Četiri autora: Boris Jokić, Dragan Todorović, Nick Hornby i Mate Škugor vlastiti su odnos prema pojedinim skladbama vrsno opisali otvarajući dijalog da svima koji osjećaju kako glazba može biti učinkovit vodič kroz labirinte svakidašnjic

Brucea Springsteena spominju sva četvorica autora

Ne računajući razne glazbene enciklopedije i leksikone, knjige s osobnom interpretacijom pojedinih pjesama redovito podrazumijevaju dijalog na dvije razine: s autorom i sa samim pjesmama. Dakako, pritom je drukčija percepcija kad se čita priča o pjesmama koje je upravo autor napisao (npr. Bono: Surrender: 40 pjesama, jedna priča, Profil), a drugo je kad takve skladbe (ili albume) predstavljaju songovi koji nisu samo soundtrack života, nego i svojevrsni vodiči kroz labirinte svakidašnjice, kroz odrastanje i plov između životnih nedoumica i radosti.

Takva je aktualna knjiga 60 otkucaja – glazbena lektira (Rockmark) Borisa Jokića, surfanje kroz osobni izbor pjesama koje su ga oblikovale. Posrijedi je manifest, poziv na dijalog, hommage mladosti i umjetnosti, ali i suptilna kritika društva koje često zaboravlja koliko su glazba i kreativnost važni za ljudski razvoj i zajedničku budućnost.

Za stvaranje ove knjige Jokić je donio upravo svoj izbor od šezdeset pjesama pred učenike zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, a oni su mu odgovorili likovnim radovima, bez interakcije, do finalnog rezultata. Svaki učenik dobio je pjesmu, preslušao je, interpretirao i stvorio vlastiti likovni rad. Ti radovi nisu samo ilustracije – oni su autentični komentari, vizualne priče, često iznenađujuće zrele. Njegov izbor pjesama nije slučajan, niti je podložan trendovima: on bira one pjesme koje su obilježile njegov život, ali i pjesme koje nose univerzalne poruke – o ljubavi, buntu, gubitku, nadi, slobodi i zajedništvu.

U vremenu kada se čini da je svijet mladih sve udaljeniji od onoga što nazivamo ozbiljnom kulturom (a kulturne rubrike povlače se iz medija sve više) dok školske lektire i dalje ostaju zarobljene u prošlim stoljećima, Jokićeva knjiga uspješno ruši takve barijere.

Već na prvi pogled, popis pjesama otkriva njegovu širinu i otvorenost: tu su domaći klasici (Azra,  Josipa Lisac, Oliver Dragojević, TBF, Haustor), regionalni velikani (EKV, Idoli, Bajaga, Đorđe Balašević, Rambo Amadeus), ali i svjetski prvoborci (The Beatles, Bob Dylan, Nina Simone, Rage Against the Machine, The National, Bruce Springsteen, Ramones, John Coltrane…). Svaka pjesma postaje polazište za osobnu priču, kao i za širu društvenu refleksiju.

Jokić u predgovoru i zaključku naglašava koliko je važno dati mladima prostor slobode, povjerenja i kreativnosti. On ne docira, ne moralizira, već sluša i uči od njih. U vremenu kada se mlade često prikazuje kao apatične ili izgubljene, ova knjiga dokazuje suprotno: njihova energija, bunt, tuga, nada i snovi itekako su živi, samo im treba dati priliku da se izraze.

60 otkucaja nije samo zbirka eseja i crteža, već i suptilna, ali jasna kritika društva i obrazovnog sustava koji često zanemaruje suvremenu umjetnost i glazbu. Jokić piše o tome kako je glazba u školama svedena na minimum, kako se rijetko otvara prostor za razgovor o pjesmama koje mladi doista slušaju, kako se umjetnost gura na margine. U doba kada algoritmi određuju što ćemo slušati, a školski kurikuli rijetko otvaraju prostor za suvremenu glazbu, 60 otkucaja je knjiga koja slavi moć muzike, umjetnosti i mladih ljudi.

Boris Jokić / Foto: Matej Grgić

U tom smislu, knjiga je i poziv da se glazba, umjetnost i kreativnost vrate u središte obrazovanja, da se mlade potiče na razmišljanje, osjećanje i stvaranje, a ne samo na reproduciranje činjenica. Jokić piše iz osobnog iskustva, ali uvijek ostavlja prostor za čitatelja da se prepozna, da pronađe vlastite pjesme. U nekim trenucima, tekstovi su gotovo meditativni, pozivaju na zastajanje, na razmišljanje o vlastitim iskustvima, o trenucima kada nas je glazba spasila, promijenila ili jednostavno – podsjetila da smo živi.

