01
ožu
Čitaj

Je Veux: „Stalno pokušavam pomiriti krajnosti“

Je Veux

15.5_Rock&Off_Je Veux s kipićem super Je Veux

share

Željka Veverec provela nas je albumom I Glow kojim je briljirala na dodjeli nagrada Rock&Off, koji joj je donio i tri nominacije za ovogodišnji Porin.
Kad glazbeni umjetnik spozna što njegova umjetnost znači onima koji su se s njom povezali, to je velika stvar. Ipak, doista godi kad ta umjetnost dobije i priznanje struke i kritike. Je Veux, odnosno Željka Veverec, provela nas je albumom I Glow kojim je briljirala na dodjeli nagrada Rock&Off, koji joj je donio i nominacije za ovogodišnji Porin u kategorijama Album godine, Najbolja ženska vokalna izvedba i Najbolji album elektroničke glazbe.

Kad smo posljednji put razgovarale za Cantus, u kontekstu svojega projekta Mangroove koji usporedno njeguješ sa svojim suprugom Tonijem Starešinićem, gotovo si sramežljivo rekla da pripremaš autorski materijal na engleskom jeziku. Pregovarala si s izdavačem. Što se dogodilo u posljednje dvije godine?
Završila sam svoj album. Do tada sam već polako ali sigurno objavila četiri singla i nekako pronašla način da sve što sam zamislila i napravim. Radila sam, snimala, isprobavala, nervirala se, veselila, plakala… i eto na kraju imamo I Glow.

Toliko se toga dogodilo u tvom životu i u svijetu od izlaska ploče – je li se značenje ovih pjesama uopće promijenilo za tebe?
Dogodilo se puno stvari, ne toliko možda u privatnom životu koliko u svemu oko nas, što je naravno utjecalo i na moj život, ali pjesme koje sam pisala i napisala ostaju za mene u istom značenju i one su jednako moje kao i svih onih koji u njima pronađu svoju priču ili još točnije emociju, bilo da se radi o strahu, bilo o ljubavi ili nekoj rani koju treba iscijeliti. Ja sam pišući o sebi i svojim emocijama zapravo pisala o svima jer svi imamo prijateljstva, ljubavi, strahove, nesigurnosti ali i sigurnosti,  mjesta koja nas dižu, kao glazba, tako da se pjesme uvijek mogu čitati iz vlastite perspektive, emocije i konteksta pa je svako čitanje ili slušanje jednako dobro.

Čini mi se da si uspjela stvoriti snažnu pop-glazbu koja je lijepa, uz koju želiš zaplesati, iako i dalje djeluje pomalo sirovo. Je li trebalo dosta vremena da postigneš takvu ravnotežu?
Pa da, imaš pravo, ona je ostala u svojem, rekla bih, organskom obliku. Nisam htjela da bude ispolirana kao glazba Beyonce ili Kylie, iako su obje pop-dive kojima mogu samo skinuti kapu, ali to nikad nije bio cilj; pa čak ni dodirnuti kraljicu Rosin. Željela sam svoj zvuk i zvuk žive svirke. Bez obzira na to što se koristimo i elektronikom, ovo nije projekt, ovo je moj autorski rad, ali tu su i moji fantastični glazbenici – bend, koji sve to svira. Bilo mi je bitno da se to osjeti, da je glazba živa i da ona na nastupima uživo još može i prodisati. Nije zapravo trebalo dugo da postignemo tu ravnotežu jer su ljudi oko mene, prije svih Toni, a onda i Janko Novoselić koji je radio produkciju, jako dobro znali u kojem smjeru želim ići i kako da napravimo da to bude i melodično i pop, ali u tom našem organskom obliku. Zato je zapravo bila i važna uloga Tonija i Janka koji jako dobro znaju što znači ta vrsta produkcije i to mi sigurno ne bi uspjelo bez njih.

“Krenula sam u to putovanje s Mangrooveom i sad nastavila s Je Veux.”

Smatraš li da si uspjela svoju glazbu dovesti na razinu na kojoj si uvijek htjela biti ili misliš da ćeš u budućim materijalima ipak nešto mijenjati?
Mislim da sam uspjela napraviti jako lijep album i da sam realizirala sve što sam u ovom trenutku s ovim svojim znanjem i iskustvom mogla, ali i da sam si otvorila područje na kojem mogu napredovati. Mislim da je ovo tek početak i nekako se veselim tome kamo će me neke stvari odvesti. Ne postoji jedna razina na koju dođeš i onda je to to, mislim da je glazba uvijek stvaranje nove razine i tomu se veselim.

