Krunoslav Kićo Slabinac - životni Porin stiže posmrtno
Poput nekih drugih prvaka iz svijeta glazbe, Mate Došena, Drage Britvića, Darka Glavana, Vjekoslava Šuteja, Dine Dvornika ili njegova sugrađanina Branka Mihaljevića, i Kićo se, nažalost, požurio, ne čekajući da mu struka za života dodijeli svoje najvažnije priznanje.
(…) Svi koji su ga dobro poznavali, pa i puki ljubitelji zabavne glazbe, rekli bi da je uz to što je važio za vrhunaravnog pjevača, što je imao dara za ples, sjajno pričao šale i anegdote, glumio, imitirao, da je uz sve to znao napisati i dobru pjesmu. Dapače, neke od najvećih hitova hrvatske i tada jugoslavenske zabavne glazbe. I to glazbu i tekstove. Plavuša, Zbog jedne divne crne žene, Tri slatke riječi, velike su uspješnice šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. A kad je pjevao, pjevao je sve što poželiš: od rock‘n’rolla, šlagera, popa, folklornih napjeva (slavonskih prije svega), starogradskih do opereta (tako je i počeo: u dječjim operetama!) i opernih arija. Njegov moćni bariton tenorskih dosega mogao je zaista sve, ali ono što se bilježi kao njegov pravi početak, drugo rođenje – rođenje Krunoslava Kiće Slabinca kao glazbenika – jest slika dječaka s gitarom! (…); od najmanjih je nogu u ambijentu svojega susjedstva u osječkoj Reisnerovoj, u “folksdojčerskom firtlu”, bio vezan uz tamburu. Reklo bi se da mu je zvuk tambura u krvi. Muzikalni su bili Slabinci, Kićini roditelji. Daljnji preci nekad su bili i Schwacher; u svojoj krvi imali su njemačkih, poljsko-židovskih, slovenskih i mađarskih zrnaca (po mami Čaloš).
Filmska uloga
(…) Rock‘n’roll je zavladao generacijom osječkih babyboomera. Pa ipak, uloga rokera u nastavku njegove karijere ostat će kao kuriozum zanimljiv tek za povremeno predstavljanje onog univerzalnog u biografiji jedne istinske zabavnoglazbene zvijezde. Tako će ga bosanskohercegovački i slovenski glumac i redatelj (i nekad roker), popularni Branko Đurić Đuro angažirati u svojem filmu iz 2011. Traktor, ljubav i rock‘n’roll (Traktor, ljubezen in rock ‘n’ roll), u roli namijenjenoj Chucku Berryju (!), u filmu u kojem je Kićo na kraju odigrao ulogu šefa lokalne kapele.
(…) Došavši u Zagreb s Plavušom – tada još lokalnim radijskim hitom – postao je redoviti gost ondašnjega omladinskog kluba Josip Kulušić (kao proteže svojega lancmana, sjajnog trombonista i skladatelja Ivana Kelemena), potom i član glazbenog tima avangardnog pop-časopisa Pop-Express, (…), proljeća 1971. s Krajačevom i Golobovom Tvoj dječak je tužan predstavljat će bivšu državu na Eurosongu u Dublinu. U nastavku na Pesmi leta nastupit će s vlastitom Tri slatke riječi, objavljenom u ljeto iste godine, a u travnju 1972. Jugoton plasira Kićinu novu autorsku: Zbog jedne divne crne žene. Postat će to još jedan njegov evergreen: ostvarit će rekordnu žetvu s više od dvjesto tisuća primjeraka! Tužna je, Anuška bila je hit Zdravka Korpara s Kićina debitantskog LP-ja (1972.). Između Kabiljovih opatijskih nagrađivanih Poljubi me za sretan put (Opatija ’73.) i Dan koji se pamti (s tekstom Ivice Kasumovića – Opatija ’78.) našla se njegova uspješnica u suradnji s Arsenom Dedićem Da sam tvoje riječi slušao, majko (1974.).
Rođeni šoumen
Bilo je to nekako u vrijeme kad se najprije s jednim EP-jem (s prvim bećarcem), a onda i klasičnim singlom odazvao zovu tambura (Kad čujem tambure), otada živeći s Tucom i Bećarima (uskoro će dobiti pridjev “slavonski”) paralelni estradni život. Sedamdesete, godine Slabinčeva uspona, bile su dakle godine u kojima je u jednom trenutku u muškoj konkurenciji dijelio sam estradni vrh s mitskim suparnikom Mišom Kovačem, pa Mikijem Jevremovićem, Đorđem Marjanovićem i uskoro Zdravkom Čolićem i Oliverom Dragojevićem. No između festivalskih uspjeha i tiražnih ploča redat će se turneje po SSSR-u, SAD-u, Australiji; s Kabiljom je 1977. bio pobjednik na međunarodnom natjecanju u Tel Avivu: otpjevao je opatijsku Poljubi me za sretan put kao Give Me A Goodbye-kiss. Vrlo tražen kao pjevač i zabavljač, često će ostavljati domaću publiku uskraćenom za njegovu ulogu rođenog šoumena. Osamdesete će najaviti s Dobra večer, autorskim šou-programom Televizije Zagreb. Ciklus od četiri epizode prodan skandinavskim zemljama nije nastavljen, ali je pokazao (kako će reći u jednom intervjuu zagrebačkom novinaru Zvonku Kovačiću – “kao scenarist, voditelj, domaćin i šoumen”) svu raznovrsnost Kićina talenta. Osamdesete će nastaviti na nekoliko kolosijeka. Njegov folklorni put otkrit će ga 1983. i kao Djeda Mraza: Christmas With Kićo (Svim na zemlji mir, veselje). Riječ je o američkom izdanju, kompilaciji božićnih pjesama, objavljenoj dvije godine prije na poticaj Hrvatske bratske zajednice, koje će, preplivavši ocean, postati jedno od najnakladnijih izdanja kod nas. (…) Devedesete – dvijetisućite: diskografska i životna inventura.
