U novoj kolumni Gallerija ikona, Zlatko Gall vodi vas iza kulisa susreta s velikanima inozemne i domaće rock scene

Tko se ne bi volio naći oči u oči sa svojim glazbenim junakom iz nježnih godina? Imao sam vrašku sreću pa sam se našao, razgovarao i fotkao s nekima od njih poput Donovana, Roberta Planta, BB Kinga… ali i mnogih kasnijih favorita. Od članova REM-a Michaela Stipea i mog omiljenog gitarista Petera Bucka, do Georgea Clintona (najdražeg mi iz galerije junaka funka), Petera Gabriela, Davida Byrnea, Hugha Corwella ili – jednog od rijetkih likova iz svijeta heavy metala koji mi je uvijek odgovarao – Brucea Dickinsona. Idealno mjesto za te susrete koji nisu bili tek službeni prethodno dogovoreni intervjui, bio je nekoć sjajan MIDEM u Cannesu. Odlazio sam tamo barem dvadesetak godina. Zbog odličnih koncerata koji su nerijetko bili once in a lifetime prigode posebnih nastupa – poput rođendanske koncertne fešte utemeljitelja Montreux Jazz festivala na kojoj su nastupili John McLaughlin, Herbie Hancock, Richard Bona i drugi zvjezdani Claudeovi prijatelji – te prilike da se prije službenih susreta s medijima s nekom od zvijezda neobavezno podružite uz kavu ili čašicu whiskeya vječnog midemovskog sponzora Jamesona.

Kad sam kao klinac prvi put čitao kolumnu Johna Peela u tadašnjem tjedniku Disc & Music Echo (priznajem, bio mi je draži od Melody Makera jer se tiskao na roto papiru u boji), a godinama kasnije ovisnički kupovao sva izdanja Peel Sessiona, nisam mogao ni zamisliti da ću se u Cannesu slučajno s njim naći oči u oči. I imati priliku za opušteno čavrljanje.

Zašto baš John Peel?

U onim mojim doista nježnim godinama poznih šezdesetih, ranih sedamdesetih nije bilo mnogo mogućnosti upoznati se s novitetima u svijetu rocka (iznimka je bio program Radio Luxembourga DJ-a Kida Jansona i BBC-jevog  programa za Jugoslaviju gdje je DJ ispunjavao želje slušatelja). Glavne friške informacije stizale su iz britanskog glazbenog tiska koji je, mada uz poslovično kašnjenje, stizao u prodavaonice stranog tiska. Prije Melody Makera (gdje sam pratio sve što je pisao Steve Lake) te New Musical Expressa, redovno sam kupovao Disc & Music Echo. I čitao kolumnu Johna Peela te u njoj otkrivao kasnije mi omiljene zvijezde psihodelije i velike face sa scene Canterburyja kojima nije bilo mjesta na domaćim programima. John Peel mi je bio prozor u taj čudesni svijet glazbe i vodič za albume koje sam – ako bi ih on pohvalio – mukotrpno nabavljao šaljući dinare u koverti za neke od tadašnjih distributera ploča poput Central Recordsa (oni su bili moj prvi „dostavljač“).

Liverpool živi vječno

Našavši se s njim slučajno u Cannesu na MIDEM-u 1994., kao da sam ugledao Boga rocka! Upoznali smo se, fotkali (hvala Jadranu Babiću!), a on je ljubazno pristao sa mnom kasnije možda i čavrljati. Razlog tome možda je bio moj dobro odabrani ulet: „Znate, ja sam u Jugoslaviji kupovao i čitao Disc & Music Echo zbog Vaših kolumni. Itekako dobro pamtim da je uz potpis kolumne bilo napisano The Pig, kao posveta Vašoj supruzi kojoj ste zbog njenog smijeha dali taj nadimak.“ Nakon onog really?, Peel je kazao: „Pa toga se ni u Engleskoj uglavnom nitko ne sjeća!“ Naravno, jer on je najviše zapamćen kao BBC-jev kultni i najutjecajniji DJ koji je alternativu uvodio u radijski mainstream te tvorac genijalnih Peel Sessiona. Bez obzira na to je li biloi riječ o psihodeliji, bluesu, krautrocku, sceni Canterburyja ili pak punku te novom valu.

