Koncert otvorenja Zagrebačkoga festivala klavirskih dua
Jedna praizvedba, četiri ruke i nekoliko varljivih naslova
Može li – i treba li – glazbeni događaj imati neku provodnu nit koja će objediniti na razini višoj od pukoga jedinstva mjesta i vremena radnje? Zanemarimo li tradicionalan, i još uvijek prilično ustaljen obrazac uvertira-koncert-simfonija, koji se uvijek iznova pojavljuje na simfonijskim koncertima, bez potrebe za daljnjim poveznicama, ipak postoji svijest da bi koncert trebao ponuditi neku priču. Kao i verbalne, i glazbene priče mogu biti čvrste ili tanke, pri čemu natezanje na Prokrustovu postelju imperativne narativnosti nerijetko donosi više štete nego koristi.
À la hongroise et au-delà
Ta i takva pitanja nametnula su se i na koncertu otvorenja šestog izdanja Zagrebačkoga festivala klavirskih dua. Vjerojatno (i) u znak zahvale domaćinima iz Mađarskoga kulturnog instituta, koji su prvu festivalsku večer ugostili u dvorani Instituta Liszt, koncert je nosio naslov À la hongroise, pa su se, u skladu s time, na rasporedu našla i dva djela „u mađarskom duhu“ (Schubertov Divertissement à la hongroise i Brahmsovi Mađarski plesovi) kao i jedno djelo mađarskog autora (Pet komada za klavir četveroručno Györgyja Ligetija).
No kako se u tu priču uklapaju te večeri Četiri buduće skice Krešimira Seletkovića? Ako bismo slijedili samo deklarativnu tematsku okosnicu, odgovor bi bio – nikako. Mogao se steći dojam da je djelo uvršteno tek reda radi, jer je ipak nekamo trebalo uvrstiti za ovaj festival već tradicionalnu praizvedbu nove skladbe za klavir četveroručno hrvatskoga autora.
No, prihvatimo li naslov koncerta kao (namjerno ili nenamjerno) zavaravajuću odrednicu koja će slušatelja odvesti na percepcijsku i recepcijsku stranputicu (kakvu, uostalom, donekle predstavlja i naslov Seletkovićeve skladbe), zaputit ćemo se u možda i posve izlišnu potragu za nekim drugim, dubljim smislom ovoga koncerta. Naravno, mogli bismo se i ne zamarati, te konstatirati da je riječ tek o koncertu glazbe za klavir četveroručno, uza zaključnu dodanu vrijednost nastupa ansambla Glazbene staze. I takav je pristup legitiman, ali lišava slušatelja mogućnosti promišljanja zanimljivih poveznica koje u različitim oblicima uistinu objedinjuju odabrana djela.
Djela za ovaj sastav nerijetko obilježavaju višeslojnost, podvojenost i višeznačnost glazbenoga sadržaja – i upravo se, gledano iz te perspektive, otvorenje ovogodišnjeg Festivala ukazuje kao više-manje jedinstven i zaokružen koncertni događaj
Naime, s obzirom na to da je repertoar za klavir četveroručno od svojih početaka bio vezan uza kućno i/ili salonsko glazbovanje, a da su skladatelji pritom nerijetko nastojali glazbom se izdići iznad toga i takvoga „nižeg“ konteksta, tako i djela za ovaj izvodilački sastav nerijetko obilježavaju višeslojnost, podvojenost i višeznačnost glazbenoga sadržaja. I upravo se, gledano iz te perspektive, otvorenje ovogodišnjeg Festivala klavirskih dua ukazuje kao više-manje jedinstven i zaokružen koncertni događaj.
Ono manje odnosi se na nastup ansambla Glazbene staze, ne u smislu neupitne kvalitete njegova muziciranja, koliko u kontekstu onoga što je svirao. Priređivačice i izvođačice, pijanistice Iva Ljubičić Lukić i Kosjenka Turkulin vjerojatno su imale namjeru zaključiti koncert u „lakšem“ tonu, među ostalim i kako bi publika odmorila uši od prethodećih Ligetijevih i, poglavito, Seletkovićevih „apartnijih“ suzvučja.