Ravničarske himne
Među njegovih dvadesetak studijskih albuma (21), sedam će biti izravno ili neizravno nadahnuti slavonskim folklorom; oni noviji, iz devedesetih godina, nose novoskladane pjesme, od kojih će neke postati svojevrsne ravničarske himne. Za tri, možda najveće, napisao je glazbu: Duša slavonska, Baranje se ne bi odrekao (na stihove Terezije Bube Bognar) i Inati se, Slavonijo (rime Duška Gruborovića), a četvrta Slavonijo, ja sam tvoje dijete pjesma je podravskoga barda Vladimira Smiljanića. Orfej će mu pak 1993. objaviti CD Daj još jemput zapopevaj (prema uspješnici s Krapine Tonyja Glowatzkog i Margit Antauer iz 1987.), nešto kao spomenar kajkavskim popevkama. Od 1977., šesnaest puta je sudjelovao na Krapinskom festivalu, a pamti se da je dvije godine zaredom, 1983. i 1984., sa skladbama Vilibalda Čakleca i Miše Doležala Teku dani, teku cajti i Zagorja sin osvajao najviša priznanja. Slično i na požeškim Zlatnim žicama Slavonije, gdje je, osim već spomenutih, publiku dizao na noge vlastitom Ako zora ne svane (na stihove Ivana Novačkog) i Budi sretna, Slavonijo Šime Jovanovca. Zanimljivo, uz cijelu seriju best of izdanja – od onog najranijeg iz 1974. jednostavno predstavljenog kao Krunoslav Slabinac (koje je i dizajnom podsjećalo na zlatnu ploču najvećeg mu uzora Elvisa Presleyja), preko Sve najbolje iz 1995., Rock ‘N’ Roll ABC iz 1999., Zlatne kolekcije iz 2006. i Platinum Collection iz 2007., Najljepših ljubavnih pjesama iz 2010. te trostrukog CD-boxa 50 originalnih pjesama (2015.) – kao posljednje diskografsko izdanje ostat će zabilježen izbor njegovih splitskih uspješnica, objavljen 2017: Cvijet čežnje – Kićo Dalmaciji. Bilo je to u povodu povratničkog nastupa na festival s kojim je 1969. i počeo profesionalnu karijeru.
Zvučna kajdanka
Čini se da je time vratio dug dalmatinskoj pjesmarici, jer legenda kaže da su prve dvije pjesme koje je naučio još kao dijete bile upravo dalmatinske. Susjedstvo u njegovoj osječkoj četvrti bilo je, prema onoj prispodobi o dođošima u vlakovima bez voznog reda, naseljeno Dalmošima na jeftino (ot)kupljenim ognjištima tada mnogih iseljenih folksdojčera. Ipak, nenadmašni kralj bećarca, ekskluzivno čest gost putujućeg festivala tradicijske pjesme, dugovječnog, popularnog projekta Hrvatske radiotelevizije, njezina urednika i voditelja Branka Uvodića Lijepom našom, u tom šou-programu po njegovoj mjeri, 5. ožujka 2020. u Slavonskom Brodu, oprostio se od svoje brojne publike dojmljivom izvedbom Inati se, Slavonijo i posebno nadahnutim bećaracem s konačnom codom: što smo znali, to smo otpjevali. Na kraju, kojim god epitetima ga obasipali: veliki zabavljač (on bi rekao: “entertainer, to u svijetu nešto znači!”), estradni umjetnik, umjetnik estrade, Krunoslav Kićo Slabinac ipak je prije svega veliki pjevač koji, za razliku od mnogih mu takmaca, uspjeh uvelike zahvaljuje i vlastitom autorskom daru. Za njega su pisali i Runjić i Novković, Kabiljo i Hegedušić, Mihaljević i Sabol, Britvić i Perfiljeva, Dedić, Monteno, Arnautalić, Korać… ali opet u toj zvučnoj kajdanki – čiji je trag neizbrisiv i bez sumnje ravan pjesmaricama drugih velikana s kojima dijeli imaginarnu ‘kuću slavnih’ – kao da se najbolje čuju njegove probrane note.
Izvor: Cantus 228
