Posve je izvjesno kako će nakon dodjele nagrade Porin krenuti medijska i društvenomrežna – nerijetko i zlobna – jadikovka o nekim odabirima, o tijelu koje odlučuje i, prije svega, o kriterijima prema kojima se odlučuje o pojedinim kategorijama. No, već danas pravila dodjele nagrade su očita, a prijave u tijeku. Može li se nešto promijeniti?

Porin je nagrada koja dobnosi istodobno i prestiž i kritike/ Foto: Filip Kovačević

Prije otprilike mjesec dana krenule su prijave za 33. izdanje najuglednije hrvatske glazbene nagrade – Porin. Prijave traju do 1. prosinca, a detalji o dodjeli nagrade sljedeće godine još nisu poznati. No posve je izvjesno kako će nakon dodjele nagrade krenuti medijska i društvenomrežna – nerijetko i zlobna – jadikovka o nekim odabirima, o tijelu koje odlučuje i, prije svega, o kriterijima prema kojima se odlučuje o pojedinim kategorijama. Imam dojam da su takve reakcije u kategoriji narodnih uzrečica u kojima se spominje Marko i Kosovo ili general i bitka te pura i drek.

Jer sve je poznato mnogo ranije. Upravni odbor Porina svake godine objavljuje kriterije prema kojima se prijavljuju pojedina izdanja i način na koji se bira. Za razliku od prije, kada glasači možda nisu bili u prilici nabaviti sva izdanja za koja glasaju, sada je drukčije, izdanja su dostupna online, kao i dizajnerska rješenja za ovitke.

Gdje se onda množe problemi i kako ih riješiti?

Pravilnik glazbene nagrade Porin sve objašnjava, no i ove godine u njega su ugrađeni potencijalni problemi. U tom kontekstu, nastojao sam iznaći primjenu rješenja koja bi se eventualno mogla ugraditi u neki budući pravilnik. Očito, svima je jasno da nacionalna glazbena nagrada treba facelift. Dakako, to ne znači i da će svi biti zadovoljni, ali u kontekstu godišnjih dodjela raznovrsnih glazbenih priznanja, Porin je i dalje svjetionik koji obasjava cjelokupnu hrvatsku glazbenu scenu. Bio sam vanjski suradnik u timu koji je stvarao Porin prije više od tri desetljeća, znam kako se porinula nagrada, a sada je možda vrijeme za sublimiranje svih pozitivnih stvari iz povijesti nagrade, ali i implementaciju nekih novih.

Nacionalna nagrada mora biti jasno otvorena, od sastava žirija do svakog bodovanja i komentara. Porin je startao po uzoru na Grammy, a Grammy ozbiljno objavljuje svoje žirije, pa nema mjesta za misterije. Porin mora napraviti istu stvar, uz digitalizirani sustav koji omogućava transparentnost u realnom vremenu i javne rasprave o ishodima. Primjer Grammyja pokazuje kako objavljivanje svih podataka o žiriranju, čak i u realnom vremenu, daje famoznu čar pravednosti. Znamo da o Porinu odlučuje struka, možda bi to glasačko tijelo trebalo biti predstavljeno s imenima i prezimenima. Možda bi u tom slučaju i sami glasači ili neki od njih na drukčiji način pristupili ocjenjivanju pojedinih izdanja. O nagradama Rock & Off odlučuju novinari, a njihova imena i prezimena uredno su navedena na siteu nagrade. Možda je vrijeme i da glazbenici i publika doznaju tko im (ni)je dodijelio nagrade.

Porin svake godine predstavlja i najveći TV show HRT-a / Foto: Julien Duval

Čini se da je glavna kritika žiriju upućena zbog činjenice da Porina skupljaju provjereni izvođači koji su dulji niz godina na sceni, pa se više honorira minuli rad negoli recentna ostvarenja. Naizgled to tako može djelovati, no samo kad se nagrade promatraju partikularno. I kod Grammyja se svake godine čudimo nekim odlukama žirija. Hrvatsko je glazbeno tržište prilično fragmentirano, pa neke čudne odluke žirija, kao i kod hrvatskih političkih izbora, nisu plod zavjereničkog lobiranja, nego jednostavno podrazumijevaju većinsko zbirno mišljenje glasačke mašinerije koju je odobrio upravni odbor Porina.

