Glazbenici istančane muzikalnosti i velikoga interpretacijskog iskustva

„To nijesu bila četiri čovjeka, koji igraju četiri instrumenta, to je bio jedan čovjek, koji je igrao četiri instrumenta. Četiri čovjeka, jedna duša… Baš to pokazuje, da su to glazbenici na mjestu, svjesni svoje teške zadaće, puni ideala, poleta i nade.“ (Žiga Hirschler)

Već prvom kritikom inauguracijskog koncerta novoosnovanoga Zagrebačkog kvarteta, koji je 25. travnja 1919. godine održan u Hrvatskome glazbenom zavodu, kritičar Žiga Hirschler postavio je pred Zagrebački kvartet veliku i zahtjevnu zadaću. Suptilnost muziciranja, utkana u ideju „jedne duše“ – koju donose četiri glazbeničke individue – povijesno gledano najviše dolazi do izražaja u formi gudačkoga kvarteta, stoga nije neobično da je upravo ovakva združenost instrumenata kraljevska disciplina komorne glazbe.

Taj u Hrvatskoj prvi profesionalni komorni sastav s ozbiljnim i organiziranim namjerama (za razliku od kratkotrajnih ranijih pokušaja formiranja raznih kvarteta), u kojemu je Hirschler prepoznao potreban novi zamah domaće glazbene produkcije, pokrenuo je nešto što je i u svjetskim razmjerima raritet. Ostati toliko dugo na sceni, prevladati sve poteškoće i održati kontinuitet više od stotinu godina te stvoriti prepoznatljiv „brend“, kako imenom tako i zvukom, svojstveno je samo onima koji su na početcima imali viziju i onima koji su je upornošću i voljom odlučili nasljedovati do današnjih dana.

Svaki glazbenik koji je gudalom dotaknuo žice svoga instrumenta utkao je u povijest Zagrebačkog kvarteta dio sebe i vlastite vizije glazbe, no nikada ne odstupajući od temeljnih zasada na kojima je ansambl izgradio svoje ime – njegovanje „željeznoga“ kvartetskog repertoara, pažnja posvećena hrvatskim skladateljima i afinitet za obogaćivanjem izvedbenog repertoara novitetima (u različitim trenutcima povijesti ansambla značilo je to veći naglasak na modernu literaturu 20. stoljeća, ili snažnije posvećivanje hrvatskoj glazbi, ili tematsko osmišljavanje koncerata, ili pak intenzivnije suradnje s drugim instrumentalistima kao gostima u širem komornom repertoaru).

Od sezone 2017./2018. Zagrebački kvartet djeluje u sadašnjem sastavu, nakon što se Davoru Philipsu, Hrvoju Philipsu i Martinu Jordanu pridružio najmlađi među njima, Martin Krpan. Od tada su oni, kako bi Hirschler rekao, jedan čovjek koji igra četiri instrumenta! U ovome sastavu gostovali su 11. lipnja 2023. godine u Slavonskom Brodu u sklopu programa Brodskoga glazbenog ljeta te su nastupili u crkvi Presvetog Trojstva.

Fotografije: Fotoklub KADAR SB

„…cilj je umjetnost približiti ljudima ‘najraznijih zvanja i interesa’, kako piše [Franjo] Buntak, a Zagrebački kvartet tih godina svoju djelatnost širi na sve pore društva… U sjeni međunarodnih nastupa odvija se intenzivna prosvjetiteljska aktivnost koja se očituje u nastupima od osnovnih škola, preko centara za kulturu do mjesnih zajednica…“

Zagrebački kvartet Slavonskom Brodu nije nepoznanica. Spominje se još u davnoj koncertnoj sezoni 1935./1936. kada je Kvartet proputovao koncertirajući preko Slavonskog Broda do Sarajeva te skroz do Dubrovnika i Kotora. Mnogo godina kasnije, zaslugom ideje Gorana Končara, 2000. godine Zagrebački kvartet pokrenuo je koncertni ciklus Mimara, koji je trebao imati pozitivne posljedice na širu glazbenu zajednicu. Ideja je bila organizirati zajedničku koncertnu sezonu koja će povezati Muzej Mimara iz Zagreba, Gradski muzej iz Vukovara, Franjevački samostan i Kazališno-koncertnu dvoranu iz Slavonskog Broda te Kazalište iz Šibenika, a konačni cilj bio je obogatiti glazbeni život i promovirati komorno muziciranje u tim sredinama. Kasnije je ta suradnja povezala Zagreb i Osijek, međutim, obje ideje bile su kratkoročnog daha.

