Još jednog od junaka mojih nježnih godina upoznao sam zahvaljujući glazbenom sajmu MIDEM u Cannesu. Tamo je u siječnju 1997. Donovan promovirao svoj nekoliko mjeseci ranije objavljen „povratnički“ album „Sutras“. Ono „povratnički“ stoga što je album novih skladbi u produkciji Ricka Rubina objavljen na njegovoj etiketi American Recordings bio zamišljen kao projekt koji će – kao i veoma uspješna suradnja Rubina i Johnnyja Casha – reaktivirati Donovana i ponovo ga gurnuti u žižak pažnje publike i kritike.

Donovan kojeg sam uhvatio nakon službenog dijela promocije pokazao se kao beskrajno ljubazan i topao sugovornik koji je spremno odgovarao na pitanja iz „bolje prošlosti“ i  govorio o planovima za budućnost. Nažalost „Sutras“ – meni veoma dobar album na tragu najboljih dana iz polovine šezdesetih – nije ostvario očekivanja njegovog autora i producenta. Doduše, i kasnijih godina Donovan je bio aktivan i u studiju i na koncertnim pozornicama no nikad više nije dosegao staru slavu.

Razgovor ugodni s Donovanom (očekujući ili šutnju ili ljutito odbijanje razgovora na tu temu) počeo sam pitanjem kako danas doživljava negdašnje usporedbe s Dylanom pa i (zlobne) kritike da je bio njegova puka kopija. Začudo, nasmijao se i kazao da je na njega u vrijeme hita „Catch The Wind“ (kojeg su mnogi tada uspoređivali s „Blowing In The Wind“) utjecao Dylan no da je ipak krenuo drugim putem psihodelije i hipijevštine. Razlog? Istočnjački utjecaji nakon boravka u Indiji kod gurua Maharishija Mahesh Yogija s Beatlesima i cijelom rokerskom ekskurzijom.

Bilo mu je drago kad sam mu kazao da sam kao klinac u Jugoslaviji (što ga je itekako čudilo!) u realnom vremenu kupovao iz Italije u Split švercane singlove sa skladbama „Hurdy Gurdy Man“, „Jennifer Juniper“, „Atlantis“… koje su mi bile milije od njegovih prethodnih hitova. Tema njegovog okretanja ka psihodeliji očito mu je i dalje bila draga pa je spremno pričao o suradnji s Jimmyjem Pageom, Johnom Bonhamom i Johnom Paul Jonesom prije nego li su oformili Led Zeppelin.

Na njegovo pitanje koje su mi skladbe iz njegove pozamašne diskografije ostale najdraža, spremno sam odgovorio „Atlantis“, „Barabajagal“ te najviše „Season Of The Witch“. Rekoh mu da tada kao petnaestogodišnjak nisam pojma imao s kim je na tim skladbama sve surađivao niti da su na „Barabajagal“ svirali tadašnji članovi Jeff Beck Group. Da – odgovorio je s osmijehom – kazavši „tada sam bio baš „in“…“. Je li bio zadovoljan kasnijim coverima meni omiljene „Season Of The Witch“? Da, kazao je i potvrdio da mu je, baš kao i meni, najdraža verzija koju su snimili Al Kooper, Stephen Stills i Mike Bloomfield na albumu Super Sessions.

Donovan je i nakon Cannesa i promocije „Sutras“ ostao „alive and kicking“ surađujući nerijetko s velikim facama rock scene. Nažalost, moja želja da ga negdje za nastupa „ulovim“ i zamolim da mi potpiše našu zajedničku fotografiju iz Cannesa, nikad se nije ostvarila.