Moćni umjetnik, veliki čovjek i moj vitez!

Ante Batinović prisjeća se desetljeća poznanstva s Goranom Baretom, njihovih razgovora o glazbi, slavonskoj ravnici, bluesu i umjetničkoj beskompromisnosti. Od prvih susreta i radijskih emisija do posljednjeg zagrljaja na Šalati, ovo je osobno sjećanje na jednog od najvećih i najautentičnijih umjetnika hrvatske rock-glazbe.

Predstavljanje albuma Nuspojave Gorana Bareta i Majki, 2018./foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

I prije nego što sam počeo pisati, duboko sam udahnuo i razmišljao što ću slušati. Gorana Bareta i Majke ili nešto sasvim drugo?

Onda sam se sjetio mnogih albuma koje sam tijekom godina emitirao u svojim emisijama na Radio Zagrebu i Hrvatskom radiju, Po vašem izboru i Rock Express, a za koje me Bare svojedobno zamolio da mu ih posudim kako bi ih presnimio i vratio.

Jednog je umjetnika posebno želio slušati, ali njegove je albume bilo iznimno teško nabaviti, iako je riječ o čovjeku kojega su nazivali „kraljem zydeca i louisiananskog bluesa“ – Cliftonu Chenieru!

Ali, avaj! Nekome sam njegov album već bio posudio, a taj mi ga netko nikada nije vratio. Tako ga ni ja nisam mogao dati Baretu.

No bilo je i drugih zydeco izvođača pa su se na nekim kasnijim Baretovim albumima mogli, barem u tragovima, prepoznati odjeci te istodobno iznimno vesele i tužne glazbe iz Louisiane i delte Mississippija.

Uključio sam na YouTubeu The Best of Clifton Chenier. Siguran sam da Bare ne bi imao ništa protiv.

Jer uz zydeco, u Baretovoj ćete glazbi odmah pronaći i blues slavonske ravnice. Nepregledne ravnice s maglom koja je, kako mi je sam govorio, u njemu uglavnom izazivala tugu i depresiju.

Čini se da se posljednjih godina, sudeći barem prema pjesmi “Moja jedina“, unatoč teškoj bolesti, u njegovo tmurno raspoloženje počeo uvlačiti i humor. Oprezno, doduše.

Možda sam tek sada, nakon svih tih godina, došao do zaključka da se u samoj srži glazbenog identiteta Gorana Bareta nalaze prije svega Robert Johnson, blues delte Mississippija i sirovi, elektrificirani čikaški blues.

Visokoplemeniti vitez panonske ravni

U počecima Majki nije bilo nikakvih problema nazvati ih punk-rock-blues bendom ubojite energije i strasti.

Jednom prilikom, a povod je bilo njegovo bacanje u smeće već dovršenog albuma jer mu se nije učinio dovoljno dobrim, zapitao sam Bareta smijem li ga nazvati visokoplemenitim vitezom panonske ravni.

Jer tko bi normalan gotov album bacio u smeće? Možeš njime biti nezadovoljan, naravno, ali uvijek se to može popraviti dodatnim snimanjima, produkcijskim zahvatima i ponekim studijskim šminkerajem. Tako se u svijetu oduvijek radilo, a albumi su se poslije sasvim dobro prodavali.

Ali ne i kod plemenitog i poštenog Gorana Bareta.

Nakon mojeg pitanja o tom viteškom naslovu razmislio je pet sekundi i ponosno mi odgovorio:

„Možeš me tako nazvati!“

Nisam ni sumnjao.

Visokoplemeniti vitez panonske ravni!

A onda je dodao:

„To ti je kad se ujutro probudiš u Slavoniji, baciš pogled kroz prozor i vidiš samo ravnicu i maglu… i osjetiš tešku depresiju!“

Znao je Bare biti i ironičan.

„Za mog mentora i prijatelja Antu, od Bare G.“

S Baretom sam se poznavao desetljećima. Rijetko smo se viđali, ali smo se odlično razumjeli, međusobno poštovali i uvažavali. Zapravo smo imali ista ili vrlo slična razmišljanja o umjetnosti.