Tko ti je sve spasio život u pjesmi Dance To Forget?
Uh, taj popis je podugačak, zato je nekako i bila ideja da pjesma ide u fade out. Time sam htjela zahvaliti glazbi kao takvoj i svim tim prekrasnim melodijama, vokalima, autorima, pjesmama koje su me oblikovale, koje su stvarale i stvaraju životni soundtrack, a to je toliko puno ljudi da sam na kraju shvatila da je to nemoguće nabrojiti u jednoj pjesmi i zato treba samo zaplesati i reći hvala. Hvala na glazbi.

Na tvom samostalnom albumu osjeti se drukčija energija, posebno u pjesama Enough, Song To My Wounded Self i First Song – to je neki novi glazbeni pristup. Mangroove je tvoja škola, ali isto tako mi se čini da se u ostalim pjesmama ne osjeti velika razlika u zvuku. Vjerujem da je teško napraviti doista neki odmak kad si to ti i u Mangrooveu i u Je Veuxu. Kako ti gledaš na to? Koliko se snimanje tvojega samostalnog albuma razlikovalo od snimanja albuma s Mangrooveom?
Krenula sam u to putovanje s Mangrooveom i sad nastavila s Je Veux. Mislim da polako dobiva nove obrise i da ću možda tek u nekom od sljedećih albuma osjetiti veći odmak od Mangroovea, ali naravno da je teško jer sam to opet ja, ali i kontekst znači puno i ta mogućnost slobode koju možda više osjećam kod Je Veux. Nekako i zbog jezika i zbog nekih drugih stvari osjećam da možda mogu napraviti nešto što u Mangrooveu ne bih. Proces stvaranja nije možda toliko drugačiji, jer kad radim pjesmu, radim pjesmu, ali ovdje sam počela od osobnije priče, okrenula sam se sebi i počela sve od vlastite želje da se izliječim muzikom. Drugačiji je i trenutak spajanja s Tonijem, koji tu ide u malo drugačijem smjeru, jer tu ne dopuštam rušenje neke moje temeljne strukture, ali nekako to ide sve tako prirodno da ni on sam nema želju dodati nešto ili srušiti, što isto pokazuje da poštuje moju autentičnost, kakav god bila, i želi je samo istaknuti.

Koliko god 2020. djelovala apokaliptično, čini mi se da je to tvoja najuspješnija glazbena godina. Misliš li i ti tako?
Da, puno lijepih stvari se za mene dogodilo u 2020. godini, to vjerojatno nisi čula od puno ljudi, no mnoge nemaju veze s tom godinom, nego su plod nekih prijašnjih godina i rada, tako da joj ne mogu pripisati  predznak najgora, ali zbog mnogo čega ni najbolja. Nekako želim vjerovati da dolazi još lijepih godina za mene, u kojima sve to neće biti popraćeno svjetskim katastrofama. Svakako ne mogu negirati da mi je 2020. donijela lijepe stvari i da ću joj ipak na kraju morati i zahvaliti.

Prije si uz glazbenu imala i druge karijere, ali već si nekoliko godina isključivo glazbenica. S obzirom na sva ograničenja koja su zbog pandemije gotovo posve ugasila koncertnu industriju, kako ti je prošla  2020. godina i što očekuješ od 2021.?
Da, teška godina za glazbu i glazbenike, i to još traje, iako nadam se svjetlu na kraju tunela. Prošla sam zbog nekih projekata koje sam pokrenula u 2019. godini možda ipak malo bolje i trudila sam se nekako držati glavu iznad vode, kao i svi. Bilo je izazovno, i još uvijek je, ali kad pogledam neke kolege glazbenike koji su morali baš pod hitno preusmjeriti svoje resurse na neki drugi posao, onda mogu samo reći: ok, idemo dalje, moglo je biti i gore. U 2021. očekujem da ćemo početi svirati i da će se neke stvari ipak pokrenuti. Prošla, 2020. nas je naučila da su planovi krhki kao i mi sami, pa onda recimo da očekujem da pronađem neku fleksibilnost u sebi i dovoljno snage za sve što me čeka.

Što bi htjela da ovaj album znači ljudima?
Htjela bih da im bude sve ono što njima treba biti: utjeha, zabava, snaga… zvuči pretenciozno jer kako sve to može biti jedan album, ali želim zapravo da ljudi pronađu sami ono što im treba iz mog albuma. Već činjenica da im on na bilo koji način treba, da im treba Lovable da se opuste i rasplešu ili The First Song da proplaču nad vlastitom nesrećom ili bilo što, velika je stvar. Ma, već da im znači, pa to je prekrasno.

“Ja ne znam iskreno ni što bih danas rekla da je pop u Hrvatskoj, jer ako popratim neke ljestvice i top-liste, ta pop-glazba nema veze s pop-glazbom koju ja radim, tako da je za mene to misteriozno pitanje.”

