Marko Matijević Sekul: "Neki su zbog Manntre počeli studirati hrvatski jezik"

Marko Matijević Sekul jedan je od rijetkih glazbenika koji je postigao zavidan uspjeh na inozemnom tržištu. Njegov je put počeo u bendu Omega Lithium, koji je prvi s ovih prostora potpisao ugovor s velikom stranom diskografskom kućom. Sad je aktualan projekt Manntra koji ga je odveo na pozornice najvećih svjetskih festivala metal glazbe. Osim toga, djeluje i kao producent u svojem Beton studiju, a za novi album Manntre dobio je veliku potporu HDS ZAMP–a kao pobjednik ovogodišnjega natječaja Internacional 2021.

Kako je počela tvoja glazbena priča? Kad si se počeo baviti glazbom?
Uh, to je bilo davno. U mojoj se obitelji nitko nije aktivno bavio glazbom, pa u skladu s tim, nisam ni ja pokazivao zanimanje za glazbu u mlađoj dobi. Prvi svjesniji kontakti s glazbom dogodili su se zahvaljujući mojem bratu. Naime, on je stariji od mene deset godina i često sam kao klinac na početku osnovne škole znao boraviti u njegovoj sobi kad god on ne bi bio prisutan, pa sam tako znao i kopati po njegovim stvarima. U početku mi je zanimacija bila čitanje njegovih stripova, ali ubrzo sam otkrio walkman i kasete. Bilo je tu svega, ali ništa me nije očaralo, sve dok nisam naletio na jednu njegovu kompilaciju pjesama. Na toj kaseti su bili Depeche Mode koji su me oduševili, zatim legendarni Fear Of The Dark Iron Maidena u live verziji iz Donnington parka. E, to je bila ljubav na prvi takt. Vjerujem da su me ta dva benda oblikovala i definirala u životu. Od toga dana spoznao sam što volim slušati i koja vrste glazbe mi je zanimljiva pa sam nastavio istraživati sve dok nisam dobio želju i da naučim svirati neki instrument. To je bila bas–gitara. Bio bi bubanj, ali roditelji mi ga nisu htjeli kupiti jer su mislili da će to biti samo hir. Znate… jedan dan tenis, drugi nogomet, treći glazba itd.

Koji je glazbenik i koji album najviše utjecao na tebe i zašto?
U ranom djetinjstvu, kao što sam već spomenuo, to je bio Depeche Mode — Ultra album, Iron Maiden s njihovim best of albumom Best Of The Beast. Poslije sam otkrio bendove poput Rammsteina s albumom Sehnsucht, zatim grupu System Of A Down… album Origin Of Symmetry Musea baš je u to vrijeme izašao, a onda i sve na što se moglo naletjeti na starom, legendarnom televizijskom kanalu Viva 2. Moram priznati da mi je mama stalno pjevušila Beatlese. Oni su mi tada bili smiješni kao i sve što su slušali naši roditelji u prahistoriji (govorim iz perspektive desetogodišnjega dječaka), ali sam poslije i njih zavolio. Smatram ih začetnicima produkcije kakvu danas poznajemo i vjerujem da bi se puno ljudi složilo sa mnom. Bili su prvi bend kojemu studio nije bio samo mjesto snimanja, nego i alat za stvaranje glazbe. Kad bih morao izabrati izvođača koji je utjecao na mene u ranoj dobi tako da se počnem ozbiljnije baviti glazbom, to bi bio Steve Harris, basist Iron Maidena. Negdje u prvom srednje znao sam svirati ‘tonu’ pjesama Maidena na svim instrumentima. Nakon što bih naučio pjesmu na basu, prešao bih na prijateljev bubanj, pa na gitaru i tako dalje. Zanimljivo je da nikad nisam pjevao, jer je to ono što danas radim u Manntri, ali stilski je moj način pjevanja totalno drugačiji nego bilo što od Maidena, i to je nešto što me najmanje u tom bendu očaravalo. Više su me osvajale melodije i svijet koji su stvarali. Također, uvijek sam cijenio slovenski Laibach kao bend koji je uspio ostvariti velik uspjeh. Smatram da su me oni dosta inspirirali i potaknuli me na teatralnost u nastupu, naučili me da glazba ne mora uvijek biti glazba da bi se tako konzumirala.