U mojim emisijama na Hrvatskom radiju znao je prvi put čuti glazbu koju nigdje drugdje nije mogao čuti. Vjerujem da je to poslije imalo utjecaja i na ono što je sam stvarao. Otvorio sam mu prozor prema nekim glazbenicima i glazbenim svjetovima.

Zvučim pretjerano samohvalno?

Svašta mogu biti, ali hvalisavac nisam.

Na promociji posljednjeg objavljenog studijskog albuma Nuspojave, 2018. godine, na poleđini promotivne fotografije napisao mi je:

„Za mog mentora i prijatelja Antu, od Bare G.“

Opa!

Tek sam po povratku kući vidio posvetu. Nisam je želio komentirati, a još manje Bareta pitati što je njome točno mislio. Ni tada ni ikada poslije.

Ponavljam, nismo često komunicirali. Nismo imali čak ni brojeve mobitela jedan drugoga.

Intervjue i ulaske na koncerte dogovarali su menadžeri, od Tomislava Petrovića do Alena Tibljaša. Vrsni momci koji su o njemu brinuli, ali ga nisu mogli natjerati da ode liječniku kada je trebalo.

Bare je bio neumoljiv. Nažalost, nije bio imun na autodestrukciju.

Posljednjih desetak godina bio sam na njegovu velikom koncertu u Areni, kao i na oba koncerta na Šalati. Od menadžera sam uvijek tražio samo jedno: da prije izlaska na pozornicu mogu pozdraviti Bareta i poželjeti mu sreću. Posebno sreću na koncertu.

Tako je bilo i prije mjesec dana na Šalati.

Rukovali smo se na metar od stepenica koje vode na pozornicu, zagrlili se i poželio sam mu sve najbolje. A on me, u trenutku kada ga je od izlaska pred nekoliko tisuća ljudi dijelila tek minuta, oštro pogledao i upitao:

„A gdje su ti naočale?“

Izvadio sam ih iz džepa i rekao mu neka požuri jer ga Majke i publika čekaju.

Bilo je to naše posljednje viđenje. Radostan susret, kao i svaki prije njega.

Ali ne i posljednje slušanje.

Ostavio je Bare toliko snimljenog umjetničkog blaga da bi ga trebalo zaštititi kao kulturnu baštinu. I to ne samo sada, nakon njegove smrti, nego retroaktivno, od prvog albuma Majki, preko Nuspojava, pa sve do najavljivanog i djelomično snimljenog Potopa.

Umjetnik koji nikada nije želio biti rock-zvijezda

Vijest o smrti Gorana Bareta prenijeli su gotovo svi mediji. Izjave su se nizale jedna za drugom. Koliko sam na brzinu, dakle i površno, uspio vidjeti, sućut su uputili i predsjednik Sabora i ministrica kulture i medija, ističući njegovu veličinu i autentičnost.

Moram priznati da sam se ugodno iznenadio.

Naravno, velik dio medija ponovno se uhvatio njegovih ovisnosti, uspona i padova, autodestrukcije. Privatni život opet je došao na tapetu, kao da ga takvo neprestano izlaganje nije dovoljno proganjalo za života.

Izjedalo ga je, ali je sve stoički podnosio i o tome s medijima razgovarao. Vrlo otvoreno i iskreno.

Ta u osnovi iskrivljena slika koju je o njemu imao dio javnosti posljedica je činjenice da se mnogo više pisalo o drogama, alkoholu, liječenjima, metadonu i sitnim incidentima nego o njegovu stvaralaštvu.

A pritom se često nije uviđalo da je Bare umjetnik sam za sebe. Autentičan i neponovljiv. Čovjek kojemu tipičan status rock-zvijezde nije bio ni prikladan ni potreban. Nije ga, uostalom, nikada ni želio.