Znajući da si dugo i naporno radila na stvaranju svojega imidža kao glazbene profesionalke, što misliš o interakciji profesionalnih glazbenika i glazbenika kojima uspon glazbene tehnologije kontinuirano olakšava neovisnu kreativnost?
Iskreno, ako me pitaš smeta li mi što danas svatko iz svoje sobice može snimiti album, i da i ne. To je kompleksnije pitanje. Svijet je otišao u nevjerojatnom smjeru, a glazba, kao i druge umjetnosti, prate taj svijet i odraz su svega što se događa. Na kraju, da se pita one fantastične glazbenike iz sedamdesetih što misle o nama, mislim da bi i tu bilo spornih stvari – mi, moja generacija, isto koristimo povlastice digitalizacije, edita i gomile stvari koje oni nisu imali ili da ne govorimo o pedesetim ili šezdesetim godinama prošloga stoljeća, a opet stvaramo glazbu i trudimo se biti autentični, svoji, pronaći neki svoj zvuk. Tako da je pitanje sklisko; mislim da je zapravo, što se glazbe tiče, jedino pravo pitanje – zašto se baviš glazbom i što zapravo imaš reći? Ako ti je taj odgovor jasan, mislim da je nebitno hoćeš li biti genijalni virtuoz na bilo kojem instrumentu i svirati i stvarati ili ćeš iz svoje sobice uz pomoć gomile tehnologije napraviti pjesmu. Naravno, možda još i pitanje što želiš od glazbe? Postoji sve više umjetnika koji i ne žele nastupati, nego se sve svodi na neki virtualni audio doživljaj, i to je u redu. Mogućnosti su razne i ne moraju se sve mogućnosti sviđati svima, ali mislim da je bitno znati što ti želiš i zašto se baviš glazbom, onda će to i taj netko tko treba prepoznati. Ja zapravo nisam radila na imidžu glazbenog profesionalca, samo sam se trudila raditi glazbu najbolje što mogu u okvirima svojih mogućnosti; tako je došlo do toga da me ti smatraš glazbenom profesionalkom. To je svakako lijepo, ali možda bi me neki fantastični virtuoz na violini iz 17. stoljeća smatrao totalnim amaterkom. Želim vjerovati da bi barem, ako i misli da sam amaterka, uvidio da je moje bavljenje glazbom iskreno i da bi ipak rekao: osjećam nešto.

Što misliš o pop-glazbi koja se sluša u Hrvatskoj? Imam dojam da smo pod utjecajem glazbe sada već starijih pop-autora koji su desetljećima prisutni na sceni i estetikom se ne odmiču dalje od svojega zlatnog doba, a s druge strane, mladi su pod utjecajem svjetske pop-glazbe koja ima svoje diskutabilne zakonitosti. Što je s nama koji pripadamo nekoj srednjoj generaciji?
Da, mi smo baš u neobičnom prostoru između glazbe koja se, nazovimo, sluša na radiju, ali čini se nema publiku izvan njega ili glazba za auto – i mlade generacije koje ne podliježu mainstreamu niti se opterećuju time da budu na radiju ili televiziji, a opet imaju svoju publiku. Oduvijek sam na nekim rubovima i zapravo stalno pokušavam pomiriti tu krajnost. Nije mi jasno i ne vidim zašto se moje pjesme ne bi puštale na radiju, a s druge strane, funkcioniraju pred publikom i publika ih voli, no to je i pitanje naše scene. Možda je bolje pitanje zanemarivanja scene kao takve i mogućnosti da se stvari promijene, da se pruži prilika mladima kad im je to potrebno i na pravi način – neko sustavno zanemarivanje muzike i onoga što ona znači za kulturu. Naravno da tada dobivamo veliki rascjep između onoga što se sluša na radiju i što zapravo slušaju neki novi klinci. Ja ne znam iskreno ni što bih danas rekla da je pop u Hrvatskoj, jer ako popratim neke ljestvice i top-liste, ta pop-glazba nema veze s pop-glazbom koju ja radim, tako da je za mene to misteriozno pitanje. Nemam odgovor. Kad sam ga bjesomučno tražila, jednostavno ga nisam dobila i nastavila sam pjevati po svom. Mislim da ćemo mi, srednja generacija, morati jednostavno prihvatiti tu poziciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Nekako sam to prihvatila, jer biti na rubu je teško i izazovno, ali možda tu postoji i neka sloboda, dovoljno strukture i odgovornosti.

Čija te glazba promijenila?
Mislim da me svaka glazba koju sam ikad čula na neki način promijenila, ali ako moram baš osvijestiti neku točku koja se promijenila u meni zbog nekih glazbenika, onda je to Nina Simone. Ne samo glazba nego i način na koji je doživljavala glazbu. Zatim Gil Scott-Heron, Erykah Badu, Stevie Wonder, Roberta Flack, Carol King, Miles Davis… to su neke točke odrastanja koje su mi otkrile novu tajnu i novu želju.

Izvor: Cantus 226
Autor fotografije: Matej Grgić/Rock&Off

Moglo bi Vas zanimati