Ponuda Zagrebačkog festivala je postala bitno bolja nego li prosjek hrvatske pop i takozvane zabavne glazbe

S novim organizacijskim snagama i art-direktorima, Zagrebački festival je, za razliku od svih svojih festivalskih konkurenatra, uspio premostiti jaz između bolje prošlosti i izgledne budućnosti. Najbolji primjer je aktualni sastav umjetničkog odbora Zagrebačkog festivala u kojem su Sandro Bastiančić, Bruno Kovačić, Aleksandar Ljiljak, Tomo in der Mühlen i Ivan Popeskić.
Zašto? Riječ o glazbenim insajderima različitih žanrovskih nagnuća i osobnih okusa koji – već po defaultu – moraju jamčiti otvorenost. I za one – uvjetno rečeno – kojima su milije „stare snage“ i za one sklone suvremenom izričaju.

Naravno da kao glazbeni kritičar, ali i fan glazbe među 17 odabranih imam svoje favorite. Prvenstveno zbog osobnog glazbenog ukusa i žanrovskih sklonosti. Iskreno priznajem da ću uvijek radije slušati Saru Renar nego recimo Damira Kedžu, a Mangroove prije nego li Juru Brkljaču iz istih razloga zašto mi je kao glazbenom konzumentu draži čak i slabi album Brucea Springsteena nego li dobar album Justina Biebera. No, kao glazbeni kritičar, uvijek ću nastojati osobni ukus gurnuti u stranu i pokušati biti (subjektivno) objektivan u ocjeni neke skladbe. Poput onih sa Zagrebačkog festivala.

Bez duševnih boli

Glavni adut zagrebačke festivalske ponude nije u hitoidnim bljeskovima – mada i njih ima – koji strše iz petparačkog ostatka niškorisnih pjesmuljaka poput komada dobrog nakita iz hrpe jeftine bižuterije – već u činjenici da se festivalske skladbe mogu preslušati bez duševnih boli ili opasnosti po mentalno zdravlje i dobar ukus. Drugim riječima kazano, ponuda Zagrebačkog festivala je postala bitno bolja nego li prosjek hrvatske pop i takozvane „zabavne glazbe“. Što nije malo već – sve!
Eto stoga razloga zašto takav festival u startu ostavlja iza sebe niske vrhunce glazbeno urušene estrade devedesetih i humpa-cumpajućih pseudonarodnjačkih hibrida s početka novog milenija. Najkraće rečeno, glazba sa Zagrebačkog festivala, pa ma kojeg žanrovskog razreda bila, ponovno je (uglavnom) zabavna. Ovih godina, čini mi se, još više nego li prije.

Potom, na festivalu svoju platformu za doskok imaju (i) formalno „nefestivalski“ autori i izvođači. Ili, ako ćete, „mlade snage“. Baš kao i nekad kad je festivalska premijera u slučaju bilo kakvog uspjeha bila jamstvo za ugovor s diskografom, za snimanje singla, a ako Bog da i albuma. Što je daleko više nego (po zlu) dobro znana hiperprodukcija lokalnih festivala i festivalčića s autorima i izvođačima kojima – glasila je zlobna doskočica – ni najbliža familija ne zna čime se bave.

Pozornica za širu afirmaciju

Zagrebački festival naprosto ponovo ima smisla. Vrijedi podsjetiti da su u zlatno doba festivala – posebice ona tri dominantna, opatijskog, splitskog i zagrebačkog – pozornice postupno bile otvarane i za aktere neke druge glazbe. Konkretno za pop i rock mlade glazbenike koji su ili samostalno ili – poput Crvenih koralja, grupe Mi, Grupe 220, Delfina… – nastupali kao bitan support već etabliranim zvijezdama zabavne glazbe. Bila je to prava „win win“ situacija u kojoj su profitirale obje strane sa žanrovske „bojišnice“. „Zabavnjaci“ su dobili modernost koja im je trebala za doskok do šire (mlađe) publike, a mladci s električnim gitarama pravu priliku za širu i festivalsku afirmaciju.

U šezdesetima je to veoma dobro znao Alfons Vučer koji je prihvatio „beat“ te na Zagfrebfest doveo Crvene koralje što je tom VIS-u donijelo goleme uspjehe. Znao je to i Arsen Dedić koji je na Splitskom festivalu nastupio s Grupom 220, ali i organizatori festivala u Splitu kad su dali prostora Delfinima s čuvenom „Beat na moru“ koju su u alternaciji izveli Shadowsi, grupi More, Stijenama… U poznim festivalskim izdanjima osamdesetih i ranih devedesetih i Đavolima, Dinu Dvorniku, Dalekoj obali…

Kad se – dakako unutar svoje niše zabavne glazbe/popa – važe nova mladost Zagrebačkog festivala, ocjena mora biti ne samo prolazna već visoka. Što je, nemojmo se lagati, doseg kojeg si ne može osigurati ni jedan domaći „zabavni“ festival.