Svečana godišnja doba

Prva je rujanska nedjelja protekla u iščekivanju astronomske pojave pomrčine Mjeseca, koja se uvertirom najljepšeg zalaska Sunca sa zadarskih obzora imala pokazati u raskoši neponovljivog događaja. I dok je zalazak Sunca, prema zabilježenim tragovima na fotografijama, bio spektakularan, pomrčinu je djelomično narušila naoblaka – no, jedna je skupina glazbenika promašila doživjeti i taj već legendarni zadarski zalazak.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, Koncertni ured Zadar

Zadarski komorni orkestar i glazbene obljetnice

Upravo je nedjelja navečer bila vrijeme za pokus u pomalo skrivenoj crkvi Svetog Krševana koja u Zadru povremeno bude koncertni prostor, a upravo su 23 člana Zadarskoga komornog orkestra, jedan čembalist, te jedan violinist solist i jedan dirigent pomno pripremali svoj izlazak u svečanost, posebni koncert kojim je svečano otvorena koncertna sezona i kojim su obilježene neke važne obljetnice ansambla.

Roman Simović / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Ponedjeljak 8. rujna bio je taj dan za svečanost, za zbir sjećanja, emocija, slavlje glazbom, ali i odlučnošću za izvrsnost – ukratko, maestro sjajne (inozemne) karijere, Ivan Repušić, obilježavajući (jednu od obljetnica) dvadeset godina svoje pozicije šefa dirigenta Zadarskoga komornog orkestra, pozvao je prijatelja-glazbenika-solista Romana Simovića da obilježi deset godina pozicije počasnoga koncertnog majstora orkestra, da bi umjetnička organizacija Zadarski komorni orkestar zaokružila četrdeset godina postojanja i rada – a sve uz skorašnjih 65 godina postojanja ansambla, koji je nastao u ideji maestra Pavla Dešpalja, a koji je te iste 1961. pokrenuo i ljetni festival u Zadru, Glazbene večeri u Svetom Donatu.

Mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

I dok su crkve s imenima svetih najčešće pribježište nastupa u gradu koji je ne u neka pradavna vremena imao i dva kazališta, i filharmonijski orkestar (o čemu se možda i premalo naglašava i govori), bogata zadarska glazbena povijest ima se i u sadašnjosti pohvaliti orkestrom koji stremi biti profesionalni ansambl i institucionaliziran – dapače, to je i želja i nakana maestra Repušića, jednako kao i nastojanje da se krene u realizaciju koncertnog prostora u gradu.

I sve to kao da je i glazbom, a ne samo porukom uz dodjelu zahvalnica i priznanja na koncertu, i glazbom samom, ali posebice izvrsnošću izvedbe poentirao maestro Repušić sa svojim kolegama glazbenicima. Uzevši program koji su bili ostvarili prije pet godina u pandemijsko doba koje nije bilo sklono brojnosti publike, uzevši jedno od najpoznatijih djela klasične literature Godišnja doba Antonija Vivaldija, i dvadesetostoljetni pandan u latinoameričkim ritmovima tanga kako je svoja godišnja doba (uz poneki bljesak Vivaldijevih) skladao Astor Piazzolla, Repušić je visoko podigao letvicu skoka i doskoka.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Sva gudačka Godišnja doba

I dok četiri Vivaldijeva koncerta imaju i vlastitu obljetnicu 300 godina od objave notnog izdanja u Amsterdamu, u literaturi se spominju kao važan tranzicijski moment od baroknog concerta grossa prema solističkom koncertu, a jednako su primjer inovacija u gudačkim tehnikama te zahtjevnosti za interprete.

Popularnost koju imaju i zahvaljujući brojnim izvedbama – od povijesno obaviještenih, do sasvim razbarušenih i prekomponirano preudešenih – Četiri godišnja doba svojim programnim iznošenjima asocijacija na zbivanja upravo u određenom godišnjem dobu, mogu pružiti fantastične priče, glazbene krajobraze i odzvuk planiranog u prigodnim sonetima koje je napisao također sâm skladatelj, no jednako pružaju fantastične prilike za posvemašnju glazbenu i glazbeničku raskoš izražajnosti koju gudački instrumenti (uz svesrdnu podršku bassa continua za strunama čembala) mogu iznijeti u pažljivo raspoređenim efektnim stavcima koje svako doba ima – od proljeća do zime.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Roman Simović, violinist čije vrijednosti sažima njegova biografija, ali više od toga iznosi njegova svirka na povijesnoj violini iz posebnog Stradivarijeva niza (iz godine 1709.) jer odmah nosi ushit tonskih bravura kojima je potaknuo i kolege iz Zadarskoga komornog orkestra na onaj dodatni napor izlaska iz zone očekivanog, potičući jasnoću i preciznost artikulacije, ali i zajedničku uživljenost u svirku detaljno promišljenu rukom dirigenta Repušića.

