Zagrebački solisti primjereno zasjali na svojemu rođendanskome slavlju

„Riječi su suvišne“ – bio je to početak i glavna poruka govora kojim je Krunoslav Marić, dugogodišnji član Zagrebačkih solista i predsjednik njihova Upravnoga vijeća, vidno dirnut značajem i svečanošću trenutka, otvorio koncert proslave 70. rođendana Zagrebačkih solista. Kao i prethodne obljetnice, i ova je održana u suradnji s našim najprestižnijim koncertnim ciklusom – Lisinski subotom. Uz Marića, govore o velebnoj povijesti ansambla, ali i njihovu značaju u sadašnjici, održali su i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević te ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek.

Foto: Tomislav Jagar

Zagrebački solisti doista su institucija hrvatske glazbe. O važnosti ovoga ansambla govori i činjenica da njihovi nastupi, ali i bilo kakve promjene u vodstvu i strukture, nikada ne izazivaju ravnodušnost – publika i struka ga ili vole, ili ga vole komentirati, pa i kritizirati, no rijetko je tko prema njemu ravnodušan – svatko ima mišljenje što bi, kako i s kime ti „naši“ Zagrebački solisti trebali svirati, gotovo kao da je taj sastav dio nekoga kolektivnog vlasništva cijele naše glazbene zajednice.

Osnovani su 1953. godine, a priča o zlatnom dobu Antonija Janigra već je mnogo puta ispričana, kao i mnoge druge etape koje su uslijedile od tada do danas, u kojima je ansambl mijenjao i članove i vodstvo, boreći se za održavanje svojega statusa u Hrvatskoj i svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da su svoj prvi koncert održali 5. siječnja 1954. godine, ali ne u Zagrebu – već u Bjelovaru, a zagrebačkoj su se publici predstavili tek šest dana kasnije u Hrvatskome glazbenom zavodu, koji će im postati drugi dom za nadolazeća desetljeća, uz njihov malen, ali značajan prostor na Trgu svetoga Marka 9, u kojem od osnutka održavaju probe i koji je dom njihovoj bogatoj arhivi programa, nota, nagrada i povelja.

Foto: Tomislav Jagar

Jedna od glavnih okosnica rada ansambla još od njegova osnutka jest stilska raznolikost i širina repertoara, odnosno nastojanje da s jednakim uvjerenjem i kvalitetom predstavljaju glazbu od baroka pa sve do najrecentnijih ostvarenja suvremenih skladatelja (čija su djela redovito i naručivali tijekom svoje povijesti). Takve je težnje odražavao i program obljetničkoga koncerta, koji nas je proveo kroz barok, klasiku i romantiku, uz jednu praizvedbu: novo djelo Frane Paraća, koje se pak – kako bi se na zanimljiv način zatvorio krug – naslovom i sadržajem referira na glazbu baroka.

Foto: Tomislav Jagar

Tom su „barokom obojenom suvremenošću“ Solisti i otvorili koncert. Frano Parać velik je dio svojega opusa posvetio gudačkim instrumentima i ansamblima. Dapače, neke od njegovih najizvođenijih skladbi pisane su upravo za gudački orkestar, nastale na narudžbu Zagrebačkih solista ili pak Varaždinskoga komornoga orkestra.

Od djela koja je posvetio Solistima, najveći je „hit“ svakako Muzika za gudače, koja je na repertoaru ansambla više od četrdeset godina, a rado izvode i druga djela koja je za njih kasnije skladao. I možda se na prvu činilo neobičnim da su za obljetnički koncert naručili još jedno djelo ovoga skladatelja, takva je dugotrajna povezanost skladatelja i izvođača, koja stvara međusobno poznavanje i razumijevanje, ustvari dobra i uzajamno poticajna.

Pokazalo se to i u praizvedbi Paraćeve Musice barocchiane za dvije violine i gudače; Parać jako dobro zna za koga piše, razumije senzibilitet ansambla, njegove tehničke mogućnosti i izražajne afinitete, stoga lako osmišljava i oblikuje glazbeni sadržaj za postizanje najsnažnijeg učinka. Njegova skladba počiva na snažnoj gesti triju uzastopnih tonova, triju dramatičnih poteza koji gotovo da zvuče kao neko paraćevsko sudbinsko kucanje.