Iako je imao dogovorene obveze, Peel je pristao malo kasnije se naći i uz kavu progovoriti štogod o tim – za mene i dalje mitskim – prošlim vremenima. A ja sam imao tisuću pitanja…

Krenuo sam s onim za koje sam znao da će mu se svidjeti: je li točno da – baš kao i ja – navija za Liverpool? Naravno, odgovor je bio potvrdan!

Jedno je pitanje moralo biti baš štrebersko, tipično za vinyl junkie poput mene. Je li istina da u arhivi ima više od 120 tisuća vinila: albuma i 12 inčnih singlica i to apsolutnih rariteta, prvih probnih otisaka, albuma s posvetama faca poput Johna i Yoko… Nasmijao se i rekao da je to često pitanje, ali i istina. Stoga je, kad se preselio u novu kuću, prije smještanja kolekcije u novi prostor, dao čeličnim gredama učvrstiti i podove i zidove da se zbog goleme težine vinila ne bi urušili. Najdraži albumi? Nije mogao odgovoriti na to pitanje, mada je kazao da su mu i dalje pri srcu oni o kojima sam kao osmoškolac čitao u njegovim kolumnama, ali i mnogi kasniji poput svega što su snimili The Fall. Nije me to iznenadilo jer ovi potonji su mu bili dobro znani favoriti.

Odakle skok s prog rocka na punk? Peel mi je kazao da je to bilo logično. Taj je put prošao i njegov bliski prijatelj Marc Bolan koji je od nekadašnjeg akustičarskog dvojca Tyrannosaurus Rex preko pionirskog razdoblja glam rocka i T Rexa došao do punka nazvavši se čak i „kumom punka“.  

Statist na mandolini

Uostalom, Peel je još kad je počinjao na „piratskom“ Radio Londonu prije dolaska na BBC Radio 1, ali i kasnije u svojim programima poput Top Gear (koji je išao nedjeljom popodne s emitiranjem bluesa odnosno – kako su tad pisali mediji – underground blues progresivne i nekomercijalne glazbe) bio „alternativac“. Točnije, predstavljao je mjuzu koja je bila nova, poticajna i drugačija. Nekoć glazba s underground scene stasale u londonskim klubovima poput UFO – gdje su trag ostavili pioniri britanske psihodelije Pink Floyd i Soft Machine – a onda i punka, koji je bio novi vid alternative učmalosti mainstreama. Nije to uvijek išlo glatko pa su u BBC-ju bili neskloni emitiranju punka, no Peel ih nije poslušao. Prvi album – kazao je da mu je i dalje omiljen – Ramonesa koji su ga „strefili“ kao nekoć Little Richard puštao je u eter unatoč mrštenju nadležnih u BBC-ju i zgražanju stare publike koja je to shvatila kao izdaju izvornih vrijednosti. Reagirali su onako kako su puristi folka dočekali Dylanovo uključenje Fender Stratocastera u struju. No u Peelovom slučaju inzistiranje na vlastitom glazbenom ukusu rezultiralo je prihvaćanjem i onoga što se slušateljima na prvu nimalo nije svidjelo.

Na pitanje je li kao veoma popularan DJ želio preskočiti granicu koja dijeli disc jockeye i kritičare te zvijezde pozornice pa se stoga 1970. pojavio glumeći da svira mandolinu u spotu za hit Roda Stewarta ”Maggie May”, odgovorio je da mu to nije bilo ni na kraj pameti. Nastup u spotu bio je dobra šala koju je smislio zajedno s Rodom, koji mu je bio i dobar prijatelj i vjenčani kum. Ipak, pristao je da povremeno bude i prezenter u nezaobilaznom TV programu Top Of The Pops pa je u osamdesetima bio gotovo podjednako prisutan na malim ekranima i u radijskim programima.  

Na pitanje kako je došlo do čuvenih Peel Sessions, s osmijehom je kazao da je to bio i slučaj i njegov umišljaj. Jer, na BBC-ju su odlučili snimati žive izvedbe da bi izbjegli sporenja s diskografskim kućama, a Peel je tu praksu iskoristio za snimanje – i kasniju objavu – mnogih tad alternativnih i nekomercijalnih izvođača. I time zadužio ne samo britansku već i svjetsku rock scenu.

Imao sam još stotinu pitanja, no nije bilo vremena. Nažalost, vremena je sve manje imao i Peel. Preminuo je deset godina kasnije od posljedica srčanog udara dok je boravio u Peruu.