U tom smislu valja shvatiti da mnogi pripadnici struke djeluju nišno i imaju ograničene vremenske resurse. Danas se svaki dan na tržište izbacuje onoliko popularne glazbe koliko je objavljeno, na primjer, u cijeloj 1989. godini. Očito je kako se stara garda više ne može, biološki i voljno razumjeti u sve, jer današnja vremena traže ekspertizu po žanrovima. S obzirom na to da se svakom glasaču daje mogućnost glasanja za petnaest kategorija od mogućih četrdesetak, sigurno je kako krajnji rezultat ne mora reflektirati realnu situaciju. Zanimljivo je kako upravni odbor BBC Music Awardsa često rotira svoj žiri i uključuje najutjecajnije mlade producente i glazbene novinare kako bi ostali relevantni. Porin ne može očekivati da se isključivo s važnim akademcima (OK, i sâm sam taj) drži puls domene koja se sve više determinira digitalnim sadržajem i tiktokčkom kulturom. Smatram da bi se ovaj problem mogao riješiti ekspertnim komisijama koje ne bi samo provjeravale jesu li prijave regularne, nego bi se bavile i procjenama o kvaliteti pojedinih izdanja. Nakon njihova rešeta, glasači bi imali manji, ali kvalitetniji izbor izdanja za nagrade.

Slično je i s kategorijama. Postoje kategorije čije je značenje mutno, nerazumljivo ne samo laicima već i izvođačima. Što znači „srednja struja“ u obrazloženju kategorije Najbolji album alternativne glazbe? Tko određuje što je mainstream? Mogu li se kriteriji podrobnije pojasniti? U doba kada se žanrovi miješaju, sigurno je nužno jasnije definirati kriterije. Za početak, predložio bih da prijavitelji ne određuju u koju se kategoriju smješta nagrada, nego da to napravi ekspertna komisija, a njezini članovi stajat će iza svoje odluke. Možda će se ove godine iskristalizirati neke nove kategorije ili će se vratiti stare koje su u diskografskom smislu nužne kao što je najbolji tematsko-povijesni album, odnosno reizdanje: reizdanja na vinilu nadmašuju vinilna nova izdanja.

Kad su posrijedi prijave, činjenica da se u kategoriji albuma godine može provući i EP s jedanaest minuta glazbe ako je podijeljen na četiri skladbe, ne upućuje baš na cjelovitost djela. Grammy ima ograničenje na petnaest minuta, no možda bi pomnije valjalo utvrditi kako honorirati cjelovitost albuma. Zaslužuju li EP-jevi možda zasebnu kategoriju? Možda. Premda je danas posve uobičajeno svrstavati EP-jeve i albume u jednu kategoriju, smatram da je posrijedi neravnopravna s jedne, a nelojalna konkurencija s druge strane.

Porin ima i neke kontradiktornosti u pravilima. Na primjer, u najvažnijim pravilima stoji da ako je izdanje objavljeno isključivo digitalno nije potrebno dostavljati fizički primjerak. No za pojedine kategorije stoji kako se prihvaćaju i albumi na kojima je dio snimaka prvi put objavljen u izbornoj godini, a najmanje 51 posto snimaka mora biti objavljeno u protekle dvije izborne godine. Takvi albumi moraju biti objavljeni u fizičkom obliku i adekvatno opremljeni. Dakle, trebaju li albumi biti objavljeni samo digitalno ili moraju biti i na CD-u i(li) vinilu? Bilo bi dobro da su takva pravila mnogo određenija.

Nije rijetkost da pobjednici Dore dobiju Porina / Foto: Matej Grgić

Nije dovoljno staviti na papir hrpu pravila koja su kontradiktorna. Zašto u kategoriji Album godine album mora sadržavati minimun sedam pjesama i 35 minuta glazbe, a u nekim drugim albumskim kategorijama prolazi i EP? Pravila trebaju biti jasna, razumljiva i lako dostupna svima, a njihova primjena rigorozna i nadzirana. K tome, treba predvidjeti mehanizme žalbi i javnih rasprava koje će spriječiti da se nagrade dijele na temelju odokativne procjene.

Kategorije se moraju snažnije definirati tako da svaka nosi težinu i značenje, a ne da postanu samo neki birokratski zadatak za boostanje kvantitete. Nekad su se glasači razdvajali, nije bilo mogućnosti da svi glasaju za sve – tehničke kategorije imale su studijske stručnjake koji su glasali a isto vrijedi i za klasičnu glazbu.

Porin, iako srednje veličine, može smjelo konkurirati regionalnim scenama i promovirati suradnju kroz neke zajedničke kategorije, gostovanja i prekogranične inicijative. Integracija regije dodatno bi približila domaću produkciju globalnim trendovima i otvorila tržišta. Regionalna suradnja mogla bi postati integralni dio Porinove strategije, dakako, kao dodatni sadržaj.

No, prije svega, Porin se od glamuroznog TV showa treba vratiti svojoj osnovnoj funkciji – honoriranju i promoviranju ponajboljih ostvarenja u hrvatskoj diskografiji.