30
ožu
Čitaj

Krsto Juras - Dalmacija u mom stihu

Krsto Juras

18.1_juras (1) Krsto Juras

share

Zlatne pjesme Krste Jurasa poznate su svim naraštajima, a one najpoznatije objedinjene su na dvostrukom CD-u Gold Collection. Pola stoljeća pisanja nadahnutih stihova osiguralo je tom autoru trajno mjesto u analima hrvatske zabavne glazbe.

U serijalu Croatia Recordsa Gold Collection jedan je odvojak rezerviran za tekstopisce koji su svojih stihovima pridonijeli da neke pjesme uistinu zauvijek budu zimzelene i da se njihove riječi prenose iz naraštaja u naraštaj. Među njima je i Krste Juras, šibenski tekstopisac sa stalnom zagrebačkom adresom, koji u Zlatnoj kolekciji uistinu ima nezaboravne stihove koji su obilježili hrvatsku zabavnu glazbu. O svojoj kolekciji kaže: „Na mojem autorskom izdanju Gold Collection, na kojem sam ponajprije zahvalan Siniši Škarici, svojem višegodišnjem pratitelju u sjeni, osim općeprihvaćenih i mojem srcu priraslih (Dalmacija u mom oku, Ljubav je tvoja kao vino, Jubi san vašu ćer, Dišperadun, Ja sam more, ti si rijeka, Malo mora na mom dlanu, Osjećam to i inih), meni zvuče kao otkriće neke praktički nepoznate ili pak zaboravljene skladbe, poput šansona Stol (Zvonko Špišić, 1975.), Nedjeljni ručak (Hrvoje Hegedušić, 1979.) ili pak jazz-rock skladbe Žena od porculana Kornelija Kovača u izvedbi Dade Topića s festivala MESAM 1988. Istaknuo bih i skladbu Kad raziđe se dim Arsena Dedića u sjajnoj izvedbi Vice Vukova, nastale u počecima Domovinskoga rata, koja, međutim, iz nekih meni nedokučivih razloga, nije našla put do slušateljstva.”

Jedan ste od zaštitnih znakova kvalitete tekstova hrvatske zabavne glazbe. Koje odlike mora imati kvalitetan tekst i koga biste od kolega voljeli istaknuti u toj ‘kategoriji’?
Najbolje tekstove napisao sam u pet minuta, inspiriran nečim doživljenim ili češće nedoživljenim, sanjanim. S obzirom na to da sam muzikalan (u počecima sam bio i pjevač), pritom mi je u glavi uvijek zvonila neka melodija (najčešće banalna), na koju sam, eto, dopisao stihove. Ne znam kakvo je u tom pogledu bilo iskustvo mojih cijenjenih pokojnih kolega po peru, Drage Britvića (najvećeg među nejednakima) ili Jakše Fiamenga, dok se s Tomislavom Zuppom i Momčilom Popadićem, koje dakako cijenim, nisam baš ni susretao.

Što je odlika vašega stila? Jeste li se prilagođavali izvođaču ili skladatelju ili su, pak, oni našli upravo vas?
Moram priznati da sam se uglavnom nastojao prilagoditi izvođaču. To pogotovo vrijedi za albume koje sam potpisao s Dušanom Šarcem za Mišu Kovača (Dalmacija u mom oku, 1982.) te za Ibricu Jusića (Čovjek bez kafića, 1980.), kao i za nekoliko skladbi Meri Cetinić.

Radili ste s našim ponajvećim skladateljima. Molim vas da usporedite ulogu skladatelja i ulogu tekstopisca u odnosu na uspjeh ili možda neuspjeh određene pjesme.
To je vrlo delikatno pitanje, no iz iskustva znam da sam bio uvjeren da će neke skladbe s mojim, recimo, nadahnutim tekstom pogoditi ‘u sridu’, a prošle su bez odjeka. U povjerenju, mislio sam da možda skladatelj nije osjetio tekst, da ga, uostalom, ni pjevač nije prihvatio itd. No ponekad, rjeđe, događalo se da je neka skladba, meni neočekivano, našla put do publike (i još ga uvijek nalazi), recimo Dva zrna grožđa (Z. Runjić, 1986.).

“Šibensku baladu napisao sam 1977. na Zlarinu, gdje sam toga ljeta boravio sa suprugom Jasminkom”

S kojim skladateljem vam je bilo najbolje surađivati, s kime ste se našli odmah na istoj valnoj duljini?
Moja karijera tekstopisca počela je na Zagrebačkom festivalu 1974. izvedbom skladbe Kaži mi, koju je uglazbio Zvonko Špišić, a otpjevala Višnja Korbar. Upravo me Zvonko Špišić uputio u tajne zanata, osjetivši u meni talent estradnog pjesnika (uzgred rečeno, objavio sam i četiri zbirke ozbiljne poezije, te sam uvršten u dvije antologije hrvatskoga pjesništva). Osim Špišića, najveći mi je izazov bila suradnja sa Zdenkom Runjićem, meni najvećim od trojice veličanstvenih (uz Špišića i Dedića), s kojim sam se ponekad i namučio, ali rezultat nije izostao.