Nekako kompatibilna s njegovim ostvarenjem je knjiga Pjesme na koje ne plešem Dragana Todorovića.  Za nas koji smo odrastali čitajući omladinski tisak i Džuboks, ta knjiga nije samo zbirka eseja, memoara i glazbenih razmišljanja – to je svojevrsni dnevnik odrastanja, gubitka, otpora i, naposljetku, pomirenja sa samim sobom kroz prizmu odabranih pjesama. Originalno objavljivani eseji s jakim autobiografskim touchem o pojedinim pjesmama u magazinu Rock između 1985. i 1988. ukoričeni su najprije u Srbiji, a na hrvatski jezik prevedeni su 2009. godine (Uliks).

Pritom Todorovićev odnos prema rock’n’rollu nije površan niti nostalgično idealiziran. On je duboko svjestan da je glazba za njegovu generaciju bila mnogo više od zabave – točka identifikacije, prostor slobode i pobune, ali i nježnosti i introspekcije.

Kroz priče o pjesmama i izvođačima – od Toma Waitsa, Brucea Springsteena i Leonarda Cohena do Đorđa Balaševića, Branimira Štulića i Šabana Bajramovića – Todorović ne piše samo o glazbi, nego o vlastitim lomovima, sumnjama, radostima i tugama. Svaka pjesma je poligon za razmišljanje o smislu, o pripadanju i nepripadanju, o tome kako se nositi s osjećajem da je protagonist pomalo izvan kadra, da uvijek gleda sa strane, dok drugi plešu.

Stil pisanja Dragana Todorovića je ono što tu knjigu čini pamtljivom. Njegovi eseji su prožeti poetskim slikama, ali nikada ne klize u pretencioznost. Umjesto toga, čitatelj ima osjećaj da sjedi s autorom u nekom polumračnom kafiću, dok iz zvučnika svira Cohenova “Famous Blue Raincoat”, a razgovor teče lagano, ali bez zadrške.

Todorović ne bježi od vlastitih slabosti, ne skriva ni gorčinu ni tugu. Piše o tome kako pjesme postaju jedini trajni dom. U njegovim pričama, pjesme su često jedino što ostaje kad sve drugo nestane – prijatelji, gradovi, ljubavi, iluzije. I upravo tu leži snaga ove knjige: u sposobnosti da iz osobnog iskustva izvuče univerzalnu poruku o tome kako glazba može biti utočište, ali i podsjetnik na ono što smo izgubili.

No Pjesme uz koje ne plešem nisu samo osobne priče. One su i kolektivni portret generacije koja je odrasla u Jugoslaviji, doživjela njezin raspad i rat te pokušala pronaći novi smisao u svijetu koji je preko noći postao stran. Njegove priče su mozaik sjećanja, ali i svojevrsna kronika jednoga nestalog svijeta.

Dragan Todorović

Svaka priča u knjizi počinje s pjesmom, ali završava s pitanjem o smislu, o tome što nam glazba daje, a što nam uzima. Todorović piše o tome kako su ga pjesme oblikovale, kako su mu davale snagu da izdrži, ali i kako su ga podsjećale na ono što je nepovratno prošlo. U njegovim pričama, pjesme su često i okidači sjećanja, ali i katalizatori promjena. Neke pjesme su bile razlog za ostati, druge su bile povod za otići, treće su bile utjeha u trenucima kad ništa drugo nije imalo smisla.

U toj kategoriji je i knjiga Nicka Hornbyja 31 pjesma, prijevod koje je objavio Algoritam 2005. godine. U tom smislu su usporedbe neizbježne, ali Todorovićev pristup je drukčiji. Njegove priče nisu katalog omiljenih pjesama, nego ispovijest o tome kako glazba postaje dio identiteta, kako pjesme ostaju kad sve drugo nestane. Nick Hornby je, pak, autor koji je, još od High Fidelityja, pokazao da o glazbi ne piše samo kao o spoju nota i stihova, nego kao o pulsirajućoj žili kucavici svakodnevice. U knjizi 31 pjesma  (originalno 31 Songs, u Velikoj Britaniji objavljenoj i kao Songbook), Hornby se upušta u osobnu ekspediciju pjesme koje su ga oblikovale, uzburkale, utješile ili jednostavno – ostavile trag.

Hornbyjev pristup je izravan, nepretenciozan i introspektivan. Kao i u slučaju Jokićeve i Todorovićeve knjige, 31 pjesma nije knjiga o glazbi kao industriji, nego o glazbi kao svakodnevnom suputniku, kao emocionalnom katalizatoru, kao mostu između prošlosti i sadašnjosti. Hornby piše o tome kako pjesme postaju emocionalni orijentiri, kako nas vraćaju u određene trenutke života, prizivaju mirise, slike i osjećaje koje smo možda već zaboravili.

