Zlatko Gall novi je kolumnist našeg portala

Jedna od poruka i ove glazbene sezone veli da se „starci“ iliti veterani koji su krenuli prije pedesetak ili tridesetak godina još uvijek dobro drže. Fraza bi rekla – još su „alive and kicking“. Pače, kao da i dalje na sceni vlada rokerska gerijatrija. Ne mislim pri tome samo na „fenomen“ Stonesa i Beatlesa koji su nedavno u istom tjednu bili na vrhu rang liste singlova i albuma. Uostalom, Parni valjak i bez Akija uspješno nastavlja dalje, Prljavo kazalište ima čak dvije formacije baš kao i Teška industrija. Već vremešni Bare s obnovljenim Majkama ima novi koncertni album, Doris Dragović će napuniti svaku dvoranu, Žan Jakopač je reaktivirao Šo! Mazgoon, Renato Mettesi Zvijezde, Let 3 ne posustaje, a i Boa je i dalje u igri…     

Kao da se preslikava slika iz „bijeloga svijeta“. Deep Purple su u studiju i spremaju se nakon objave novog albuma na truneju, Dylanovi box setovi iz serijala “Bootleg series” redovno se objavljuju, Van Morrison radoholičarski izbacuje albume kao na pokretnoj traci, Neil Young nastavlja sa albumima iz arhive i novim projektima… Kao i Bruce Springsteen s albumima i trosatnim koncertima ili pak živahni starčić Willie Nelson koji i u devedesetoj snima i nastupa. Vratile su se i velike face iz osamdesetih: Cure i Everything But The Girl, Blow Monkeys i Tears For Fears; Rolling Stones tvrdoglavo idu dalje kao i Paul McCartney, Eric Clapton, Rod Stewart, Robert Plant, David Gilmour, Roger Waters, Patti Smith, Blondie… Konačno, globalne rang liste su prepune reizdanja iz bliže ili dalje povijesti rocka. 

Zašto? Naravno, dio fenomena diskografske i koncertne aktivnosti „starih kajli“ leži u činjenici da su reizdanja kultnih i obljetničkih albuma najlukrativniji dio diskografske industrije te da nostalgija itekako i dalje drma staru „rokersku“ generaciju s obje strane pozornice. Uzgred rečeno najnovije je i remasterirano izdanje s bonusima kultnog albuma 77 Talking Headsa koje će razgaliti sve stare fanove. Jer  na aktualnim rang listama redovno se nalazi hrpa reizdanih, prigodno sređenih i prepakiranih albuma koji slave pedeseti, četrdeseti ili dvadeset i peti rođendan. I kod nas su među najprodavanijima. Serijal remasteriranih reizdanja Croatije Records poput Majko zemljo Tihomira Popa Asanovića, boxa Paket aranžman, Indexa, Josipe Lisac, Haustora, Bijelog dugmeta, YU grupe, Električnog orgazma… ili pak najava remasteriranih vinilnih albuma Arsena Dedića koja će zacijelo ponoviti uspjeh, to najbolje pokazuje.  

Izvođači u voznom stanju

Potom, već godinama su koncerti najlukrativniji odsječak glazbenog businessa pa su „na cesti“ doslovno svi preživjeli veterani koji se mogu bez „hodalica“ popeti na pozornicu. Trend je to koji je itekako prisutan i na domaćoj sceni gdje dvorane mahom pune izvođači koji su ime stekli u sedamdesetima, osamdesetima ili na početku devedesetih. Zapravo, svi oni koji su još u „voznom stanju“. 

No ipak dva su temeljna razloga za aktivno ili pasivno povampirenje starih zvijezda u prodavaonicama ploča, na rang listama i koncertima. Onaj prvi razlog je ciklični karakter popularne glazbe koja se – poput zmije urobor koja jede vlastiti rep – neprestano iznova nadahnjuje vlastitom „boljom prošlošću“, a drugi post-post-moderno doba u kojem je sve istovremeno i „in“ i „out“. Popularna glazba, njena prošlost i sadašnjost, doista su nalik golemom švedskom stolu s kojeg je očekivano pa i poželjno posegnuti za bilo kakvim sadržajem. Zar nije – doduše u daleko manjoj mjeri – tako bilo i ranije? 

Nostalgični soundtrack

Elvis i škvadra iz Sun studija su polovinom pedesetih posegnuli za vremešnijim rhythm and bluesom, britanski rokeri s početka šezdesetih za američkim garažnim predšasnicima i starim američkim bluzerima (koji doma nisu bili na cijeni), pub-rokeri i punkeri su se nadahnuli rhythm and bluesom te proto-punkom garažnih delija (Iggy & The Stooges, MC5), britpopom (Kinks, The Who), glamom (New York Dolls)… a perjanici grungea punkom i hard rock/metalom. I tako sve do danas glazba nastaje uz krilaticu „svaki je novi val sazdan od stare vode“. Čak i kod nas. Recimo, najbolji predstavnici novog-starog rocka poput TV Eye ili mladih snaga poput Doom Temple nadahnuti su Stoogesima odnosno „mračnim“ zvukom ranih Black Sabbatha. Ili pak Chuija (pa i Bare s novim Majkama) koji su se okrenuli krautrocku odnosno sceni Canterburyja

Dio „tajne“ je svakako i u samom karakteru (generički shvaćenog) rocka ili čak pop-rock glazbe koji su, kako je to odavno rečeno, već šezdesetak godina istovremeno i najotvoreniji i najkonzervativniji žanr. Točnije, rock je uvijek imao novu mladu i ljubopitljivu publiku koja je tražila drugačije no, budući da je bio usko vezan uz adolescente, redovno se događalo da je odrastavši dio publike ostao zarobljen u glazbenom ukusu svojih mladenačkih godina. Pa bila riječ o Elvisu do konca pedesetih, Beatlesima u šezdesetima, Zeppelinima u sedamdesetima ili pak o punku, novom valu, grungeu… Stoga se mirne duše možemo kladiti da će se to dogoditi i sa aktualnim globalnim fenomenom K-popa (iliti korejskog popa) te trapa kojeg će današnji tinejdžeri „sitnog zuba“ odrastajući napustiti, a onda mu se jednog dana vratiti kao nostalgičnom soundtracku svojih nježnih godina.