z++ na krovu KC-a: revija šestogodišnje diskografije

Rujan je mjesec u kojemu Osijek doživljava svoju renesansu.

Nakon teške ljetine koja podsjeća na onu pustinjsku u kojoj vrijeme titra i sporo i brzo poput fatamorgane, početkom rujna grad prestaje živjeti kao pas na popodnevnom asftaltu. Kulturni i zabavni događaji i oni negdje između počinju se slagati jedan iza drugoga u red i svi smo odjednom predani biti svuda i svugdje. Ovo buđenje dotaklo se i mene pa me usmjerilo (s njim i mala novinarska grižnja savjesti) na krov Kulturnog centra i koncert z++a uz, naravno, Massimovu asistenciju.

z++ na krovu Kulturnog centra / Marko Tuđan

Mom odlasku na taj koncert prethodila je dvogodišnja apstinencija od yemovih događaja i općenito izvođača. Ona je bila i svjesna i namjerna – nakon što sam u godini ranije doživjela nepovratan zamor materijalom, podražajem i sadržajem prosječnog yem događaja i njegovog ansambla (ovo nije ostavilo artikuliranu negativnu konotaciju na nekoj generalnoj razini), odradila desetak evenata i sve njih u potankosti zabilježila u isto toliko tekstova i iscrpila vlastite kapacitete, jednostavno ih više nisam imala ni želju ni potrebu pohoditi ili o njima kontemplirati. Stara sam taman dovoljno da sam ih stigla doživjeti i prerasti. Jedina stvar koja me mogla dozvati natrag (jednokratno) i za koju još imam interesa je upravo ova osječka postava. Nikad ranije nisam bila na prostoru krova Kulturnog centra i to je svakako bila jedna od radoznalosti – za mene novi i neiscrpljeni glazbeni prostor u Osijeku koji mi ne inducira deja vu od tristo verzija iste noći na istom mjestu.

Nova stvar, ali s dozom nostalgije

Stižem gore nešto prije deset, publika ima razdjeljak po sredini, u prvom dojmu ima natruhe nekog korporativnog eventa, no njega momentalno poništava prosjek godina koji se golim okom da zbrojiti. Službeni organizator koncerta je Pulse events, organizacija koja je posebno aktivna zadnjih nekoliko mjeseci nizanjem uspješnih događaja s kojima je osječka ponuda dobila osjetno proširenje. Marushka je zadužen za zagrijavanje, je li Papa katolik, i njega ne provodi s prvoloptaškom selekcijom kakva je često rezervirana za ovakve prigode; kurirana je i podsjeća nas na neke legendarne stvari koje su skinute s polica, a osim njegove glazbene načitanosti i eklektičnosti adut mu je i mimikrija jer više ne mogu zamisliti na kojem događaju on ne bi mogao puštati.

z++ na krovu Kulturnog centra / Marko Tuđan

Smjena na pozornici kao prekidač pali publiku – z izlazi sam sa ”sedmim nebom” koja je još uvijek svježa, ali tu svježinu brzo prati ozračje neke slatke nostalgije. Set lista koja je uslijedila imala je impresionirajući učinak kao revija šestogodišnje diskografije u kojoj sam skoro i zaboravila čega sve ima, ali ne i ono što sam o njoj već deset puta u deset varijanti rekla ranije. Stoga, neću pisati što se događalo kronološki, nego kako su se za vrijeme toga moje misli kretale, fenomenološki.

Nostalgija koju evociraju stvari s albuma 18++ je nenadmašiva, odjednom mi se njegova era čini tako daleko, ona je bila soundtrack jednom trenutku u vremenu svima nama i s tim vremenom album uvelike poistovjećujemo. Pomutnja kakvu je taj album uzrokovao vjerujem da je za njenog tvorca dvosjekla jer živa sila oko nje pomalo preuzima kontrolu i diktira smjer u kojemu će se zaletjeti.

U periodu mojeg izbivanja dogodili su se novi materijali pa su, primjerice, stvari s underground popa za mene bile još umotane celofanom i zanimljive kao nove igračke pored kutije starijih. Razmišljam istovremeno kako nisam sigurna da je underground pop bio u fer poziciji spram svojih prethodnika; kritika je tada spominjala repetitivnost i meni se čini da su neke uši scene htjele da Zvonimir krene pravocrtno naprijed, dok je on krenuo u širinu. Što se mene tiče, njegovi najbolji produkcijski momenti dogodili su se upravo na underground popu i ta je tvrdnja zacementirana pokusom uživo na krovu.

z++ na krovu Kulturnog centra / Marko Tuđan

Prepoznatljiv rukopis

O z++-u uvijek imam tendenciju pisati recenzijski više nego izvještajno, jer materijal je za mene vrhovan. Kako je on već dobro prokušan, jedino što još ostaje za evaluaciju je prezentacija tog materijala te njegova reaktivna vrijednost s perspektivom dvije godine odmaka. Tim redom: Zvonimire, stvarno si dobar live izvođač. Toliko da je šteta što te nemamo priliku slušati i u nekoj drukčijoj varijanti; recimo, nekoj varijaciji na temu onog livea s MAKK konferencije 2020., s instrumentom u ruci. Stay with me now – hrvatska glazbena scena krcata je, toliko da je i opterećena, glazbenicima kojima su uredna vokalna tehnika i sposobnost jedina stvar koju nude svojim djelom i nju poslužuju kao bolničku hranu bez priloga. I znate koliko me ta sposobnost na takvom tanjuru zanima? Nimalo. Zvonimir u artistici, ukusu i konceptualnosti ima svoj rukopis, svako je slovo njegovo i boli nas je li u savršenom tonu.

Drugo: z++ je svoj e=mc2 davno pronašao (Massimo je u toj jednadžbi ovo na kvadrat) i on svaki put bez greške radi, u Osijeku vjerujem duplo. Svoju je publiku priučio slušanju pored, recimo, skakanja kojeg ovaj žanr voli i traži, upoznao ju sa slojevitosti i postavio određeni standard. To mora isto biti nekakvo breme i pitam se je li i on poznaje zamor materijalom i nekim diktiranim apetitom žanra, potražnje i trenda. Ako da, nadala bih se da će imati poriv stvari ponovno protresti naopačke, promijeniti i odvesti još dalje s obzirom na to koliki hvat se pokazalo da može imati. U tom ću tonu završiti – sve na svijetu i u umjetnosti sve je više karbonska kopija i šablona nečeg drugog, a ovaj čovjek je došao s nacrtima. Za uspješnice mnogi imaju recept, rijetki sastojke. Umjetnička i stvarateljska dužnost teška je, ali još više nagrađuje.

(Mogla sam samo lijepo reći: Zvonimire, hoćemo zauvijek nove glazbe i albume.)

z++ na krovu Kulturnog centra / Marko Tuđan