te u Klubu Močvara) predstavljeno je preko dvadeset domaćih i stranih umjetnika u jedanaest projekata. Ono što Gibanja ove godine, čini mi se, još snažnije podcrtavaju jest želja da kroz raznovrsne programe prikažu različitost promišljanja, potrebitost istraživanja te, konačno, i prezentaciju najnovijih trendova umjetnosti zvuka, upravo tendenciozno i s namjerom da iskažu kako jedino radikalni umjetnički istupi mijenjaju naše slušanje i poimanje glazbenog te odr(a)žavaju zone slobode, kreativnosti i eksperimenta u umjetnosti.

Kroz raznovrsne programe Gibanja žele prikazati različitost promišljanja, potrebitost istraživanja te, konačno, i prezentaciju najnovijih trendova umjetnosti zvuka, upravo tendenciozno i s namjerom da iskažu kako jedino radikalni umjetnički istupi mijenjaju naše slušanje i poimanje glazbenog

Proklamiranje takvog stava vidljivo je, naravno, i u samim programima Gibanja, ipak ne kod svih jednako snažno, kvalitetno ili radikalno.

Prvi dan Gibanja otvoren je dvama audiovizualnim performansima društveno-politički angažirane tematike. Prvi, Sicomat, sastojao se najprije od izvedbenog dijela, a onda i od zvučne instalacije koju se moglo poslušati u narednim danima Gibanja, a fokus je centrirao na promjeni zvukovlja grada Pule zatvaranjem brodogradilišta Uljanik. Grupu autora čine etnolog i antropolog Andrea Matošević, Alen i Nenad Sinkauz, ujedno aktivni i u izvedbenom dijelu, zatim Miodrag Gladović, zadužen ponajviše za instalaciju te Mario Kalogjera odgovaran za vizualni dio performansa.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Sicomat je zanimljiv jer odlično oprimjeruje otvaranje prilika koju umjetnost omogućava za višeslojno elaboriranje osnovnoga idejnog materijala ili koncepta. Najprije za daljnju umjetničku elaboraciju dokumentiranih, odnosno, snimljenih industrijskih zvukova brodogradilišta Uljanik, zatim za daljnju semantičku i antropološku elaboraciju vrijednosti zvuka u prostoru grada i njegovih građana (te svega što grad i građane čini, pa i njihova sjećanja ili zaborav), ali i daljnju tehničko-izvedbenu elaboraciju live izvedbe u zvučnu instalaciju (ili čak i zvučni objekt – zvučnik) koja emanira, ali i prerađuje informacije prikupljene na koncertnoj izvedbi te neminovno mijenja i sadržaj te informaciju koju krajnje prosljeđuje slušatelju.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Drugi pak performans prvog dana predstavio je međunarodni dvojac, francuskoga digitalnog umjetnika Mathieua Le Sourda, umjetničkog imena Maotik, i nizozemskog violončelista, skladatelja i producenta Maartena Vosa koji su u klubu Peti kupe izveli Erratic Weather (Nepredvidljivo vrijeme).

Foto: Sanja Bistričić Srića

U zvuku nedovoljno zanimljivi, ali pitki i dostatno kvalitetni, ovaj dvojac koristio je sliku – kako se kaže u opisu projekta – kako bi pretočio „promjenjive atmosferske uvjete u impresivno multimedijalno iskustvo“ te time postigao (također preuzimamo iz terminologije Gibanja) imerzivno (dodajemo: perceptivno / receptivno) iskustvo.

Foto: Sanja Bistričić Srića

No, ne možemo se ne upitati koliko je preuzimanje klimatski senzibilizirane tematike – koja je danas ne samo fokus brojnih umjetnika, već i kuratora te prije svega financijera umjetnosti – samo trik te koliko je izvedba projekta Nepredvidljivo vrijeme potrošila struje, emanirala topline ili, pak, jesu li sami umjetnici u Zagrebu stigli nekim ekološki manje problematičnim načinom putovanja.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Drugi par programa iskazuju još jedan karakteristični obrazac Gibanja, odnosno, važan model edukativnog i radioničkog (izvan institucionalnog obrazovanja) te potenciranje međusektorskog povezivanja, kao i pomaganje i potenciranje mladih umjetnika. Prva takva je tonota, odnosno, Ivona Eterović, mlada glazbena producentica, DJ-ica i skladateljica, koja je predstavila od Kontejnera naručenu skladbu neizvjesnost, a koja je nastala tijekom umjetničke rezidencije u Centru za elektroničke umjetnosti u Bergenu (BEK).

Iako muzikalna i spretna, tonota je pokazala da ima odličan materijal kojeg je ipak mogla razviti odvažnije, postaviti u ekstremnije odnose te ga snažnije gradirati i dinamizirati

Nažalost, ova izvedba nije „štekala“ samo zbog tehničkih razloga (koji su pri oslanjanju na tehnologiju, kao i na ljude, uvijek mogući). tonota, iako muzikalna i spretna, pokazala je da ima odličan materijal kojeg je ipak mogla razviti odvažnije, postaviti u ekstremnije odnose te ga snažnije gradirati i dinamizirati prije svega u jedinici vremena (u trajanju skladbe). No, potencijal postoji, a za ostalo treba možda samo malo iskustva ili čak bezobraznosti.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Drugi je projekt iz ovog para programa prezentacija radionice filed recordinga i prostorno-zvučnog stvaralaštva pod vodstvom Davora Sanvincentija i Hrvoja Nikšića, a u kojem su sudjelovali studenti i studentice zagrebačke ALU, MUZA i FER-a, Hana Hostić, Luka Pekas i Andrija Peršun. Ovakve radionice, ali i projektna suradnja trebale bi biti standard edukacije, rada i istraživanja mladih umjetnika te temelj na kojem razvijaju svoje karijere, a to dokazuje i visokokvalitetan rezultat ovog projekta.