Tvoj je prvi projekt Omega Lithium postigao velik uspjeh. Radi se o prvom metal projektu s ovih prostora koji je potpisao za stranu i veliku diskografsku kuću. Kako je nastala Omega Lithium i kako je izgledao put od osnivanja benda do potpisa s Drakkarom?
Omega Lithium je nastala kad mi je bilo 19 godina i trajala je nekoliko godina. Svirali smo u svim selima u Istri, a najveći nam je domet bila Rijeka. Brzo sam odlučio da to više ne može tako i kao iz nekog hira donio odluku da snimimo samostalno album uz pomoć jednog talijanskog producenta. Taj album smo slali na sto adresa i nitko nam se nije javljao. To je bilo baš teško vrijeme, nitko nas nije doživljavao i mislio sam da je to to i da jednostavno nismo dovoljno dobri, da je bolje da odustanemo. I onda, na sto prvom paketu koji smo poslali poštom (tada su se CD–ovi još slali diskografima poštom), javio se sin vlasnika Drakkara. To je diskografska kuća koja je u ono vrijeme zastupala Nightwish i Lordi koji su nekoliko godina prije pobijedili na Eurosongu. Diskografska kuća nam je platila avionske karte za Berlin. Tamo smo se našli s njima, potpisali ugovor, poslali sav materijal koji smo imali u tadašnji najveći njemački alternativni časopis, koji je odmah odlučio staviti nas na naslovnicu uz Rammstein koji je toga mjeseca izdao novi album (govorimo o 2009. godini). Poslali su nas na turneju i znam da smo prodali poprilično albuma. Sve u svemu, u nekoliko mjeseci postali smo od lokalnog umaškog benda newcomeri of the year i hit–bend njemačke alternativne scene. Nažalost, ili na sreću, kad pogledam iz današnje perspektive, bili smo mladi i neiskusni i ta priča je stala jer nismo znali administrirati tadašnji uspjeh i kapitalizirati ga na pravi način. Ali sve u životu je škola. Zahvaljujući tome, naučio sam puno i krenuo dalje s Manntrom.

” Vjerujem da imamo potencijala, ali mislim da nam treba push, kao što ga primjerice dobiva sport. “

Kakav je rad s domaćim diskografima, a kakav sa stranima?
Iskreno, diskograf je diskograf i nema nekih razlika. Ako bih morao nešto izdvojiti, to bi bilo nešto što naprimjer ima Manntra sa svojim diskografom u Njemačkoj, a to je 360 deal. O čemu se radi? Imamo potpisan diskografski ugovor, ali se oni brinu i o našem merchandiseu te su uz to i naši booking agenti. Stoga, puno vremena provedemo u kontaktu jer ako nemamo koncerte, pripremamo naprimjer nove majice i dogovaramo dizajn ili radimo nove planove, tako da je komunikacija česta. Iako, da vam budem iskren, s diskografima u Hrvatskoj imam samo dobra iskustva; dapače, naš sadašnji diskograf Menart uvijek se zalagao za nas i vjerovao u nas i prije nego što su drugi uopće pomislili da bismo mogli nešto postići. Mislim da je jedina razlika teritorij, ne možeš uspoređivati diskografa koji ima 80 milijuna mogućih kupaca s diskografom koji ima četiri milijuna mogućih kupaca. Pravila su ipak drukčija i možemo reći da je njima ipak malo lakše nego nama ovdje.

