Kakva je bila hrvatska glazbena scena u godini koja je uskoro za nama?

Nemalo će ih kazati: bio je to naprosto nastavak šugavih trendova u višegodišnjem nazadovanju hrvatske glazbe. Glavni argument će zacijelo biti trijumfalni pohodi folkom ozračenih pjevačica iz bližeg susjedstva uz haranje najvećim domaćim koncertnim prostorima (poput, naravno, zagrebačke Arene) kao, eto, „ultimativni“ dokaz puzeće okupacije koja je „satrala“ domaći pop mainstream. Što je, naravno, krivo jer za moguće niske dosege domaće pop konfekcije koja se voli kititi epitetom „urbanosti“ nisu krivi ni trap niti srbijanski importi već suštinska nezanimljivost većine ponuđene glazbene robe. Unatoč njenom favoriziranju na domaćim radijskim – posebice formatiranim – programima. 

Srećom ispod te medijske (čitaj – radijske) slike, stvari su i u 2024. bile bitno drugačije. U onoj „famoznoj“ (najšire shvaćenoj) mainstream rock produkciji događalo se svašta dobroga, pa i rasprodane zagrebačke i pulske Arene, Tvornice, splitski Porat,  Peti kupe… Godina se, uzgred, može pamtiti i po djelovanju dvaju bandova pod istim imenom – osim Prljavog kazališta (onog predvođenog Hourom i Bodalecom te onog s Bogovićem i Filešom), na sceni su i dvije Teške industrije, jedna s Propadalom i Vedadom Hadžiavdićem, a druga, „povampirena“ s Gaborom Lengyjelom i Vajtom.  

Svakako vrijedi spomenuti – kad smo već kod mainstreama – nisku antologijskih reizdanja iz portfelja Jugotona/Croatia recordsa. Trend objave remasteriranih vinilnih reizdanja nastavlja se i iduće godine jer Croatia je već pripremila vinilna reizdanja prva tri albuma Arsena Dedića! 

Mainstream i alternativa

U blisku kategoriju „bolje prošlosti“  mogli bi se smjestiti i  koncertni projekti veterana poput Vlatka Stefanovskog iz Abbey Road studija (na etiketi Croatia recordsa, što će reći legitimnog dijela hrvatske diskografske scene) te Vedrana Božića. Potonji se na osebujan način nakon Creama i Hendrixa uhvatio (uspješno) u koštac i sa ostavštinom Led Zeppelina. Tu je i projekt Bareta i Majki sa londonskom svirkom i pripadajućim live albumom.  

Uzgred, kad govorimo o „mainstreamu“ Pavel su objavili više no solidan FM/AM. Gibonni je sjajnim singlom „Drvo“ najavio novu fazu i rad na novom projektu, Psihomodo pop su odličan Vjerujem u čuda promovirali i nizom koncerata s kombinacijom starih brojeva iz svih faza i novog materijala… Neumorni Tomislav Goluban objavio je Folkay, splitska country družina O58 Early Years, Balkan Zoo i Nina Ćorić se albumom Muzika za ples pozabavili nadahnutim revizijama balkanskog glazbenog naslijeđa, Žan i Mazgooni ponovo krenuli kao perjanici „otočkog vala“… Dokaz je to i žanrovskog šarenila koje svakako obogaćuje scenu. 

Alternativni i suštinski nekomercijalni projekti koje potpisuju IDEM („Ciao“), Žen („Ciklus“), Dunije („Bilo je sada“), Doom Temple, LibertyBell („Lisica“)…  te već poznata imena kao što su Mary May („Now Tell Me How You Break“), Djeca („Novo željezo“), EoT („Novo normalno“), Jonathan („Everyone Else Is OK“), Tidal Pull („Kad imamo mirne glave“), Slick Stings („Loves And Curse“), One Possible Option („Eter“), Rezerve („Sedmo nebo“) … svakako jamče palac gore godišnjnoj produkciji. O – po osobnom sudu – najzanimljivijim albumima poput onih Chuia („Do zvijezda“), My Buddy Moosea („Into The Grey“) i Kensington Lime („The Beat That Saved Our Lives“) i da se ne govori!  Svakako je značajan i niz zanimljivih jazz albuma poput „Moj svijet“ Lele Kaplowitz, albuma Borne Šercara „Folk Drum“, projekata Gorana Jurića… koji dokazuju da je godina za nama bila također i – kako bi kazao Arsen Dedić – „jazzorodna“. 

Možemo li onda 2024. proglasiti godinom u kojoj se na domaćoj sceni nije događalo mnogo toga relevantnoga? Očito – ne! Bez obzira na Brene i Prijovićke i desetke tisuća koje okupljaju na koncertima. Jer, ako baš hoćete, nije li najvažnije u cijeloj priči da koncerata i publike koja na njih želi otići, i dalje ima!