Ovakve radionice, ali i projektna suradnja trebale bi biti standard edukacije, rada i istraživanja mladih umjetnika te temelj na kojem razvijaju svoje karijere

No, Gibanja među svojim programima ima i dvojac promašaja, koji su se – oba – smjestili u treći dan programa: Stirred Mandala II Nizozemke Mariske de Groot i koncert PLF trojca Austrijanaca Petera Kutina i Lukasa Königa te Velšanke Fridge Brandy. De Groot radi s optičkim zvukom, koji reagira na promjene svjetlosnih projekcija, njihovih frekvencija i uzoraka. Međutim, tim suodnosima zvučnog i svjetlosnog, na samom početku izvedbe dodala je i performativno, blisko suvremeno-plesnom pokretu, kojem se više nije vratila.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Taj inicirani, a zauvijek prekinuti pokret ostavio je publiku u stalnom iščekivanju te proizveo brzo-hlapljivi interes za ostatak ovog performansa koji niti u zvuku niti u projekcijama nije donio ništa zanimljivoga. Koncert PLF pokazao je, pak, koliko je važno imati dobar suodnos kvalitete u maloj grupi muzičara, pogotovo improvizatora. Uz odličnog Lukasa Königa koji je na ozvučenoj čineli izveo čuda i dobrog Petera Kutina, vokalno nas nije uvjerila Fridge Brandy. Koliko god ona tehnički i prisutnošću vokalne arogancije pokušala dati, Brandy nije uspjela stvoriti potrebnu energiju niti uspostaviti jasnu ideju svojih zvukovnih izraza i njihovih namjera.

Foto: Sanja Bistričić Srića

No, ujedno dva su programa koja treba posebno istaknuti kao iznimne upravo po svojoj kvaliteti i dojmu koji su na mene ostavili. Nastup Thomasa Ankersmita s projektom Perceptual Geography (Perceptivna geografija) koji je nadahnut izrazito specifičnim djelovanjem i skladateljskim radom te promišljanjem zvuka i njegove percepcije američke skladateljice i instalacijske umjetnice Maryanne Amacher (1938. – 2009.).

Foto: Sanja Bistričić Srića

Ankersmit je o tome nešto više rekao u uvodnom kratkom i opuštenom predavanju bez kojeg slušno razumijevanje samog projekta ne bi bilo isto.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Ovaj projekt nastao je za CTM u Berlinu i Sonic Arts u Amsterdamu, a premijerno je izveden na zvučničkom sustavu GRM Acousmonium te za njega Ankersmit koristi upravo sintesajzer Serge Modular s kojim ga je upoznala sâma Amacher. Supremacija zvuka koja nastaje ovim projektom nevjerojatna je te slušatelju stvara akuzmatički doživljaj sličan kakvu religioznom transu. Osnovna Ankersmitova namjera i jest upravo istraživanje različitih načina i fizioloških mogućnosti slušanja.

Osnovna namjera Thomasa Ankersmita istraživanje je različitih načina i fizioloških mogućnosti slušanja

Tu prije svega mislim na stvaranje tzv. Tartinijevih tonova, odnosno, otoakustičke emisije, stvaranja zvukova koji izviru iz same unutrašnjosti glave slušatelja (kao refleks onoga što dopire u naše uši iz vanjskoga svijeta). Drugi projekt koji je zadivio sofisticiranošću i elegancijom upotrebe tehnologije te koncentriranom komunikacijom s istom, u stvaranju krajnjega umjetničkog (zvučnog i instalacijskog) rezultata, jest Kronolit slovenske umjetničke skupine Jata C koji su već prepoznati upravo u umjetničkom izrazu bliskom bioakustici i zvučnoj ekologiji.

Foto: Sanja Bistričić Srića

U gotovo sat vremena izvedbe ovi umjetnici jedva da su se pomakli osluškujući i sami field recording zvukove (većinom u nekom odnosu s kamenim svijetom ili kamenolomima), sondirajući ih unutar glazbene strukture, odnosno, skladbe koju je pratila i video projekcija, a kompletni zvučni rezultat prenio se i u instalaciju čiji su temelj činili i veliki komadi kamenih površina ozvučeni, odnosno, korišteni poput prijenosnika zvuka.

Prva tri dana Gibanja privukla su zaista brojnu, ali i raznovrsnu publiku

Zaključno, važno je zapisati kako su prva tri dana Gibanja privukla zaista brojnu, ali i raznovrsnu publiku, pokazujući da Kontejner posjeduje kustoski renome koji prepoznaje i cijeni za ovakvu umjetnosti zainteresirana publika te da ovakvih događanja u Hrvata nasušno nedostaje.

Foto: Sanja Bistričić Srića

Iako u posljednjih nekoliko godina ipak raste potencijal dobre prakse na (zagrebačkoj) suvremeno-glazbenoj nezavisnoj sceni uz npr. festival ZEZ ili Impronedjeljke ili pojedine programe KCM-a i sl., ili uz neke pojedinačne aktivnosti, suradnje, inicijative, albume i dobre muzike pojedinih umjetnika (glazbenika, prije svega), veliki interes za Gibanja svjedoči kako Zagrebu i dalje nedostaje onaj focal point, središnje mjesto, mjesto „bezbrige“ i spokoja, dobre zabave i ozbiljnih promišljanja, mjesto inicijative i kreativnosti, ali i toplih skuta vlastitosti koje voditeljica Gibanja, Davorka Begović, sada uz Kontejner ovoj sredini zna pružiti.

Izvještaj o programu posljednjeg dana Gibanja pronađite ovdje.

Moglo bi Vas zanimati