Koje bi prakse iz svjetske glazbene industrije želio da se ustale u hrvatskoj praksi?
Pa ne bih baš rekao da je naša industrija nazadna u odnosu na druge u Europi. Kao što sam rekao, jedina mana, ali zaista velika, jest ta da smo mi mikrotržište, ali to ne možemo lako promijeniti. Vidim rješenje u eventualnom izvozu glazbe izvan granica, po mogućnosti na Zapad, ali za to nije dovoljno imati nekoliko bogatih menadžera ili dva luda izvođača koji će prodati sve što imaju kako bi uopće dobili priliku i možda na kraju sve izgubili. To bi trebao postati jedan od ciljeva same države, izvoz zabave, ulaganje u zabavu i školovanje tih ljudi kako bi na stranom tržištu postali konkurentni. Vjerujem da imamo potencijala, ali mislim da nam treba push, kao što ga primjerice dobiva sport. Nešto gdje će se mladima koji nikad ne bi ni pomislili na instrument dati prilika da se okušaju i nešto naprave. To radi Švedska, potiče formiranje bendova i autorski rad kao dodatni sat i aktivnost u školama. Druga stavka koja bi mogla to potaknuti jest da država da poticaj (olakšice) stranim velikim videoprodukcijama. Kad bi one radile blockbustere na našem teritoriju, postojala bi i mogućnost (ili dogovor) uvrštavanja naših kataloga u te filmove, a svi znamo da su filmovi stvorili bezbroj pjesama i izvođača. Jedno bez drugoga ne ide. Možda sam malo prekritičan? Možda upozoravam na neke probleme koji su teško rješivi zbog samog sustava, ali vjerujem da bi sve postalo lakše, praktičnije i s manje administracije.

Pokazuje li metal glazba u Hrvatskoj danas ikakve znakove života? Je li moguće ponovno oživjeti scenu? Što bi se trebalo dogoditi za to?
Pa ima još uvijek onoga staroga, čega je i bilo, i to se nekako drži, ali osjećam da smo sve manje, nažalost, rokerska nacija (iako smo u biti uvijek bili rock–nacija). Rock–scena nastaje iz dva razloga: jedan je bunt, a drugi je luksuz. Kod nas više nema bunta, a nema ni luksuza i zbog toga sve što nije aktualno odlazi u drugi plan, a instantni hit–žanrovi su privlačni za industriju i za potrošače. Oni su najgori na duge staze; pojave se, zasjaje, povuku veliku količinu ljudi za sobom, uglavnom oportunista, i onda se preko noći ugase. Kao fenomen dubstepa, pa onda EDM i sad trapa kojega se za koju godinu nitko neće sjećati. Mislim da se metal/rock neće nikad vratiti u formatu kakav je nekad bio, ali je već lako moguće da bi mogao imati neki globalni preporod. Vratio se već u puno država Zapada, a to će, prije ili poslije, doći i do Hrvatske. Ipak je rock najvažniji moderni i najdugotrajniji pokret koji traje već puno desetljeća, te samo raste i raste, a metal je samo njegov derivat. To što nešto nije na MTV–u ili na domaćim radijskim stranim playlistama ne znači da nije slušanije od toga. 🙂

“Menadžer sam iz potrebe i tako mogu pomoći izvođačima da ne rade greške koje sam ja radio (haha).”

U Omegi Lithium bio si i skladatelj i menadžer i frontmen. Koliko je to bilo naporno za tebe?
Pa i nije, jer sam to radio sa srcem i svakodnevno sam se time zabavljao. Svaki dan sam nešto novo naučio i griješio, ispravljao i povremeno pogađao pravu stvar. To je sve bilo dio odrastanja i dugog procesa koji me je na neki način odgojio i doveo do toga da steknem uvid u to kako stvari funkcioniraju u inozemstvu. Jako sam zahvalan što sam imao sreću to isprobati i osjetiti na vlastitoj koži, ali bio sam zaista mlad (19 godina) i bio sam u svemu tome sam, nisam imao nikakvog mentora koji bi mi tada dobro došao.

Kad bi birao između posla producenta, izvođača ili menadžera, koji bi odabrao i zašto?
Što se tiče autorskog rada, definitivno biram posao izvođača. Jasno je zašto, brineš se samo o svojem poslu, o svojoj ekipi, stvaraš nešto, daješ mogućnost drugima, sviraš okolo i pomažeš, inspiriraš ljude kao što su i tebe inspirirali razni izvođači i u konačnici te potaknuli na rad u glazbi. Usput pomogneš, učiniš dobro djelo, ponekad s namjerom, a ponekad i nesvjesno, i to te sve na neki način ispuni. Ali naravno, jako volim svoj dayjob producenta. Zahvalan sam što mogu raditi posao od kojega živim i što je povezan s glazbom. Menadžer sam iz potrebe i tako mogu pomoći izvođačima da ne rade greške koje sam ja radio (haha).