Izbor pjesama je šarolik: od Brucea Springsteena i Boba Dylana do Nelly Furtado i Ani DiFranco. Hornby bira one pjesme koje su mu nešto značile, koje su ga u nekom trenutku života dotakle ili promijenile. Dvaput se na popisu pojavljuje Teenage Fanclub, što samo potvrđuje koliko je osoban njegov izbor. Hornbyjeva poanta je da svatko ima vlastitu listu pjesama koje su ga obilježile, i da je ta subjektivnost ono što glazbu čini univerzalnom.

Nick Hornby

Kroz svaki esej Hornby otkriva ne samo zašto voli određenu pjesmu, nego i gdje ju je prvi put čuo, u kakvom je životnom razdoblju bio, s kim ju je dijelio, pa i što mu danas znači. Ponekad su to sretni trenuci, ponekad bolni, ali uvijek autentični. Njegova sposobnost da iz svakodnevnog iskustva izvuče univerzalnu emociju podsjeća na najbolje stranice glazbene publicistike.

Njegova proza je razgovorna, često nalik prijateljskom čavrljanju o pločama u kasnim noćnim satima. U tome leži i snaga knjige – ona nije namijenjena samo glazbenim fanaticima, već svima koji su barem jednom osjetili da ih je pjesma “pogodila pravo u srce”. Posebno je zanimljivo kako Hornby ne bježi od svakidašnjice – piše o tome kako je kupovao box setove, kako se nosio s promjenama u životu nakon uspjeha, kako su se mijenjale njegove percepcije glazbe s godinama. Ta otvorenost i spremnost na samopropitivanje daju knjizi dodatnu dimenziju.

U vremenu kad je sve dostupno na klik, Hornby nas podsjeća na vrijednost osobnog iskustva, na važnost malih, privatnih popisa i na to da je, na kraju, svaka pjesma važna onoliko koliko nam znači. Knjiga za sve koji su barem jednom osjetili da ih je pjesma spasila, promijenila ili jednostavno – podsjetila da su živi.

Zanimljivo je kako sva trojica autora u svoju književnu inspiraciju uvrštavaju Brucea Springsteena, a to nije izbjegao ni Mate Škugor. Njegova knjiga Glazba za žedno uho iz 2021., objavljena u izdanju Rockmarka, nije tek još jedna autobiografija iz pera nekoga glazbenog entuzijasta – i to je živa kronika, emotivni vodič i iskrena ispovijest o tome kako je ljubav prema glazbi, proživljena do krajnjih granica, postala životni poziv i misija.

Škugor svoju priču započinje u rodnom Šibeniku, gdje su prvi albumi i kazete, iscrtani i personalizirani omoti, kao i fanzini i plakati, postali temelj njegove buduće karijere. Odrastanje u Šibeniku, u doba kada je svaki novi album bio događaj, a svaki koncert rijetka prilika za susret s nečim izvan svakodnevice, oblikovalo je njegovu strast prema glazbi. Ta strast ga je potom dovela u Zagreb, gdje će, kroz studentske dane i prve organizacije slušaonica, započeti put koji će ga pretvoriti u jednog od najvažnijih promotora i kulturnih menadžera regije.

Mate Škugor

Kroz više od 350 stranica, čitatelj dobiva uvid u konkretne anegdote s koncerata, zgode iza scene, ali i u manje glamurozne, često iscrpljujuće aspekte organizacije događanja – od plakatiranja na biciklu do borbe s birokracijom i nerazumijevanjem društva prema glazbi i kulturi. Upravo je Boris Jokić napisao kako je zahvaljujući njegovom entuzijazmu domaća publika mogla uživo doživjeti najbolje od svjetske suvremene glazbe.

U poglavlju posvećenom The Nationalu, na primjer, Škugor opisuje kako je ovaj bend, tada još uvijek relativno nepoznat široj publici, postao simbol njegove promotorske upornosti. Njihov dolazak na festival Žedno uho bio je trenutak kad je Zagreb, makar na jednu večer, postao ravnopravan europskim glazbenim metropolama. Pjesma “Fake Empire” postaje soundtrack jednog od najvažnijih trenutaka njegove karijere. Škugor kroz tekstove o devedeset albuma i pjesama ispisuje vlastitu, ali i kolektivnu biografiju generacije koja je odrastala u burnim godinama tranzicije, rata i društvenih previranja.

Zapravo, ove četiri knjige govore na isti način, ali ponajprije za različite generacije: Todorović za boomere, Hornby za generaciju X, Škugor za milenijalce, a Jokić za generaciju Z. To je nekako njihova ciljana publika, ali i ostali mogu zaroniti u njihov izbor – činjenica da djelomično crpe na istim izvorima bez obzira na vremensku razliku dovoljno govori.