Nina Čalopek i Emir Fulurija: „Ne igramo na sigurno“

U novoj sezoni Lisinski srijedom na istoj će se pozornici susresti Vijay Iyer, Söndörgő, Abdullah Miniawy, CHUI, Legen, Maja Rivić i niz drugih izvođača koje nije lako smjestiti u jednu žanrovsku ladicu. Upravo je to i poanta.

S Ninom Čalopek i Emirom Fulurijom razgovarali smo o programu koji želi širiti glazbene horizonte publike, o riziku dovođenja manje poznatih izvođača, povratku Legena nakon 25 godina i tome može li Lisinski postati mjesto na koje se dolazi zbog povjerenja u selekciju, čak i kada ime na plakatu prvi put vidimo.

„Malo poznatog, malo novog, malo sentiša, malo plesnog“

Kad biste novu sezonu Lisinski srijedom morali opisati u tri riječi, koje biste odabrali i zašto?

Nina: Eklektično, kvalitetno, odvažno. Lisinski srijedom i dalje je platforma za raznovrsnost – ne samo različitih glazbenih žanrova, od jazza do world musica, nego i različitih autorskih potpisa i izvođačkih specifičnosti. Koncerti zato pokrivaju zaista širok dijapazon: od tamburaških super-multiinstrumentalista nevjerojatne energije i talenta, benda Söndörgő kojim otvaramo sezonu, preko jazz superstara Vijaya Iyera do suptilne i profinjene Maje Rivić.

No ono što sve te različitosti drži na okupu jest kvaliteta. Lisinski srijedom trebao bi biti garancija da će koncerti biti više nego sjajni. Pokazali smo to i prošle sezone sa 17 koncerata, od kojih je polovica bila rasprodana.

Danas postoji toliko glazbe i toliko izvođača da ih naši osobni slušateljski radari i interesi nikada ne mogu sve registrirati. Zato smo tu mi – da biramo za publiku kojoj treba tek malo odvažnosti, znatiželje i, naravno, povjerenja da je Lisinski ponovno napravio dobar izbor.

Emir: Aktualno, potrebno i, ponovio bih, odvažno. Lisinski srijedom već se u trećoj sezoni nametnuo kao nešto što je potrebno zagrebačkoj i hrvatskoj glazbenoj sceni – kao platforma koja je našu najveću koncertnu dvoranu otvorila glazbi drukčijoj od one koja je prije pokretanja ovog programa ondje bila zastupljena.

Bilo bi neistinito reći da takvih koncerata u Lisinskom nije bilo i ranije, ali ovom se platformom dobio njihov kontinuitet. To je već godinama praksa koncertnih dvorana diljem Europe, pa i u našem neposrednom susjedstvu, primjerice Cankarjevu domu. Sada se i Zagreb može pohvaliti sličnim programom.

Dovoljan je letimičan pogled na ovogodišnji program da se vidi koliko smo se trudili dovesti aktualne izvođače, domaće i strane. Tu su imena dobro poznata hrvatskoj publici, ali i ona koja joj zasad možda ne znače mnogo, iako posljednjih godina oduševljavaju na europskim pozornicama. Sada će ih imati priliku upoznati i Zagreb.

Nina Čalopek i Emir Fulurija/foto: Matej Grgić

Što danas za vas predstavlja identitet ciklusa Lisinski srijedom? Koliko se promijenio u odnosu na početnu ideju?

Nina: Početna ideja nikada nije bila stvoriti samo žanrovski raznovrstan ciklus najkvalitetnijih međunarodnih i domaćih jazz zvijezda za koje možemo pretpostaviti da će prodati ulaznice. Ne igramo na sigurno.

Dvorana Lisinski kao javni prostor kulture mora stvarati prostor dijaloga, biti platforma za oblikovanje ukusa, predstavljanje novih glazbenih vrijednosti i zona slušateljskog istraživanja. I dalje želimo otvarati prostor mladima, drukčijima, skrivenima ili tek nišno prisutnima u našem glazbenom prostoru.

Primjer je islandski sastav ADHD, kojim želimo pokazati europski jazz koji kvalitetom može parirati izvođačima ovjenčanima Grammyjima. I opet se vraćamo kvaliteti kao osnovi svega – to je naša garancija publici.

