Nenad Vilović objavio je album Prizma nakon 37 godina

Skladatelj, glazbenik i producent Nenad Vilović snimio je 1985. album Prizma, no nikada nije objavljen niti javno izvođen, jer javnost, prema njegovoj procjeni, nije tada bila spremna za njega

Nenad Vilović 1980.

Potpuno instrumentalni, elektronički i ambijentalni album Prizma Nenad Vilović snimio je 1985. godine i nikada nije objavljen niti javno izvođen, jer javnost, prema autorovoj osobnoj procjeni, nije tada bila spremna za njega. Bio je toradikalni odmak od pop-produkcija tipičnih za bivšega višestrukog pobjednika, a potom i voditelja Splitskog festivala.

Urednici i vlasnici riječko-zagrebačke izdavačke kuće Fox & His Friends Records, Leri Ahel i Željko Luketić, posjetili su Vilovićev studio nakon uspješne suradnje na albumu Socijalistički Disco: Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987. i tada čuli master-vrpce „bunkeriranog“ albuma Prizma. Željko Luketić se prisjeća:

„Po izlasku te ploče na koju smo uvrstili njegove produkcije Grupe ST, Ivice Šurjaka i Ane Sasso, navratili smo do njega u studio koji i dan-danas postoji u sličnom obliku na istoj adresi. Nenad nam je pustio samo jedan mali fragment nazvan “Intro Prizma”, za kojeg smo nakon prvih nota odmah znali da ga želimo objaviti. Posebno kad smo još čuli priču oko nastanka tih snimaka, koja započinje da je sve na albumu radio i svirao sâm te da je u snimkama namjerno radio odmak u suprotnom, eksperimentalnijem smjeru, slažući zvukove i utjecaje bez ideje da moraju biti komercijalni i odmah krenuti na top liste. Nenad tih godina radi u svom studiju po cijele dane, posuđuje instrumente za ploču od drugih glazbenika ako ih nema, nasnimava na vrpcu fragmente i sve to nakon što je čuo jednu pjesmu Jean-Michela Jarrea. Album mu odbijaju veće diskografske kuće jer je „previše eksperimentalan“, pa ga bunkerira na razdoblje od 37 godina. Nama je Prizma bila veliko iznenađenje i dokaz onoga što smo o Viloviću i mislili: da je majstor produkcije i jedan od pionira elektroničkih zahvata u popularnoj glazbi, koje je čak primjenjivao i na svoje nagrađene pop i disco hitove. Poslušajte samo “2002. godine u Splitu” Olivera Dragojevića iz 1975. godine i kompoziciju tog songa koji uključuje glas stjuardese i futurističke elektroničke zvukove ranih sintesajzera ili što je radio s vokalima na albumu Grupe ST za RTV Ljubljanu 1981. godine. To su radikalni odmaci od dominantne produkcije vremena. Prizma je Vilovićev bijeg od svih pravila i objavili smo ga bez ikakvih intervencija u redoslijedu i sadržaju kompozicija, upravo onako kako je zamišljen da izađe 1985. godine.”

Fox & His Friends (Željko Luketić & Leri Ahel / Foto: Igor Lekšić

Prvo slušanje bila je definitivna potvrda njegova talenta za elektroničku, ambijentalnu i downtempo instrumentalnu glazbu, aranžiranu s upečatljivim primjesama mediteranskog etno zvuka. Vilović je zadržao pop-okvir u trajanju skladbi, no sve ostalo bilo je drukčije: ploča od dvanaest slojevitih kompozicija, puna ritmičnih i produkcijskih eksperimenata, ali i opuštajućih trenutaka na tragu je najboljih radova svjetskih autora progresivne i ambijentalne space-synth glazbe.