Koliko se suradnja sa stranim bendovima razlikuje od one s domaćim?
Iskreno, nismo nikad surađivali s domaćim bendom, zvali smo dva izvođača/autora da nam se pridruže, ali nisu htjeli. Nije to bilo iz nekih bahatih razloga, nego zato što smo jednostavno bili za njih prežestoki i bojali su se kako će ih njihova publika onda percipirati, tako da ne mogu ništa više od toga reći. Iskustva sa stranim bendovima imamo dosta, ali se svi mogu sumirati u dvije vrste. Odličan bend koji te odmah prigrli i od prve minute ste svi skupa ili bend koji te pola turneje gleda ispod oka, ne želi se družiti s tobom, ali onda na posljednjem koncertu turneje počne plakati kad se rastajemo i izgrli te kao nitko i to stvarno bude veliko iznenađenje. Mislim da su u biti svi isti, samo se radi o tome tko drži neki ‘gard’, a tko je odmah opušten. Ako me pitaš o radu u studiju s domaćim ili stranim izvođačima, tu nema razlike. To je uvijek dječji vrtić (haha).

“Shvatio sam da klapa ima metal harme i da kad je pjesma u molu, znaju zazvučati veće, mračnije i zlobnije od bilo kojeg opakog metal benda, hehe.”

Kako je nastala Manntra?
Nakon što sam raspustio Omega Lithium, shvatio sam da ne mogu odustati od glazbe. Također sam dulje vrijeme imao ideju pomiješati naše korijene, naš autohtoni glazbeni izričaj s rock i metal glazbom. Ono što je kod Manntre bilo zanimljivo je to da je odmah prvi pokušaj, a to je bila pjesma Kiša, zvučao onako kako sam zamišljao. To je jednostavno izišlo iz mene kao nešto prirodno i kao nešto što je samo čekalo da bude napravljeno, ne znam kako bih to bolje opisao. Sve se složilo i svi smo stvarno uživali dok smo počinjali s Manntrom, baš smo se zabavljali. Danas se Manntra na neki način sama oblikuje, što je nevjerojatno, kao da ima sama svoj život.

U glazbi Manntre koriste se elementi hrvatske tradicijske glazbe. Koji su ti skladatelji, odnosno napjevi iz domaće tradicije omiljeni i najviše te inspiriraju?
Narodne etnopjesme, od KUD– ova do klapa. Ponekad nešto čujem i naježim se koliko me pogodi, najčešće to bude višeglasno žensko pjevanje (što konstantno koristimo u Manntri), kao i klapske ‘harme’. Shvatio sam da klapa ima metal harme i da kad je pjesma u molu, znaju zazvučati veće, mračnije i zlobnije od bilo kojeg opakog metal benda, hehe. Eto to su bili neki prvi koraci, kako smo počeli sve to kombinirati. Idući korak je bio ubacivanje sopela, dipli, gajdi u sve to. To je bila noćna mora, jer su svi ti instrumenti tonalitetno neprilagođeni standardnom ‘štimu’ gitara (da ne idemo sad u detalje i da ne davim čitatelje) pa smo ih zbog toga mukotrpno štimali prije snimanja. To je težak proces, hehe. Na kraju smo uključili mandolinu i razne žičane instrumente tipične za našu obalu. Tu smo došli do toga da je Manntra pomiješala sve utjecaje hrvatske etnoglazbe, upakirala ga u metal i predstavila to Rusima i Nijemcima kojima se to svidjelo. Zato mislim da općenito imamo zanimljivih stvari koje možemo ponuditi strancima (ne samo mi nego i drugi autori i izvođači). Također, moj dobar prijatelj Žarko Pak (producent poznat po slovenskoj Siddharti i Big Foot Mami) uvijek me gurao da eksperimentiram s lokalnim instrumentima i lokalnom glazbom. Dok sam se obrazovao za producenta, on je bio moj mentor i osoba koja me prva potaknula na to da se usudim pomiješati te stilove.