Kao što je svojevremeno član Kvarteta Josip Stojanović sugerirao, upućujući molbu gradskim nadležnicima „da razmotrite položaj, ulogu i rezultate Zagrebačkog kvarteta, s ciljem da se ocijeni stupanj društvenog interesa za ovaj ansambl komorne glazbe“, društvena odgovornost Zagrebačkom je kvartetu bila usađena praktički od njegova osnutka. Intenzivna koncertna putovanja diljem svijeta nisu spriječila Kvartet u dijeljenju svoga glazbeničkog umijeća s publikom u raznim manjim i većim hrvatskim gradovima. Štoviše, ako želimo biti sasvim povijesno ispravni, priča je i krenula iz jednoga malog mjesta, Grubišnog Polja, gdje je Kvartet održao svoj prvi koncert, svojevrsno „prosviravanje“ uoči inauguracijskog koncerta u Zagrebu.

Svih ovih godina Zagrebački kvartet kontinuirano putuje čitavom Hrvatskom, držeći se svoga „prosvjetiteljskog“ nauma. U današnje vrijeme to je znatno olakšano zahvaljujući Javnom pozivu za predlaganje javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH. Zbog toga je Kvartet relativno čest gost Slavonskog Broda i publika ovaj ansambl jako dobro poznaje.

Na koncertu 11. lipnja četvoricu glazbenika dočekala je malobrojna, ali vjerna publika raštrkana među klupama crkve Presvetog Trojstva. Po licima i reakcijama posjetitelja moglo se zaključiti da je riječ o publici koja je došla prepustiti se užitku klasične glazbe, osjetiti ljepotu trenutka muziciranja, znajući s kojim „brendom“ i kojim repertoarom se susreće. Razloge tomu zašto ih je bilo toliko malo treba tražiti na nekim drugim adresama…

Fotografije: Fotoklub KADAR SB

„…započinje dugogodišnja saga o novim djelima hrvatskih autora i procvatu nacionalne ‘komorne tvorbe’…“ (A. Goglia)

Glavne zvijezde koncertnog programa bili su Joseph Haydn, s Gudačkim kvartetom u G-duru, op. 54 br. 1, i Felix Mendelssohn-Bartholdy, s Gudačkim kvartetom br. 6 u f-molu, op. 80. Združene snage klasicizma i romantizma pokazale su mnoga svojstva Zagrebačkog kvarteta kao ansambla te su potvrdile sva ona nastojanja s kojima je ansambl krenuo na stoljetno putovanje. Ovoj dvojici skladatelja pridružili su na početku programa i stavak Allegro iz Simfonije za gudače br. 1 u C-duru Antuna Sorkočevića, dotaknuvši se tako i hrvatske glazbene baštine.

Zagrebački kvartet odigrao je u svojoj povijesti jako važnu ulogu pri izvođenju suvremene hrvatske kvartetske produkcije, što je osobito bilo važno na gostovanjima u inozemstvu. Bili su pogon nastanku novih skladbi i neumorno su djelima domaćih autora udahnjivali život na pozornicama. Gotovo da nema hrvatskog skladatelja čijega se djela za gudački kvartet (ili srodnih vrsta) nisu u određenom periodu ansamblove povijesti dotaknuli, a posebno se valja prisjetiti obljetničke posvećenosti Papandopulovoj ostavštini. Antun Sorkočević pripada davnijem vremenu, ali se uklapa u ideju suvremene revitalizacije hrvatske glazbene baštine.