Program nove sezone izrazito je žanrovski širok – od jazza i world musica do eksperimentalne, etno i suvremene glazbe. Postoji li ipak neka zajednička nit koja povezuje sve izvođače?

Nina: Prošle smo sezone jedan dio programa spontano naslonili na nove albume domaćih izvođača – Tamare Obrovac i Transhistria Ensemblea, Lane Janjanin, Elvisa Stanića, Ahmeda Burića, Ane Paške…

Ove sezone okrećemo se i prošlosti, ostavštini, s poštovanjem i dubokim naklonom. Imamo koncert CHUI-ja i Jazz orkestra HRT-a kojim ćemo obilježiti deset godina od njihove prve suradnje, 30 godina albuma Paunov ples kultnog Legena i njihov veliki povratak na scenu, rekreaciju povijesnog Köln Concerta Keitha Jarretta koju će na dva klavira izvesti sjajni LP Duo, Sonja Lončar i Andrija Pavlović, te veliku stotu obljetnicu rođenja Antônia Carlosa Jobima. Nju ćemo obilježiti s Miguelom Zenónom i brazilskim gitaristom Chicom Pinheirom, novom zvijezdom njujorške glazbene scene.

Kako izgleda proces slaganja jedne ovakve sezone? Krećete li od izvođača koje želite dovesti ili najprije od koncepta i glazbenih smjerova koje želite predstaviti publici?

Nina: I jedno i drugo mi je važno. Puno je istraživanja i slušanja, a onda na kraju i pregovaranja, jer nije uvijek jednostavno spojiti želje i mogućnosti.

Emir: U dijelu programa koji ja kuriram – šest, a ove sezone sedam koncerata – polazim od ideje da među njima uvijek budu dva hrvatska izvođača. Za ostale nastojim dovesti glazbenike iz različitih dijelova svijeta, ali kvaliteta je uvijek na prvome mjestu.

Posljednjih sam godina imao sreću posjetiti velik broj europskih festivala i uživo vidjeti mnogo zanimljivih izvođača. To često bude presudan faktor. Volim nekoga prvo vidjeti uživo prije nego što ga dovedem u Zagreb.

Najbolji primjer je L’Antidote. Njihov prvi album me oduševio, ali tek kada sam ih gledao na festivalu Babel Music u Marseilleu shvatio sam da ih moramo imati u Lisinskom srijedom. Ljudi iz Lisinskog vidjeli su ih potom i na jazzahead! festivalu i svi smo se složili da ih želimo predstaviti hrvatskoj publici. Mislim da će se o tom koncertu dugo pričati jer je njihov spoj klasične i jazz glazbe s tradicijskim elementima zaista jedinstven.

Naravno, nije lako uskladiti želje i mogućnosti, pogotovo zato što su naši datumi fiksni i moramo ih uklopiti u turneje izvođača. Bilo je otkazivanja i promjena, ali mislim da smo na kraju dobili sjajan program.

Nina Čalopek/foto: Matej Grgić

Koliko je pri odabiru izvođača važna njihova međunarodna reputacija, a koliko činjenica da zagrebačkoj publici donose nešto što ovdje rijetko možemo čuti uživo?

Nina: Međunarodna reputacija zapravo mi uopće nije presudna, iako, naravno, dobro dođe. Ne želim igrati ni isključivo na kartu rijetkosti – ni to nije jedini kriterij.

Slaganje ciklusa pomalo je poput slaganja dobre playliste: malo poznatog, malo novog, malo osobnog ukusa, malo onoga što će razveseliti druge, malo sentiša, malo plesnog… Važno je da cjelina ima dobru dinamiku, tempo i zanimljiv narativni luk.

Emir: Volim prvo vidjeti izvođača uživo, a nakon toga razmišljam o tome koliko odgovara ovoj platformi i zagrebačkoj publici. Trudim se da program bude raznovrstan i da njime širimo glazbene horizonte.

