Rijetko je tko pomislio da će bend generiran umjetnom inteligencijom postati iznimno popularan objavivši u par mjeseci tri albuma i skupivši preko 1,4 milijuna slušatelja na Spotifyju svaki mjesec. Glazba Velvet Sundowna mijenja pravila glazbenog businessa 

Krajem osamdesetih radijskim je eterom zavladala meksikanska poskočica “Mi imamos mnogos problemos” koju je izvodio tajanstveni Duo Pegla. Premda je skladba zvučala kao da je namijenjena kakvome dječjem festivalu, zavijanje dvojice misterioznih Meksikanaca rezultiralo je prodajom od astronomskih 400 tisuća kaseta za album nepoznatih izvođača. Bend je tu i tamo nastupio pod sombrerima u nekom TV showu i zabavna komponenta uz dozu znatiželje osigurala je veliku popularnost za te one-hit-wondere. Kasnije se doznalo da su Duo Pegla zapravo Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, no to nije akceleriralo karijeru lažnih Meksikanaca realiziranu u studijskim uvjetima.

Danas su bardovi tajanstvenosti na našem tršištu Nipplepeople, a na inozemnom tržištu sijaset je izvođača koji svoju stage presence ili glazbeni personality stvaraju na temelju skrivanja stvarnog izgleda, od Daft Punka koji su neprestano nastupali s kacigama do animiranog benda Gorrilaz. Jedna od ključnih karakteristika svih tih benova je što su u portfelju imali barem jedan hit i onda su na temelju toga široj publici mogli predočiti vlastite vizualne koncerte i narative tajanstvenosti. Zloporabe su i tu standard, a najpoznatiji je primjer dvojca Milli Vanilli. Kad su pravi vokalni izvođači snimili album kao The Real Milli Vanilli, on je neslavno propao. Rijetki su izvođači koji bi uz odsustvo hita mogli upravljati karijerom koja uključuje neki oblik ili anonimnosti ili mimikrije. Vjerojatno je najpoznatiji takav bend The Residents.

Nipplepeople/Foto: Renato Branđolica i Jurica Galoić/HRT

Pojava benda The Velvet Sundown zahvaljujući umjetnoj inteligenciji sve to nadgrađuje, ali i otvara krucijalna pitanja glazbenog businessa, kreativnosti i modela naknade za svoj rad. U mnogim zemljama se prilično upozorava na pravne aspekte korištenja umjetne inteligencije, osobito radi korištenja pravih glazbenih djela kao podloge za učenje AI-ja. No, rijetko je tko pomislio da će bend generiran umjetnom inteligencijom postati iznimno popularan objavivši u par mjeseci tri albuma i skupivši preko 1,4 milijuna slušatelja na Spotifyju svaki mjesec. Bend je na svojim službenim računima na društvenim mrežama potvrdio da je „projekt sintetičke glazbe vođen ljudskim kreativnim smjerom te skladan, vokaliziran i vizualiziran uz podršku umjetne inteligencije”.

Velvet Sundown nije običan fenomen, već presedan koji razbija stare paradigme i otvara niz pitanja koja će se prelijevati u svaki aspekt umjetničkog stvaralaštva. S jedne strane, tu je neprikosnovena tehnološka vještina i inovativnost – algoritam koji je u stanju stvoriti slojevite, žanrovski prihvatljive melodije, raspoređene u cjelinu koja podsjeća na ljudski stvaralački proces, skrojenu prema ukusima velikog broja slušatelja. S druge strane, imamo publiku koju sve manje zanima tko je autor ili izvođač pojedine pjesme, bitno je da se njima sviđa. Da je tako, dokazuje sve veća popularnost tribute bendova.

Hoće li publika drukčije reagirati kad zna da se veliki hitovi ne stvaraju kroz ljudsku slabost ili radost, nježnost i traumu, nego kroz hladne matematičke procese? Ovakav bend kao što je Velvet Sundown izaziva osjećaj otuđenja i zapanjenosti koji ozbiljno trese temelje muzičke kulture, a tu hrvatska scena nije izuzetak, gdje su glasovi poput Olivera Dragojevića težili k univerzalnoj emociji.

Sve donedavno tvrdilo se da umjetna inteligencija ne može nadmašiti ljudsku kreativnost. Sad se sve više dižu obrve – “Dust on the Wind” prilično je dobro napravljen komad neojužnjačkog rocka koji ima preko dva milijuna streamova. O, da: Velvet Sundown mogao bi na streaminzima uskoro nadmašiti velike izvođače.