Od Antuna Sorkočevića preko Josepha Haydna do Felixa Mendelssohna – od pretklasicističke lakoće, poletnosti, svjetline zvuka i blago izbrušenoga formalnoga tkiva, preko zreloga, a ipak vrlo transparentnog te instrumentacijski pažljivo razrađenoga klasicističkog izričaja, do melodijski, ritamski i harmonijski šire i slobodnije romantičarske glazbene geste – finom niti interpretacijskoga tkanja članovi Zagrebačkog kvarteta stilski su zaokružili svoju koncertnu priču.

Fotografije: Fotoklub KADAR SB

„…nije dovoljna samo tehnička sprema i muzikalnost ‘četvorice’, već i prijateljsko sporazumijevanje i prisni kontakt.“ (Milan Graf)

Na trenutak, u brodskoj crkvi čuli su se odjeci nekadašnjeg Dubrovnika mladoga Antuna Sorkočevića (i njegova oca Luke), čule su se istovremena zaigranost i ozbiljnost kojima Haydn voli začiniti svoje partiture, kao i zanos međusobnoga nadopunjavanja i nadovezivanja u kreaciji Mendelssohnovih glazbenih zamisli (u polaganome stavku, čak, s udaljenom natruhom šostakovičevske atmosfere). Na stranu „tehnička sprema“ bez koje se ni ne može postati članom Zagrebačkog kvarteta, izvući takvu atmosferu i uspostaviti povijesne poveznice mogu samo glazbenici istančane muzikalnosti i velikoga interpretacijskog iskustva.

Ne može se ne primijetiti kako je jedan pogled, gesta glavom ili jedan udah dovoljan za besprijekorno međusobno razumijevanje četvorice gudača, a posebno je to osjetno među onima koji broje već petnaestak ili dvadesetak godina zajedničkoga sviranja. Čini se da „staž“ ipak ima važnu ulogu u funkcioniranju delikatnog ansambla poput gudačkog kvarteta u čijoj svirci svaka nijansa fizičke i mentalne prisutnosti u izvedbi znači novu nijansu interpretacijskog spektra.

U nekoliko navrata nesigurnost se umiješala među prste Martina Krpana, nakratko narušivši inače vještu izvedbu, izuzetno muzikalno fraziranje i plemenitu boju tona prvoga violinista. No to nikako neće za posljedicu imati drastičnu odluku kakvu je, ogorčen na napise negativnog tona u zagrebačkim novinama, davne 1937. godine donio Ladislav Miranov: „Svakom umjetniku, pa i onom najvećem, može se dogoditi da koji puta ne bude u najboljoj formi, ili da je u momentalnoj indispoziciji, ali nigdje se ne događa da se na tog umjetnika onda navaljuje, zaboravivši sav njegov dosadašnji rad… Veoma sam ogorčen i neraspoložen, i moja odluka je neopoziva.“ Miranov, jedan od osnivača Kvarteta, dao je ostavku, a naslijedio ga je Zlatko Topolski.

A Martin Krpan budućnosti Zagrebačkog kvarteta ima još puno toga za reći!

Najstariji i najdugovječniji komorni ansambl u Hrvatskoj sigurno je zakoračio iza prvoga stoljeća postojanja. Ukoliko se nastave voditi mišlju svoga istaknutog člana Josipa Stojanovića, navedenu na završetku ovoga teksta, i ukoliko zadrže glazbenu znatiželju na vrhu ansamblovih prioriteta, utoliko i publika i kritika mogu mirno spavati.

„Poticaj našem radu daje nam spoznaja da glazba sa svojom univerzalnom porukom ima poklonike na svim kontinentima, u svim slojevima društva. Glazbena reprodukcija je visoko kreativan čin, koji iz mrtvoga papira oblikuje emocije i misli, u kojemu izvođenje publici znači istodobno dijalog. Glazbena etika, koju ispovijeda svaka dobra glazba, daje nam smisao našega djelovanja, a uspjeli koncert znači katarzu za naše slušatelje kao i za nas.“ (Josip Stojanović)