Što je najzanimljivija povijesna činjenica koju si saznao stvarajući pjesme za Manntru?
Nije povijesna činjenica, ali dok sam dovršavao pjesmu Yelena, koja govori o hrvatskoj kraljici Jeleni, bio sam u Solinu (moj otac je iz Solina pokraj Splita). Saznao sam da se moja obiteljska kuća nalazi samo sto metara od crkve u kojoj je ona pokopana. Dok sam radio na pjesmi, uopće nisam o tome razmišljao i onda, tijekom pauze od posla, čuo sam crkvena zvona i pomislio: ‘kako je moguće da to nisam uopće povezao do sada i kako je moguća tako bizarna slučajnost da pišem pjesmu o hrvatskom mitu i kraljici koja mi je pokopana ispred nosa?’ Tako da puno Manntrinih mitova i pjesama ima u sebi istine, hehe.

Godine 2015. pokrenuo si Beton studio. Kako napreduje rad u studiju i na što si najponosniji?
Ponosan sam na sve lijepe pjesme, top–ljestvice i nagrade koje smo osvojili s našim izvođačima. Zadovoljan sam jer se uz težak rad, puno tih autora i izvođača okrenulo isključivo glazbi i neki su napustili i stalne poslove ne bi li se posvetili glazbi. Jako sam sretan i ponosan što studio dobiva neku vrstu fan baze; mislim da smo stvorili prepoznatljiv zvuk koji ljudi očito prate i vole. Mogu reći da studio odlično napreduje; uz rad i malo sreće, nastavit ćemo tim putem.

“Što se tiče Dore i Manntre, to je bilo nešto poput oklade, hehe.”

Koliko je domaća pop–glazba inovativna u zvuku? Imaš li dojam da se ljudi drže nekog strogo provjerenog zvuka ili da su otvoreni za produkcijske eksperimente?
Postaje sve inovativnija, baš mi je drago zbog toga. Konstantno čujem neke nove izvođače, produkcije koje su atipične za hrvatski eter. Mislim, bilo je i očekivano, jer svijet nikad nije imao manje granica i glazba nikad nije brže putovala nego danas.

Koje bi glazbenike s kojima si surađivao kao producent posebno istaknuo?
Od hrvatskih glazbenika, to je MetaKlapa (za njih ćete tek čuti — imaju također inozemni ugovor s istim izdavačem kao i mi; to je klapa koja obrađuje metal pjesme, da se prestrašiš koliko su dobri). Ima i velika paleta talentiranih i dobrih izvođača koji su stvarno posebni zbog nečega, ali da ih idem nabrajati, morao bih sve, tako da je bolje ovako diplomatski odgovoriti.

Manntra je 2019. nastupila na Dori. Jesi li zadovoljan nastupom i plasmanom? Zašto misliš da bi se bend takvog žanra uklopio u Eurosong?
Pa Eurosong je cirkus i sve što će napraviti cirkusariju je dobrodošlo. Rock i metal uvijek dobro izgleda, ima svojevrsnu energiju koja nije baš prisutna na Eurosongu pa vjerujem da je i njima u interesu imati uvijek jednoga ili dva takva izvođača. Što se tiče Dore i Manntre, to je bilo nešto poput oklade, hehe. Ljudi su navalili da se prijavimo i inbox nam se punio komentarima o tome da se prijavimo na Doru. Mi iskreno u tom trenutku nismo ni znali da će se Dora nakon toliko godina održati i kad smo vidjeli da hoće, iz puke smo zezancije to odlučili prijaviti (sav respekt prema Dori i tom projektu), ali mislim da smo je neozbiljno shvatili, kao i ona nas. Začudo, taj odnos je stvorio neku lijepu priču i neočekivano dobru suradnju. Kad pogledam iz ove perspektive na to, jako mi je drago što smo sudjelovali na Dori, bilo je to super iskustvo, baš smo se zabavili kao autsajderi. Imali smo osjećaj da tamo ne pripadamo i zato to ima neki poseban čar. Naša pjesma za nastup na Dori bila je jedina na albumu kraća od tri minute (tri minute je granica u pravilniku za prijavu) i eto, to je razlog što je to bila baš In The Shadows; ali nekad se slučajnosti dobro poklope i ispadne bolje nego kad nešto pokušaš pomno isplanirati.