Kad se slušaju skladbe tog benda, utisak je kako je riječ o nekom neshvillskom izvođaču nalik u nekim pjesmama na Khruangbin ili Leona Bridgesa koji popunjava program radijskih postaja glazbom za ugodno starenje. No, te skladbe nisu djelo četvorice čupavaca s umjetno generiranih fotografija nego rezultat algoritamske ekvilibristike. Očito velik broj slušatelja, otupljenih od buke svakodnevnice, ipak prihvaća tekst i melodiju bez pitanja o genezi, a time i o smislu. I to je tek početak – uspjeh Velvet Sundowna pokazuje što znači živjeti u dobu temeljite preobrazbe glazbe, u vremenu gdje su imena pjesama važnija nego imena izvođača.

Khruangbin, Šalata / Foto: Filip Kovačević

Time je upravo svijet izvođača pogođen jače nego itko. Glazbenik koji je desetljećima brusio skladateljski rukopis, boju vokala, način sviranja instrumenta i međuodnose s publikom sad se naglo suočava s dvostrukim porazom: ne može nadglasati algoritam niti ima alate kojima bi stvorio armiju sljedbenika u virtualnim bespućima. Prema onome što se može pročitati, nije nemoguće da su fanovi Velvet Sundowna, poput podržavatelja nekih naših stranaka na društvenim mrežama, botovi. Tako, kad je riječ o nekoj procjeni, možda će se uzrečica Brat bratu pretvoriti u Bot botu.

Velvet Sundown primjer je fatalne generičnosti – a to, nažalost, nije samo svjetski kontekst, nego i naš, hrvatski. Spoznaja da bend koji ne postoji može biti utjecajniji od klapa iz dalmatinskog kraja, izvođača sa ZAMP-ove ljestvice najprodavanijih u pop-rocku ili baroknih pregalaca iz Varaždina, još je uvijek maglovita, ali se nazire kao u horrorima Stephena Kinga. Sve ono što je nekad predstavljalo zalog autentičnosti, sad postaje ranjivost: autore i izvođače napao je algoritam koji poznaje svaki žanrovski šav. Pa dovoljno je registrirati se na Suno i nakon malo vježbanja, postat ćete AI Đorđe Novković ili Arsen Dedić.

Velvet Sundown (odnosno ekipa koja stoji iza tog projekta) vješto je prepoznao rupe u sustavu preporuke, iskoristio ih i sad privlači kapital bez realnog postojanja: sigurno se već sprema TV serija za Netflix o njihovom fenomenu. Što to znači za hrvatsku glazbu? Činjenica da nestaje identifikacijska strast i da se pjesme više ne pamte. Nastanu i nestanu u digitalnim pustopoljinama. Broje se pregledi, preslušavanja, pregledavanja, no u toj se umjetnointeligentoj šumi uistinu drvo sve manje vidi. U tom smislu, Velvet Sundown nije samo simptom; to je i model u kojem, na primjer, dok Neno Belan kroji evergreene na gitari i na papiru, tisuće novih autora traži brzu kreativnu injekciju iz prompta.

Neno Belan prepoznatljiv je po svojoj autentičnosti, dosljednosti i strasti prema glazbi / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Naizgled bi se reklo – to je tržište. Ali ovdje tržište ne upravlja, tržištem vlada kod. Činjenica da su i u Hrvatskoj ljudi spremni kliknuti i na ono što ne postoji samo da prate svjetski trend, zato jer dobro zvuči ili iz puke radoznalosti, pokazuje koliko i glazbena sfera gubi uporište u iskustvu, prelazeći u domenu senzacije. Glazbenik koji radi u Hrvatskoj ovu situaciju može čitati kao prijetnju, osobito ako je tek na početku karijere. Srećom, koncerti će se i dalje pokazivati kao mjesto gdje je nemoguća algoritamska dominacija.

Ovaj slučaj iz umjetno proširene stvarnosti trn je u peti svakom tko je pjesmu ikad doživljavao kao produžetak duše, a ne algoritma. Ako na to glazbena industrija ne može odgovoriti, ovisit ćemo – htjeli mi to ili ne – o tome što će sutra servirati Velvet Sundown ili njegov još suroviji nastavak. O hrvatskim AI izvođačima da se ne govori. Mogućnosti umjetne inteligencije su prilično velike pa tako možda može nastati još mnoštvo pjesama albuma izvođača koji je preminuo, npr. Ive Robića. Ili novih hit pjesama bendova koji više ne postoje kao što je Duo Pegla. To može značiti samo jedno: imat ćemo još mnogos, mnogos problemos.