O tome kako procjenjuje važnost albuma u odnosu na similarne radove, Luketić kaže:

„Upravo sam u popratnim tekstovima na ploči napisao kako Prizma mijenja povijesni narativ i tijek domaćih instrumentalnih i elektronskih albuma osamdesetih godina. To je godina u kojoj izlazi Electric Dreams Mihe Kralja, godinu prije i Laza Ristovski izbacuje Roses For A General, Igor Savin još prije objavljuje Childhood, a Kornelije Kovač upravo se sprema izdati Sampled Moonlight. Govorimo, dakle, o nenamjenskoj, instrumentalnoj glazbi koja nije soundtrack za film ili kazalište, nego autorski impuls koji kod većine glazbene kritike u Jugoslaviji nije dočekan s oduševljenjem. Ti albumi dočekivani su u štampi na nož, a od diskografa izdavani s velikim oprezom. Nalazili su svoj put do publike, ali krajnje mjesto im se nalazilo u kontekstu pozadinske glazbe na radiju i televiziji. Jutarnji edukativni programi za djecu, primjerice iz kemije i fizike, imali su spektakularnu pozadinsku glazbu, puštao se Jarre, Vangelis, Tangerine Dream, Kraftwerk, pa i ovi domaći autori. Prizma je tu missing link, kockica koja je nedostajala, i u Fox & His Friends smo jako sretni da je Nenad Vilović smatrao da imamo senzibilitet za objaviti upravo takvu glazbu i takoreći ispraviti višegodišnju nepravdu.“

Jugoslavenski i hrvatski disco i pop inovator, nekoć i šef Splitskog festivala, u svome gradu je najteže dolazio do priznanja. Međutim, u bogatoj biografiji kriju se počeci u grupama Mladi batali (koja je lansirala karijeru Đurđice Miličević, kasnije Barlović u Novim fosilima) i grupi ST, poznatijoj i kao Nenad Vilović & grupa ST, gdje je surađivao sa Zoricom Kondžom i brojnim drugim vokalisticama. Javnosti su najpoznatije produkcije, kompozicije i aranžmani koje je potpisivao za Ambasadore, Olivera Dragojevića, Meri Cetinić, Anu Sasso, Ivicu Šurjaka, Rivu, Zlatka Pejakovića, Duška Lokina, Đorđija Peruzovića i mnoge druge.

Prizma

„No, zbog nedostatka razumijevanja za Prizmu iz tog vremena, Vilović očito nije bio ohrabren ići dalje. Znamo mnogo autora koji bi u ljutnji master-vrpce čak i izbrisali, no on ju je sačuvao, čekajući bolje dane. Sretni smo zbog toga, ali i pomalo ljuti jer okolina naprosto nije poticala rad na takvoj glazbi. Ovaj međuprostor između vokalne pop i rock glazbe s jedne strane, te akademske, klasične produkcije koja je svoje elektro-akustične prvake ipak poticala, nije nalazio na razumijevanje upravo zato što se nalazio preblizu onoga prvog, a predaleko od onoga drugog kanona. Uostalom, to i jest promatrano kao autorski hir, što se može vidjeti iz tiraža ploča onih koji su uspjeli doći do objavljivanja. Zato i ne čudi da je Vilović nastavio svoj dnevni rad u studiju, gdje je radio na produkcijama mnogih drugih autora, kao i na svojima koje su na festivalima i u eteru odlično prolazile. On je tu neizmjerno značajan za grad Split, jer je dao prostor za početke mnogih kultnih imena domaće glazbe: prve ritmove kod njega je snimao Dino Dvornik, kasnije TBF, kao i mnogi drugi“, zaključuje Luketić.

Prizma je pronašla svoj put do svijeta putem ekskluzivnoga vinilnog izdanja kojega je posebnom audiofilskom tehnikom direktnog metalnog urezivanja pripremio njemački studio Pauler Acoustics. Mastering originalnih vrpci potpisuje Antony Ryan iz Danske, dok je dizajn i crtež omota i naslovnice ploče izradio američki autor Eric Adrian Lee (inače autor omota za izdanja Goblina, Fabija Frizzija, Ennija Morriconea, Pina Donaggia, Riza Ortolanija i druge). U svojoj vizualnoj ideji, inspiriranoj glazbom Nenada Vilovića, spojio je pustinju, more, Tangerine Dream, Klausa Schulzea i grad Split.