Manifestacije poput Porina, premda ih je osvojio mnogo, išle su mu na živce. Znao je ondje raditi nestašluke iz blagog bijesa i, kako mi je sam povjerio, velike dosade.

Jednostavno, to nije bio njegov svijet.

Znate s kime se rado družio na glazbenoj sceni?

S dvojicom drugih velikih umjetnika – Gibonnijem i Oliverom.

Bare, politika i osobna tragedija

A Bare i politika?

Pitam ga jednom u Jabuci:

„Otkud, Bare, ‘Vrijeme je da se krene’ u političke svrhe?“

A on će rezignirano, i nakon toliko godina:

„Tražili su tu pjesmu, a ja sam ih odvraćao jer pjesma uopće nije prigodna za izbore. Riječ je bila o mojoj velikoj intimnoj tragediji. Onda sam popustio jer sam htio da Hrvatska bude bolja.“

Pjesma je bila slojevita, prožeta njegovim osobnim bolnim iskustvima, a nastala je u razdoblju obilježenom preranom smrću njegove voljene supruge. Ostao je sam s malenim sinom.

Toliko o politici, Baretu i Majkama. Prvi put i nikada više.

U međuvremenu se, prema vlastitim riječima, potpuno odmaknuo od estrade. Iako osobno držim da nikada zapravo nije ni bio dijelom takozvane rock-estrade.

„Valjda sam zapao u tu takozvanu krizu srednjih godina. Ali spasili su me novi stvaralački interesi. Nakon promašenog albuma prionuo sam ‘Nuspojavama’, u tragovima nadahnutima berlinskim stvaralaštvom Davida Bowieja.“

O tome smo razgovarali nekoliko mjeseci prije izlaska albuma, u HTV-ovu Intim baru na Prisavlju.

Došao je Bare s onom svojom kapuljačom na glavi, a kada je ugledao klavir, veliki koncertni klavir, izgledao je kao da je pred njim osmo svjetsko čudo.

Pogledao me i uzviknuo:

„Dosta mi je te gitare i te američke glazbe. Klavir je najbolje što je čovjek od instrumenata izmislio.“

I počeo bojažljivo svirati.

Nuspojave su pokazale njegovu stilsku širinu i blagi zaokret prema europskim glazbenim utjecajima. Ali iz Mississippija još nije sasvim iskoračio.

A nastavio je stvarati antologijske pjesme, poput “Ljubav krvari“ i posljednje objavljene “Moja jedina“.

Umjetnik svjetskog formata

Bare je umro onako kako je i živio – kao veliki, poštovani umjetnik.

Umjetnik kojega bih bez ikakve dvojbe svrstao među velikane svjetske kantautorske scene, u društvo kakvo okuplja talijanska nagrada Premio Tenco u Sanremu. Ondje su priznanja dobivali Leonard Cohen, Arsen Dedić, Nick Cave i Tom Waits.

U to društvo pripada i Goran Bare.

U međuvremenu je postao i tržišno respektabilan, a da nije učinio ni milimetar ustupka kako bi se jeftino i ulizivački približio najširoj publici.

Naprotiv, publika se približila njemu.

Možda i umorna od umjetnih, industrijskih i jeftinih glazbenih proizvoda, željna autentičnih autora i izvođača koji nude mnogo više od pukog talenta.

A kako i ne bi?

Takvo umijeće stvaranja pjesama, takva neovisnost o pravilima glazbene industrije i marketinškim trikovima, danas su rijetkost.

Pri kraju pisanja ovog teksta prebacio sam u slušalice koncert Gorana Bareta i Majki iz 1997. godine, održan u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu.

Ne zato što sam bio urednik njegova snimanja, nego zato što su Bare i Majke tada bili istinski uzbudljivi, gotovo puna dva sata.

Baš kao i 29 godina poslije, u sasvim novom izdanju, na Šalati u rujnu 2026. godine.

Nadam se da je i taj posljednji veliki koncert snimljen.

Jer takvi umjetnici i takve izvedbe zaslužuju ostati zauvijek.