Tambure s energijom Rolling Stonesa

Sezonu otvara Söndörgő, sastav koji vrlo suvremeno pristupa tradicijskoj glazbi. Zašto ste upravo njih odabrali za početak sezone?

Nina: Zato što su genijalni! Svima koji propuste taj koncert neka bude žao.

Šalu na stranu, Söndörgő su vrhunski glazbenici nevjerojatne energije. Presudan faktor bio je upravo njihov pristup tamburi – ne samo kao tradicijskom instrumentu, nego kao mediju kroz koji progovara njihov vlastiti glazbeni izraz.

U njihovim je rukama tambura i dalje sve ono što od tog instrumenta očekujemo i ljubitelji tamburaške glazbe neće se razočarati, ali istodobno će čuti i doživjeti mnogo više od onoga što obično vezujemo uz tamburašku glazbu.

Emir: Volio bih da na taj koncert dođu svi koji su ikada bili u doticaju s tamburaškom glazbom. Svjestan sam da ću ovom rečenicom možda izazvati reakcije dijela naših glazbenika, ali Söndörgő tamburaškoj glazbi pristupaju na način na koji joj u Hrvatskoj gotovo nitko ne pristupa.

Žao mi je što je tako, s obzirom na to koliko je tamburaška glazba važna za Hrvatsku, ali zato mi je još draže što ćemo Söndörgő vidjeti u Lisinskom.

Jedno od najvećih međunarodnih imena programa svakako je Vijay Iyer. Što njegov dolazak znači za profil ciklusa i koliko je izazovno dovoditi umjetnike takvog kalibra u Zagreb?

Nina: Vijay Iyer definitivno je jedno od najjačih imena sezone i sretni smo što ciklus ima izvođače koji pripadaju samom vrhu međunarodne scene. Ujedno je vrlo dobro poznat zagrebačkoj publici, a i zagrebačka publika njemu.

Za takve izvođače treba izgraditi pouzdan odnos i etablirati se kao kvalitetna pozornica i održiv ciklus s publikom koja program podržava. Očito je da Lisinski srijedom to sve više postaje.

Emir Fulurija/foto: Matej Grgić

Svijet na dlanu – samo srijedom

U programu se pojavljuju glazbenici vrlo različitih kulturnih i geografskih polazišta – od Abdullaha Miniawyja do Miguela Zenóna i Chica Pinheira. Koliko vam je važna ideja da publika kroz ovaj ciklus upoznaje različite glazbene kulture?

Nina: Jako nam je važna, i to ne samo kroz world music, nego i kroz jazz izvan mainstreama.

Za naš prestižni ciklus Lisinski subotom, koji ove godine slavi već 45. sezonu, znalo se govoriti da donosi „svijet na dlanu“. Mislim da bi mu mlađi brat Lisinski srijedom tu krilaticu mogao malo ukrasti.

Emir: Dovoljno je pogledati što nam ove sezone donose strani izvođači u sklopu Izvorišta: suvremeni pristup tamburaškoj glazbi kod Söndörgőa; spoj perzijske tradicije, mediteranskog melosa, balkanske senzibilnosti i suvremenog europskog izričaja kod L’Antidotea; dekonstrukciju flamenca kod Magalí Sare i Manela Fortià; spoj egipatske tradicije, poezije i jazza kod Abdullaha Miniawyja; te tradiciju talijanskog juga spojenu sa svjetskim ritmovima kod Yarákä.

Mislim da iz toga postaje jasno koliko nam je važno širiti granice glazbe, ali i granice njezina prihvaćanja kod zagrebačke publike.

Dio koncerata odvija se u suradnji s programom Izvorišta. Što ta suradnja donosi Lisinski srijedom i gdje se dva programska koncepta najviše dodiruju?

Emir: World music već je desetljećima dio programa svjetskih koncertnih dvorana i bilo je logično da svoje mjesto pronađe i u Lisinskom.

World musicom se na različite načine bavim već petnaestak godina i iznimna mi je čast što sam pozvan surađivati s Lisinskim na ovoj platformi. Ono što danas nazivamo world musicom za mene je trenutačno jedan od najuzbudljivijih prostora u glazbi. Spoj tradicijskih elemenata i drugih žanrova donosi nove vizije koje su iznimno važne za aktualnu glazbenu scenu. Drago mi je što je to sada dio ne samo Lisinskog srijedom nego i Lisinskog kao institucije.

