Vrijeme je slaganja godišnjih kritičarskih rang lista najboljih albuma, i onih domaćih i stranih.

Desetljećima sam to radio baš kao i moje vremešne, ali i znatno mlađe kolege. Bez obzira na različite glazbene sklonosti, žanrovske afinitete i kritičarski staž, svima nam je bila zajednička želja da se prepoznaju, istaknu i vrednuju ne samo komercijalni zgodici i sezonska opća mjesta već prvenstveno kvalitetna glazbena ostvarenja koja su možda onoj najširoj publici i medijima prošla ispod radara. 

Svaka prava kritika nekog ostvarenja ili umjetničkog djela u osnovi je, evo dijagnoze koja nalikuje na oksimoron: „subjektivno objektivna“. Objektivna je jer pokušava raščlambom svih elemenata (kunsthistoričari bi rekli „formalnom analizom“) doći do zaključka iz kojeg proizlazi konačna ocjena. No istovremeno je i subjektivna jer nitko od nas ne može pobjeći od sebe. Od svojih žanrovskih sklonosti, formativnih godina u kojima se i brusio glazbeni ukus, od obrazovanja pa i „fanovskih“ strasti. Sve se to zrcali  i u izboru najboljih/najkvalitetnijih albuma godine koja je za nama. 

Face i štrace

Kao i kod svakog djela, onaj ultimativan sud ipak daje vrijeme. Posebice u nečemu tako „protočnom“ i „prolaznom“ kao što je popularna glazba. Jer, kod svih kritičarskih rang lista – bilo da su sezonske ili obdarene bombastičnim nazivnikom „svih vremena“ – aktualni ukus vremena nastanka popisa najboljih brusi dioptriju kojom se čitaju i procjenjuju albumi. Stoga i one najambicioznije globalne rang liste na čijem sastavljanju sudjeluje na desetke pa i stotine renomiranih kritičara, svakoga desetljeća izgledaju bitno drugačije. Pa se dogodi – kao u stihovima TBF-a – da je neki hype sezonski izvođač bio doslovno ocijenjen kao „faca“ da bi desetljeće kasnije pao u nemilost kao „štraca“. No, nekako mi se ipak čini da u konačnici prije ili kasnije kvalitetni albumi moraju dobiti zasluženo priznanje, bez obzira na to kako su prošli na rang listama u sezoni izvornog objavljivanja.

Svakog kritičara će sigurno obradovati kad njihove izvorne ocjene albuma s godišnjih rang lista izdrže taj test vremena, odnosno kad su uvjereni da bi i u retrospektivnom ocjenjivanju imali iste favorite. Unatoč najboljim namjerama, kako bi rekao onaj negdašnji golgeter: „koji put uđe, a koji put ne uđe“. Stoga me baš razveselilo da bi i danas potpisao onih istih pet najboljih s negdašnjih godišnjih rang lista. Poput, recimo, one iz 2015. na čijem su vrhu bili Chui s albumom Third Sun From The Stone za kojeg sam napisao: „Chui nisu copy paste bend već družina sklona (reklo bi se postmodernom) “šaranju” pa se u brojevima bezgrešno skockanog albuma zgodno miješa funk, prog rock iz najkreativnije faze, krautrock, uplivi ranog Weather Reporta, space-avant rock, Milesov jazz-rock, a da band ni u jednom trenutku nije izgubio prepoznatljivu autorsku i izvođačku osobnost“. Navlas isto bi mogao reći i za njihov sjajan ovogodišnji album.

Test vremena

Fog Frog Dog odnosno Branko Dragičević i album „Split“ kojeg sam tada stavio na drugo mjesto, kasnije je bio svojevrsna polazna točka za sjajnog Valentina Boškovića i njihove iznimne albume, dok album TBF-a Danas sutra i danas (a i sutra ću!) držim odličnim. Uz istu dijagnozu: „sjajni Sašini istovremeno opori i žestoki te duhoviti i poetični tekstovi, slojevita (naglašenije funkoidna) glazba s izvrsnom melodijom učahurenom u svakome broju, još jednom su se – čak i bez naramka hitova – našli na vraški dobrom albumu“.

Matija Dedić je pak albumom Matija svira Arsena ispisao trajno žareću emocionalnu posvetu preminulom ocu Arsenu što je i danas očito na koncertima, a (nažalost pokojno) Hladno pivo Danima zatvorenih vrata stavilo točku na „i“ dotadašnje karijere i navijestilo aktualnu koncertnu energiju instrumentalističke trojke nakon odlaska Mile Kekina. 

Rekoh, „koji put uđe, a koji put ne uđe“ pa se iskreno nadam da će i moja i godišnje rang liste kolega kritičara, izdržati test vremena pa da svi možemo i desetak godina kasnije kazati: odabrao bih isto!