Smatrate li da su nekoć, u drugoj polovici 20. stoljeća, tekstopisci i skladatelji bili cjenjeniji u medijima i javnosti nego što su danas?
Bez ikakve sumnje, skladatelji i tekstopisci, odnosno autori koje sam naveo, a i nekolicina drugih, bili su – zasluženo – cjenjeniji u javnosti. Što se tiče današnjih autora, cijenim dugogodišnje dojmljive doprinose Huseina Hasanefendića Husa, Jasenka Houre, Zlatana Stipišića Gibonnija, Marijana Bana, Gorana Bareta i Davora Gopca koji su uglavnom pisali na vlastite, kvalitetne stihove te Nene Belana koji je vrlo solidan pop-autor. No i oni su, s oproštenjem, već vremešna gospoda. Od najnovijih, nikoga nisam uočio u smislu očekivanog dugovječnijeg trajanja na estradnoj sceni.

Ima li razlike u pisanju stihova za soloizvođače i za klape? Ili smatrate da vaše pjesme mogu otpjevati i jedni i drugi, ali u različitim verzijama?
Mislim da ima određene razlike ako se piše pjesma, odnosno stihovi za soloizvođača ili pak za klapu, budući da sam ja pisao i za jedne i za druge. Naime, sad mi se čini da sam ciljano pišući za klapu (prije svih, za Klapu Šibenik) nastojao napisati nekakvu poruku kojom nam se klapa obraća kao prvo lice množine. S druge strane, međutim, dogodilo se, eto, da je skladba Ludo more (Nikica Kalogjera, 1983.) najprije zaživjela u izvedbi Mikija Jevremovića (na Splitu 1983.), a potom, zahvaljujući Klapi Bonaca a onda i ostalim klapama, postala praktički klapski standard.

“Možda ću razočarati poštovatelje mojega pjesničkog doprinosa hrvatskoj zabavnoj glazbi, ali moja brodograđevna profesija (uz moju suprugu Jasminku, s kojom sam 47 godina u braku) ostala je najveća ljubav mog života”

Šibenska balada je službena himna grada Šibenika. Podsjetite nas na put te pjesme, od vaše inspiracije do takvog priznanja.
Šibensku baladu napisao sam 1977. na Zlarinu, gdje sam toga ljeta boravio sa suprugom Jasminkom (većinu ostalih dvjestotinjak tekstova napisao sam u Zagrebu). Kako sam s Dušanom Šarcem već prije surađivao na LP-ju Ovo je naša noć Miše Kovača, tekst Balade sam ponudio njemu, a on ju je uglazbio za sjajnu Klapu Šibenik. Baladu je klapa snimila za RTV Ljubljanu te je istoimeni album predstavljen 1979. u Lisinskom i otada je Šibenska balada neslužbena himna rodnoga mi grada. Trebalo je, eto, proći 37 godina da Šibenska balada 2016. bude proglašena službenom himnom grada Šibenika. Šarac i ja iste smo godine dobili i Nagradu grada Šibenika (u mojem slučaju za iznimno promicanje Šibenika u mojim pjesmama).

Splitski festival upriličio vam je prije tri godine počasnu večer. Kako ste se osjećali, jeste li nečim bili osobito dirnuti?
Uprava Splitskog festivala, na čelu s agilnim direktorom Tomislavom Mrduljašom, u proteklom razdoblju priredila je posebne večeri istaknutim pjesničkim bardovima popularne dalmatinske ‘pisme’, pa je, eto, nakon Momčila Popadića i Jakše Fiamenga, ta čast 2018. zapala i mene. Naravno, Tomo i ja smo se ubrzo našli na istoj valnoj duljini što se tiče izbora skladbi i izvođača, a rezultat je, prema ocjeni većine medija, a i prisutne publike, bila veličanstvena večer. Naravno, bio sam dirnut i zahvalan organizatorima, izvođačima te posebno publici, kojoj su manje-više sve izvedene skladbe, unatoč svojoj vremešnosti (ili možda upravo zbog toga), bile vrlo poznate.

Vaš životni put nije vezan samo uz glazbu, nego i uz brodogradnju, kvizove… Kako pozicionirate glazbu u svojem životnom vijeku i radnom stvaralaštvu?
Možda ću razočarati poštovatelje mojega pjesničkog doprinosa hrvatskoj zabavnoj glazbi, ali moja brodograđevna profesija (uz moju suprugu Jasminku, s kojom sam 47 godina u braku) ostala je najveća ljubav mog života, u kojoj još uvijek, i nakon pedeset godina, tražim putove afirmacije, istražujući nove tehnologije i suvremena saznanja. Na tom mi je putu poezija, posebno glazba, mnogo više od ‘ispušnog ventila’ pa još uvijek pišem u svojem stilu, sve se manje nadajući da će moje poruke stići do onih koje će to zanimati. A što se tiče kvizova (od 1968. do 2004.), moj je životni moto uvijek bio sve ili ništa, s tim da je rijetko ispalo sve, no ja sam strpljiv, uporan i otporan čovjek.

Izvor: Cantus 227

Moglo bi Vas zanimati