U novoj kolumni Sa sunčane strane, Boris Hrepić Hrepa prisjeća se najveće noći splitskog popa…

Ranih osamdesetih, kad sam bio mladi hiperaktivni konzument svakog dostupnog rock’n’rolla, jedine dodatne informacije i zanimljivosti o nekom srcu i ušima milom bendu dobili bi preko omota albuma koji su, ruku na srce, bili također otežavajuće dostupni. Tu su bile i rijetke, ali zlata vrijedne radio emisije poput “Po vašem izboru” pa do njegovog veličanstva, magazina Džuboks.

Negdje početkom svibnja 1980., pravi je i rijetki dragulj na našoj suhoparnoj televiziji bila najava ukazanja dokumentarca “Let it be” o zadnjim danima naših glavnih glazbenih muza, dragih Beatlesa. Na naš užas, to je bilo otkazano u zadnji čas jer je dan ranije u Ljubljani preminuo Josip Broz Tito. Kakav loš tajmig! Još od tada ta trauma čuči u meni te svakom gledanju glazbenog dokumentarca prilazim s oprezom i strahopoštovanjem.

Tako sam prije nedavno vidio da se na Netflixu pojavio dokumentarac “The Greatest Night in Pop”. Riječ je video dokumentu jedne noći u siječnju 1985. kada je pedesetak slavnih američkih glazbenika zbijeno jedno do drugoga u A&M studiju u Los Angelesu snimilo vokale sad već legendarne pjesme “We Are The World” kojom su se prikupljala sredstava za alarmantu situaciji u vezi gladnih u Africi. Štafetnu palicu za pisanje pjesme i organizaciju preuzeli su Michael Jackson i Lionel Ritchie pod dirigentskom palicom Quincyja Jonesa koji je glazbeno-pedagoški potez stoljeća napravio kad je na vratima studija napisao: „ostavite ego ispred vrata studija“.

Đavolji otok

Pojava ovog dokumentarca podsjetila me na jedno Band Aid snimanje sa splitskim izvođačima prije zamalo 30 godina, daleke 1995.
Iskra, odnosno problem koji je potaknuo ovu splitsku velebnu glazbenu akciju nije bila glad u Africi, niti rat u Hrvatskoj koji je tada još ozbiljno prijetio. Split nije trebao tražiti inspiraciju izvan zidina Dioklecijanove palače jer je upravo u njoj i njenim uskim ulicama čučio problem koji je tada mučio moj rodni grad, a to je droga.

Osim svojom ljepotom, pjevačima i sportašima, Split je tada bio isturen i po broju narkomana. Godinama je na toj neslužbenoj top listi gradova s najvećim brojem narkomana po broju stanovnika bio na prvom mjestu, jedne je tek godine taj primat preuzelo Đakovo. No, grad koji voli biti na vrhu nije se htio zadovoljiti drugim mjestom stoga su svi splitski ljubitelji teških opojnih sredstava zbili redove i predanim drogiranjem makli Đakovo s trona!

Upravo je ta udarnička narko godina potakla akciju snimanja pjesme pod nazivom “Samo reci ne!”.

Radoznali čitaoče koji sada skačeš na Google i ukucavaš ime pjesme te pojmove Split i droga, tamo nećeš naći ništa o tome. Za sada, sve raspoložive informacije o tome leže između ovih redaka. Koliko se sjećam, akciju je pokrenuo Radio Split na čelu s poznatim splitskim novinarom i voditeljem, Vedranom Limićem. Kao dobrovoljac autor pjesme, prijavio se Dean Dvornik, a kako smo nas dvojica u to doba započeli kreativnu suradnju, podigao sam dva prsta i prihvatio se pisanja stihova. Očito Deana i mene idu pjesme s riječju „samo“ na početku naslova jer smo netom nakon “Samo reci ne!” napisali “Samo za nju”, naš najpoznatiji glazbeni uradak.

Samog procesa skladanja se ne sjećam previše, očito je išlo brzo. Pjesma je snimljena u studiju Nenada Vilovića, a Joško Banov i Dean su napravili odličan funky reggae aranžman uz plejadu glazbenika splitske scene kao što su Zlatko Brodarić, Mladen Baučić Baucho, Žare Siriščević, Andrej Petković Petko, Zvone Boldin i sve je bilo spremno za snimanje vokala.