Kvazi-barokna, ali i za ovoga skladatelja tipična motoričnost i naboj obilježili su vanjske odsjeke skladbe, dok je središnji počivao na specifičnom koloritu koji postavlja ansambl, a iznad kojega solisti (izvrsni i angažirani Sreten Krstić i Krunoslav Marić) izlažu melodijske fragmente.

Foto: Tomislav Jagar

Još jedno majstorsko ostvarenje Frane Paraća pokazalo je kako ovaj skladatelj s malo materijala, upečatljivom gestom i intenzitetom pokreta vješto oblikuje djelo snažnog dojma i efekta, a tu su furioznu crtu utkanu u djelo izvrsno iskazali i solisti i ansambl, svirajući s iskrenim zanosom i visokom razinom energičnosti.

Foto: Tomislav Jagar

Uslijedila je izvedba Trećega koncerta za violinu i orkestar u G-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, u kojima se Solistima na pozornici pridružio jedan zvjezdani gost – Julian Rachlin, proslavljeni violinist s kojim su u više navrata surađivali. Ansambl je svirao vrlo koncentrirano i prozračno, bez pretjerivanja u intenzitetu tona ili izražajnosti, pokazujući razinu discipline za koju bismo željeli da ostane konstanta svih njihovih koncerata.

Foto: Tomislav Jagar

Rachlinov nastup oduševio je plemenitošću tona i muzikalnošću uparenom s prirodnim glazbenim šarmom, kao i lakoćom sviranja zbog koje se činilo kao da se igra tonovima koje stvara na svome Stradivariju. Počastio nas je i dodatkom, možda još upečatljivije ljepote, Bachovom Sarabandom iz Partite za violinu u d-molu, za koju je jedina odgovarajuća riječ –  uzvišenost.

Foto: Tomislav Jagar

Serenada za gudače Petra Iljiča Čajkovskog zasigurno je jedno od najizvođenijih djela u repertoaru gudačkih ansambala, a tako i Zagrebačkih solista, koje često i rado sviraju. Izvedba na obljetničkom koncertu bila je jedna od najboljih koje sam u njihovoj izvedbi čula – usredotočena, vrlo ekspresivna, ali i uredna, primjerene izražajnosti te lijepog i plastično oblikovanoga dinamičkog nijansiranja. Pokazali su i njome da su se za obljetnički koncert itekako ozbiljno pripremili te što doista mogu kada ozbiljno i predano pristupe zadatku. Ansambl je u posljednjih nekoliko godina (još jednom) izrazito pomlađen i mladenačka energija zasigurno doprinosi toj finoj iskri želje i nastojanja koja je izvirala iz njihova sviranja.

Foto: Tomislav Jagar

Kraj koncerta obilježen je jednom lijepom tradicijom – da se za kraj proslave neke obljetnice u izvedbi posljednje točke ansamblu pridruže njegovi bivši članovi, oni umirovljeni ili oni koji s ansamblom više ne surađuju u kontinuitetu. Ansambl se na pozornici tako gotovo udvostručio u izvedbi Trećega brandenburškoga koncerta Johanna Sebastiana Bacha, a među bivšim i sadašnjim kolegama (i prijateljima) moglo se vidjeti istinsko uživanje i dobra volja, što je prepoznala i publika, nagradivši sve glazbenike još jednim, zaključnim dugim pljeskom.

Foto: Tomislav Jagar

Ovim su izvrsnim koncertom Zagrebački solisti dokazali kako se i dalje, nakon sedam desetljeća, možemo ponositi njima i radovati se njihovim novim uspjesima i ostvarenjima. Neka budu uvijek ustrajni u predanome radu i težnji ka visokoj razini kvalitete, neprestanoj nadogradnji repertoara i proširivanju glazbenih vidika. Sretan vam rođendan, dragi naši Solisti!

Foto: Tomislav Jagar