Znaš li je li glazba Manntre nekoga potaknula da nauči nekoliko riječi hrvatskog jezika ili da se zainteresira za domaće glazbeno stvaralaštvo?
Je! Imam i dokaze. Postoji aktivni fan–klub Manntre u Njemačkoj, gdje redovito uče hrvatski. Trude se, ide im polako, ali svaki put se iznenadim. S druge strane, Rusi brzo pohvataju i vole hrvatski jezik, kažu da imamo neke staroruske riječi pa to njima zvuči arhaično i čak malo poetski. Nekoliko ljudi nam je javilo da su počeli studirati hrvatski jezik na fakultetu upravo zbog Manntre, a puno njih je već otprije voljelo i poznavalo hrvatski jezik zbog toga što su ljetovali u našoj zemlji.

Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo ti je putem natječaja potporu International za novi album grupe Manntra. Koliko ti ona znači?
Znači mi jako puno, naročito uz tešku prošlu godinu, kad su svi prihodi bili uskraćeni i nismo imali nikakve prilike nastupati uživo i realno planirati išta takvoga. S druge strane, uvijek mi je neizmjerno drago vidjeti da su kolege prepoznali moj rad i odlučili me nagraditi takvim priznanjem na koji sam ponosan i zahvalan HDS–u. Drago mi je i zbog toga što je Manntra, na neki način, probila led s obzirom na to u kojem smo žanru i da će to potaknuti još više dobrih promjena.

“Imamo dogovoreno otprilike 40 koncerata za 2021. i 2022. godinu.”

Godina 2020. teško je pogodila glazbenu industriju. Kako se ti nosiš s trenutačnom situacijom?
Pa vjerujem da smo svi malo ‘pukli’ zbog ove situacije. Ja sam imao sreću; meni je 2019. bila dosta dobra i uspješna, a nastavila se u istom tonu i 2020., bez obzira na to što više od pola godine nismo imali priliku raditi. To se naravno odrazilo na zaradu, ali prilagodiš se situaciji i to sve bude dobro. Također, to vrijeme sam iskoristio za pisanje i stvaranje novih pjesama, dovršavanje već započetih stvari; posvetio sam se učenju nekih novih vještina za koje nikad nisam mislio da ću imati vremena. Kad bi se ovo nastavilo, ne znam kako bi bilo, još i teže, svi bi bili na rubu, da ne kažem u ponoru… Zato se nadam da je kraj ove situacije iza ugla.

Koji je plan razvoja Manntre? Imate već dogovorene turneje… Što nas očekuje u bližoj budućnosti?
Imamo dogovoreno otprilike 40 koncerata za 2021. i 2022. godinu. Neki su klubovi, neki su hale, a neki sportske dvorane. Svirat ćemo prvi put ovoga ljeta i na nogometnom stadionu, u sklopu open air festivala, tako da se radujem našem prvom ‘stadionskom’ koncertu, haha. Bacamo se u realizaciju albuma MANNTRA #3 koji je povezan s natječajem International. Točnije, album je već snimljen i dovršen, ali počet ćemo snimati spotove i planirati datume izlaska albuma i promotivnih turneja. Ako se svijet vrati u ‘normalu’, čeka nas puno posla i izazova!

I za kraj, koji bi savjet dao mladim domaćim glazbenicima na početku karijere?
Da pokušaju pronaći ono u čemu se osjećaju ugodno i što stvarno vole. Da idu po svojoj crti i i da im nikad nije teško uložiti novac i vrijeme u sebe, jer bez toga neće napredovati. Da svakom prilikom nešto nauče i da griješe i griješe jer samo tako mogu naučiti kako stvari trebaju izgledati. Rekao bih da ne budu tvrdoglavi i da ne misle da mogu sve sami, da traže pomoć kad zapnu, da istražuju i da budu što je više moguće originalni i posebni, tako da iskoriste svoje podneblje i od njega stvore nešto što mogu plasirati i što je jedinstveno. Da prilike koje dobiju ne shvate olako i da ih iskoriste, te da se ne koriste glazbom i potencijalnim uspjehom za sebične stvari, nego da, ako mogu, pomognu što više drugim glazbenicima, tako da svi zajedno napravimo čvrstu mrežu koja ima šanse i smisla. 🙂

Izvor: Cantus 226