Mogwai u Splitu: Zvučni zid koji je utišao i slučajne prolaznike

Post-rock kao žanr već dulje vrijeme nije baš najpopularniji način izražavanja. Barem ne među glazbenicima koji pokušavaju doprijeti do publike na drugačiji način, kao što je to nekoć bio slučaj.

U pravilu instrumentalne skladbe koje traju i po deset minuta, bez vokalnih dionica, te već iskušana formula „toplo-hladno“, uz dugi izlazak iz jednog stanja kako bi se ušlo u drugo, nemaju više mnogo toga novog za ponuditi publici.

Zanimljivo, Zagreb i Hrvatska općenito u ovoj su priči djelomična anomalija jer post-rock kod nas i dalje živi na playlistama slušatelja, a to dokazuju i brojna gostovanja bendova koji nisu prestali dolaziti k nama sve do danas.

U gore navedenu kategoriju domaćih favorita spada i škotski Mogwai. Sastav iz kišnog Glasgowa već trideset godina žari i pali scenom te, u nekoj neobjašnjivoj anomaliji, samo raste u popularnosti, premda su u svoju glazbu kroz posljednje albume unijeli tek ponešto novoga, uglavnom elektroničkih dionica uz već dokazanu, gore spomenutu formulu žanra.

I upravo se zato postavlja pitanje: kako se takav bend može naći u Splitu na ljetnom festivalu koji dovodi Morcheebu, Laibach, Marija Biondija i ostale izvođače koji zvukom i statusom ipak imaju više smisla od „nekih tamo Škota“ s gitarama? Na jučerašnjem koncertu u sklopu Vibrezz festivala, u predivnom atriju Meštrovićeva paviljona, Stuart Braithwaite i društvo nisu ni pokušali uklopiti svoje ideje u festivalsku atmosferu. Niti su trebali.

Pred, nažalost, malim brojem ljudi koji su se rasuli pred pozornicom i po montažnoj tribini, Mogwai je došao, nekoliko puta rekao „hvala“, odsvirao tucet pjesama s naglaskom na novi album i pokupio se u hotel. Tko je očekivao show i spektakl, nije ih dobio, ali je zato, iz posve neshvatljivih razloga, početak koncerta obilježio mini-vatromet za koji nismo uspjeli saznati je li ispaljen u organizaciji festivala ili je bio djelo nasumičnih šaljivdžija.

Sam koncert, objektivno gledano, bio je korektan. Posjetitelji su mogli čuti po jednu pjesmu sa svih važnijih izdanja, uz neizostavne „hitove“ poput “Ritchie Sacramento“ i “Mogwai Fear Satan“, koji je imao vrlo zanimljiv efekt na dvojicu posjetitelja s tribina. No, o tome za nekoliko trenutaka.

Zvuk s bine također je bio korektan i teško da je posjetitelj sinoć išta mogao zamjeriti. Čak ni zagriženi fanovi koji su možda očekivali da će Mogwai malo više pohvaliti Split i doista predivan prostor u kojem se održava ovaj višednevni festival.

Vrhunac koncerta i trenutak pune koncentracije šarolike publike stigao je uz izvedbu “Auto Rock“, kada se doista moglo osjetiti da smo svi tamo zbog njih i njihove glazbe. No tko je naćulio uši i malo prošetao festivalskim prostorom, mogao je primijetiti da je dio ljudi stigao „padobranom“. I ne bi to uopće bilo loše, dapače, ali što kada na koncert sjednu ljudi koji tijekom cijelog nastupa glasno pričaju, pa čak i, pomalo u šali, zapjevaju Marka Perkovića Thompsona?

To su upravo ona dvojica s tribine koje smo spomenuli u prethodnom odlomku. Ako vam ovaj tekst ne dosadi još koju minutu, saznat ćete da ih je Mogwai na kraju itekako iznenadio. Valja spomenuti kako koncerti ovakvog tipa niti jesu niti trebaju biti komorne seanse s publikom u majicama „kužerskih“ bendova, ali kada je broj posjetitelja manji, svako iskakanje iz zacrtane atmosfere itekako se osjeti.

Mogwai je odradio punokrvni set u trajanju od 90 minuta, s 13 ili 14 odsviranih pjesama i naglaskom na „The Bad Fire“, koji i dalje promoviraju godinu i pol dana nakon izlaska. Jedini dokaz da smo uopće svjedočili nekoj ciljanoj turneji bila je popularna „krpa“ iza bine s motivima naslovnice spomenute kolekcije pjesama. Jasno, publika je ipak s više entuzijazma dočekala starije pjesme, premda ni nešto novija !Remurdered“ uopće ne prolazi loše s obzirom na to da u sebi sadrži dio tih novih, pomalo elektroničkih ideja s kojima su počeli ozbiljnije koketirati na albumu Rave Tapes.

Ima li na kraju dana, i cijelog festivala, sve gore opisano smisla? Ako se nas pita, itekako ima.

Mogwai u Splitu predstavlja volju, znanje, ali i rizik da se publici ponudi nešto ipak malo drugačije. Kada se sve to upakira uz komercijalno isplativ dolazak Morcheebe, čiji je koncert rasprodan, i sigurno velik interes koji će izazvati skori dolazak kultnog Laibacha, Mogwai ima smisla. Pa makar i uz već spomenuti, neobjašnjivi mini-vatromet na početku koncerta, neposredno prije “Take Me Somewhere Nice“, ako vašeg reportera sjećanje i dalje dobro služi.

Peti nastup u Hrvatskoj sigurno nije najvažniji, kako za njih tako ni za nas. Nakon Močvare, Aquariusa, pa i neobičnog dolaska u bivšu vojarnu pokraj Šibenika na premijernom i, nažalost, ugašenom Terraneo Festivalu, ovaj koncert baš dobro sjeda u mozaik njihovih nastupa u Lijepoj Našoj. Pogotovo onima koji su propustili koncert u Tvornici krajem prošle godine.

Ako ništa drugo, ostat će zapamćen zbog šok-terapije za dvojicu već spomenutih, očito slučajnih posjetitelja koji su se fino raspričali tijekom prvih nekoliko minuta legendarne “Mogwai Fear Satan“, samo da bi ih nagli dolazak zvučnog zida buke momentalno utišao do kraja nastupa.

P. S. Mogwai, kao i dobar dio trenutačno aktivnih glazbenika na turnejama, otvoreno zagovara slobodu Palestine isticanjem palestinske zastave, što u pojedinim dijelovima svijeta može izazvati i neugodnosti, ali Split je tu zastavu uglavnom prešutno prihvatio. Bilo je jasno negativnih komentara u publici i na taj potez, ali Mogwai je i tu poentirao. Tko je bio na koncertu, danas priča o njemu, a svi znamo da se iza kvalitetnog, brzog i snažnog konja diže fini zastor prašine.