Svakako su se istaknuli glazbenici odgovorni za dionice, ponajprije mladi koncertni majstor Martin Krpan (koji se uspješno u prošloj sezoni predstavio u toj ulozi zajedno sa solističkom), potom Ivo Jukić (vođa drugih violina), Marija Andrejaš (vođa viola) te Branimir Pustički (vođa violončela) i Nikša Bobetko (vođa kontrabasa). Istančano dijalogiziranje sa solistom, nepopustljiva tempa i lijepi ton muziciranja od samog su (izuzetno poznatog) motiva početka Proljeća pa sve do zadnjeg smiraja u Zimi iskazala sve mogućnosti ansambla koji (za sada) djeluje kao projektni, odnosno okuplja se za svaki koncert, i ovisi o izuzetnoj koncentraciji glazbenika.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Podjela posebnih zahvalnica i priznanja koje je Zadarski komorni orkestar kao udruga (slaveći četrdeset godina postojanja) podijelila, te uz prigodan i prikladan motivacijski govor maestra Repušića u svojevrsnom intermezzu su za neke od prisutnih užarili i emotivni naboj večeri, dok je publika u prepunoj crkvi Svetog Krševana dočekala i rjeđe izvođena godišnja doba s južne hemisfere – u obradi ruskog skladatelja Leonida Desjatnikova za solista violinista i gudački orkestar doba Porteñas.

Obuzela je glazba Astora Piazzolle i glazbenike, i publiku novim tangom, odnosno drukčije profiliranom glazbom od one Vivaldijeve, pružajući mogućnosti izrazitijeg momenta improvizatorskog, opuštenog pristupa u tumačenju koje nije popustilo u koncentraciji suodnosa solista i orkestra, te njihovom međusobnom slušanju, osluškivanju i komunikaciji.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Četiri godišnja doba Buenos Airesa, baš kao i ona mega-popularna Vivaldijeva, donijela su ovoj večeri lokalnih zadarskih obljetnica, svjetske poglede na mogućnosti jednog glazbenog tijela koje se želi razvijati, koje želi disati punim plućima i dati još mnogo kvalitetnih koncertnih događaja i prilika, kako glazbenicima te sredine, tako onima koji dolaze sudjelovati, a ponajprije sve u viziji šefa dirigenta Ivana Repušića, „dečka s Poluotoka“ koji osvaja svijet, ali jednako energiju, vrijeme i ideje ulaže u sredinu iz koje je u taj svijet krenuo, sredinu koja ga pamti kao „maloga“ i sredinu koja ima potencijal snažnog rangiranja.

Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Čežnja vođena ljubavlju prema glazbi

Uz čestitke svima koji su tog ponedjeljka svirali, ali i organizirali, sudjelovali i u povijesti i sadašnjosti Zadarskoga komornog orkestra, i želje da se sve ozbiljne namjere i ostvare, citiram muzikologinju Dinu Bušić iz uvoda monografije koju je napisala prije deset godina istražujući „fascinantnu priču o davnoj zadarskoj čežnji vođenoj naprijed ljubavlju prema glazbi, ljubavlju prema radu, ljubavlju prema životu.“ Kako navodi „uz talent koji je rođenjem dobio od predaka i roditelja, brižne i vrijedne učitelje koji su ga vodili kroz katkad nimalo lagodan život, te patronat grada u kojem živi, gospodin Zadarski komorni orkestar danas je na vrhuncu svojega života“.

Mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar

Čini se da vrhunac traje, a sluti se i željena profesionalizacija, no do ispunjenja tih ideja, svakako će biti još sjajnih koncerata u novoj sezoni koja je na gotovo spektakularan način otvorena u spoju vrhunske glazbe, vrhunskog glazbovanja motiviranih glazbenika i publike koja je primila taj (očekivani) dar kasnoljetne večeri.

Zadarski komorni orkestar i mo. Ivan Repušić / Foto: Željko Karavida, KU Zadar