Brahmsovi su Mađarski plesovi, stoga, bili logičan izbor, barem onih pet koje su Ljubičić Lukić i Turkulin izvele samostalno. Višeslojnost koja proizlazi iz objedinjavanja polazišnih tradicijskih i/ili popularnih napjeva s rafiniranom, nerijetko i vrlo kompleksnom nadogradnjom u mediju je klavira četveroručno zazvučala jednako uvjerljivo kao i na početku večeri izvedenom Schubertovu Divertissementu – koji, u proturječju s naslovom, nije tu (samo) da bi „zabavio“.
…„zabavljački“ je sloj ovdje posve potisnuo umjetničku nadogradnju, učinivši tako Mađarske plesove stranim tijelom na ovome koncertu
Međutim, izvedba još pet Mađarskih plesova u inače prilično lucidnoj obradi Ive Ljubičić Lukić za Pierrot sastav oduzela je glazbi njezinu višeznačnost – lijepo je bilo uz fotografije Budimpešte zamišljati glazbenu šetnju budimskim ulicama i trgovima, no „zabavljački“ je sloj ovdje posve potisnuo umjetničku nadogradnju, učinivši tako Mađarske plesove stranim tijelom na ovome koncertu. Srećom, bio je to izoliran eksces, koji nije u bitnome ugrozio vjerodostojnost koncerta, velikim dijelom zbog ozbiljnosti i sâmih djela i njihovih interpretacija.
Dvojnost – tražena provodna nit?
Već spomenutim naslovnim Schubertovim Divertissementom umjetnice su se nadovezale na svoje ranije interpretacije antologijske Fantazije u f-molu istoga skladatelja; četiri godine ranije skladani Divertissement, iako ne dosiže umjetničke vrhunce Fantazije, ipak donosi vješto manipuliranje prividnom lepršavošću i uz nju proturene tipično šubertovske tanke crne crte. Osobito su u završnome stavku umjetnice diskretno, ali dovoljno prezentno podcrtale motivičke, ali i razradbene anticipacije Fantazije u f-molu.
Takvim podvojenostima obiluje i Ligetijevih Pet komada. Oblikovane kao svojevrsne žanrovske sličice, ove minijature donose i duhovite, ponegdje i ironijske komentare na baštinjene umjetničke i tradicijske obrasce, u rasponu od „rasklimanih“ Svadbenih plesova do vrludanja Polifone etide, na koje će se slatko nasmijati svatko tko je u životu odradio barem nekoliko satova klavira i/ili kontrapunkta.
Pa makar i slučajno, na tu su se Polifonu etidu logično nadovezale Seletkovićeve Četiri buduće skice, konkretno njihov prvi stavak, sazdan na usporenom, gotovo zamrznutom „etidnom“ preludiranju. Skice su i u cjelini svojevrsne etide – drugom se provlače tišinama prekinuti trzaji pojedinačnih ili kraćih skupina tonova ili akorada, treća je ispunjena tremolandima, a četvrta, kao varijacija druge, niže izolirane pojedinačne tonove ili akorde. Četiri buduće skice donekle su nastavak Seletkovićevih Dvanaest kratkih sjećanja.
Poput kakvih postludija, Četiri buduće skice su tek post scriptum, nakon kojega nešto buduće može biti samo posve drukčije od prošloga
Skladbe su možda mogle i (izuzevši brojeve) zamijeniti naslove; Prisjećanja su, naime, također skice (štoviše, s nefiksiranim redoslijedom izvođenja stavaka), dočim su Skice manje slutnje nečega budućeg, a više prisjećanja, daleki ôdzvoni nekih zaboravljenih muzika. Skice, osim što jesu etidno oblikovane, imaju i karakter preludija. No u što to uvode ti preludiji? Odnosno, čemu prethode? Vjerojatno ničemu – Četiri buduće skice donose glazbu koja se postupno dezintegrira i naposljetku posve nestaje. Poput kakvih postludija, one su tek post scriptum, nakon kojega nešto buduće može biti samo posve drukčije od prošloga.