Iz današnje perspektive, izgleda nemoguće, ali tada se nešto očito poklopilo u Svemiru iznad Splita jer su u snimanju vokala sudjelovali svi u Splitu koji su tada bili manje ili više pjevački estradno aktivni. Nabrajati nije lako jer radi se o skoro pedeset imena ali pokušat ću pa dokle stignem: Dino i Dean Dvornik, Giuliano, Doris Dragović, Severina, Gibonni, Oliver, Marijan Ban, Neno Belan, Vuco, Zorica Kondža, operna diva Cynthia Hansell-Bakić i operni pjevači Ratomir Kliškić i Božena Svalina, zatim Jasmin Stavros, Vesna Ivić, Ljiljana Nikolovska, Tedi Spalato, Ivo Amulić, Kuzma & Shaka Zulu, Meri Cetinić, Jakša Matošić, Ivanka Luetić, Đorđe Peruzović, Boris Galiot, članovi Delfina, Tutti-Frutija, Mucalo, Matko Jelavić, Pero Panjković, Don Matteo, Maja Blagdan, Zrinka Čuka… Ako sam nekog zaboravio, a znam da jesam, ispričavam i odmah me ispravite pa ćemo dodati na listu!

Moglo je i svršit gore!

Nedostajao je jedan od glavnih, u nekim okvirima možda i glavni: glavom i brkovima, Mišo Kovač. Bez megacara Miše, no zato su u našu pjesmu bila uključena dva kralja, Boris Dvornik i Miljenko Smoje. Naime, Boris je trebao u pjesmi nešto kratko recitirati na prigodnu temu. Sjećam se, sjedili smo u studiju i prave riječi nisu dolazile. Boris je pokušavao, a i mi, ali nije išlo. Onda je u jednom trenu Dean rekao ocu da nazove Miljenka Smoju, jer “ako neko zna napisat pravu besidu, on zna”. Smoje je tad već bio teško bolestan, no u istom je trenu izbacio kratko i jasno: „E dico moja, mladosti moja, ne trujte dušu i tilo!“ i Boris je to snimio iz prve.

Pamtim i kako je na samom početku pjesme Vedran Limić trebao izreći „samo reci ne!“. Pitao je Borisa za savjet na koji način da to uvjerljivo kaže, a ovaj mu je to objasnio na sebi svojstven način: „Vedrane, to ti je ka’ da oš’ reć “u pizdu materinu daj odjebi to sranje od droge i samo reci ne!”. E, to kažeš, ali okineš taj prvi dio, a naglas samo kažeš to zadnje!“

Pjesmu je miksao Dragan Lukić Luky, a spot za pjesmu snimio je Žare Batinović u studiju Radio Splita i foyeru HNK Split. Pokušao sam pronaći spot na YouTubeu, ali avaj, našao sam samo audio. Vedran Limić mi je pomogao poslavši link sa spotom lele kvalitete, vjerojatno neke treće VHS kopije, krupnozrnat i bez dobrog gornjeg dijela slike – kad se Boris Dvornik u spotu penje skalama prema Vidilici vidi mu se sve osim glave.

Na kraju sam uspio spasiti glavu Borisa Dvornika jer sam na HTV-u nabavio zadnji dio spota te ga montirao na onu bezglavu varijantu s Youtubea. Ipak zapomažem: ako netko slučajno ima negdje taj spot u većoj kvaliteti, neka ga objavi! Amerikanci imaju ne samo spot nego, evo, i dokumetarac od sat ipo o tom važnom događaju, a mi nemamo ni jednu crtu o našem uratku na internetu, ni jedne jedine fotografije, a o dokumentarcu da ne govorim. Možda se u budućnosti i pojavi nešto, nadam se da je i ovaj tekst pomak prema tome.

Nakon što su pjesma i spot snimljeni ne bi li cijela Hrvatska bila upozorena na problem droge u našem Splitu, Dino Dvornik je cijelu akciju zaključio s nekoliko prigodnih riječi: „Alo ekipa, ako smo gotovi, ajmo sad zamotat jednoga!“

Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav uredništva portala Glazba.hr.