Festivalski povratnici u borbi s ozvučenjem

Kroz povijest Dubrovačkih ljetnih igara, upravo su gostovanja velikih domaćih i stranih orkestara bila neka od najznačajnijih svake festivalske sezone.

Stoga je bila relativno razočaravajuća tendencija prijašnjih godina – ako ne i desetljeća – da se orkestralni koncerti spuste na minimum; naravno, to svakako nije krivica festivalskih organizatora nego šire politike korištenja javnih gradskih površina (jer Dubrovnik još uvijek nema koncertnu dvoranu koja bi mogla ovakva gostovanja učiniti češćim i logistički izvedivijim) no svejedno je za festival – koji je prije nekoliko desetljeća još uvijek redovno ugošćivao orkestre poput onog Gidona Kremera, Slovačke filharmonije, Slovenske filharmonije ili, primjerice, Izraelske filharmonije dok je istom još uvijek ravnao Zubin Mehta – tek nekoliko koncerata Dubrovačkog simfonijskog orkestra na programu nedvojbeno premalo.

Jedan od domaćih orkestara koji je također skoro cijelo jedno desetljeće bio odsutan s programâ Dubrovačkih ljetnih igara je i Zagrebačka filharmonija te je i iz tog razloga njihovo ovogodišnje gostovanje imalo relativno velik značaj, uz ranije gostovanja Minhenskog radijskog orkestra te orkestra Academy of St Martin in the Fields, pokazujući obnovljen fokus na orkestralne koncerte u sklopu ovogodišnjeg festivala. 19. kolovoza je tako ispred Dubrovačke katedrale upriličen ambiciozno koncipiran koncert koji međutim nije prošao bez određenih problema.

Foto: DLJI

Kombinacija dvaju skladatelja glazbe sa specifičnim „američkim’’ predznakom, Leonarda Bernsteina i Georga Gershwina na početku je djelovala vrlo dobro, nedvojbeno uzrokovano odličnim vođenjem i koncepcijom Dawida Runtza ali i akustičkim karakteristikama prostora koji su omogućili da izražena uloga brass sekcije u obje skladbe – Bernsteinova Mamba iz Priče sa zapadne strane i Gershwinove simfonijske pjesme Amerikanac u Parizu – bude itekako čujna.

Interpretacija kratkog Mamba je tako bila furiozna i zvukovno voluminozna u kombinaciji s Runtzovim odabirom nešto bržeg tempa. S druge strane, Amerikanac u Parizu bio je zavodljivo jazzy, s nizom kontrastnih segmenata, iako su blještavi tutti momenti svakako djelovali nešto bolje u odnosu na one koje je Gershwin koncipirao suptilnije, no to je nešto što je ipak bilo van područja utjecaja samog orkestra.

Foto: DLJI

Bolna točka ovog inače impresivno zamišljenog koncerta nije bila ni izvedba ni dirigentovo ravnanje istom, već odluka da orkestar tijekom koncerta bude ozvučen, što je uzrokovalo niz problema u doživljaju izvedbe. I dok su skladbe dvaju američkih skladatelja donekle trpjele auditivne posljedice ozvučenja koje nije bilo idealno, u kontekstu centralne skladbe na programu to nije bilo slučajem.

Jer Posvećenje proljeća Igora Stravinskog skladba je koja zauzima posebno mjesto u orkestralnoj literaturi i koja je izrazito zahtjevna za izvođenje i slušanje, s ritamski kompleksnim i gustim slogom koji jednostavno nije uspio naći svoj put do ušiju slušatelja. Radi se o djelu s kojim su dirigent i orkestar vidno intimno upoznati – Runtz ga je vrlo impresivno dirigirao napamet, bez partiture ispred sebe – tako da krajnji rezultat u tom kontekstu predstavlja još veću štetu.

Foto: DLJI

Tome su svakako doprinijeli i specifikumi prostora koji je iznimno nezahvalan, no odluka da se preko stotinu glazbenika ozvuči svejedno se čini pogrešnom, iako je to možda samo naknadna mudrost.

Zagrebačka filharmonija svoj je nastup zaključila nezgrapno najavljenim dodatkom (koji je bio naveden na programu koncerta prije Stravinskijeve skladbe), Gotovčevim Simfonijskim kolom, op. 12, koje je upravo ovaj orkestar i praizveo prije gotovo čitavog stoljeća.