Naziv Izvorišta sugerira povratak tradiciji, ali izvođači koje predstavljate uglavnom je radikalno reinterpretiraju. Je li upravo taj odnos tradicije i suvremenosti jedan od kriterija pri izboru programa?

Emir: Jako mi smeta puritanizam koji se često pojavljuje kada govorimo o tradicijskoj glazbi. Postoje ljudi koji smatraju da se ona ne smije mijenjati, da se mora izvoditi u nekakvom „izvornom“ obliku, a da pritom ni sami nisu sigurni što bi taj izvorni oblik trebao biti.

Tradicijska glazba nekada se prenosila po sluhu. Nije bilo notnih ili zvučnih zapisa i mijenjala se ovisno o tome kako je neki glazbenik ili pjevač zapamtio ono što je čuo od prethodnika ili kako je to prilagodio vlastitim mogućnostima i senzibilitetu.

U takvoj glazbi nema mjesta puritanizmu. Tradicija je živa stvar i mijenja se zajedno sa svijetom.

Naziv Izvorišta možda nekoga zbunjuje jer očekuje nešto drugo od onoga što dobije na tim koncertima, ali meni upravo dobro opisuje ono što želimo postići. Svi ti izvođači crpe s izvora, iz glazbe ukorijenjene u tradiciji, ali joj se ne vraćaju kao muzejski eksponat. Osuvremenjuju je i daju joj novi život. Tradicija nije tu da bismo je proučavali u muzejskim uvjetima, nego da bismo je živjeli i približavali novim generacijama.

Nina Čalopek i Emir Fulurija/foto: Matej Grgić

Legen se vraća nakon 25 godina

U ožujku se nakon 25 godina vraća Legen. Koliko je vama osobno važan taj koncert i kako je došlo do ideje njihova ponovnog okupljanja?

Emir: Taj je koncert važan ne samo za Lisinski srijedom nego i za cijelu hrvatsku glazbenu scenu. Legen su bili pioniri hrvatske etno scene, a ono što su radili u prvoj polovici devedesetih bilo je na svjetskoj razini. Malo je tko u Europi tada tako uspješno spajao tradicijsku i elektroničku glazbu.

Meni osobno bend je iznimno važan jer mi je otvorio oči prema takvoj vrsti glazbe. Bio sam tinejdžer kad se Legen pojavio, slušao noise, shoegaze, indie rock i heavy metal i zapravo nisam ni znao što sam čuo kada sam prvi put pustio Paunov ples. Ali odmah sam se „nakačio“ jer je taj album jednostavno – sjajan.

Ideju o obilježavanju 30 godina Paunova plesa nosim već godinama. S Mojmirom Novakovićem prije nekoliko sam godina razgovarao o tome da njegov aktualni bend Kries jednom odsvira Paunov ples, jer sam mislio da je ponovno okupljanje Legena nemoguće.

Pokazalo se da ipak nije. Nakon nekoliko mjeseci razgovora, pregovora i priprema uspjeli smo se dogovoriti da se Legen nakon 25 godina ponovno okupi, i to ni manje ni više nego na najvažnijoj pozornici u Hrvatskoj – u Velikoj dvorani Lisinski.

Nakon obljetničkih koncerata Dunje Knebl i Lidije Bajuk, ovim koncertom na neki način zatvaramo krug posvećen ljudima koji su utemeljili hrvatsku etno scenu. Veselim se što će nove generacije moći čuti zbog čega je Legen toliko važan, a mi stariji podsjetiti se onoga što nas je kod njih tada oduševljavalo.

Uz velika međunarodna imena u programu su i CHUI, Maja Rivić i Legen. Na koji način želite pozicionirati hrvatske izvođače, a da oni ne budu tek „domaći dodatak“ međunarodnom programu?

Nina: Već je prvi, mogu reći i povijesni koncert jasno pokazao naš odnos prema domaćim glazbenicima. Bio je to koncert Adama Semijalca. Emir i ja odmah smo se složili da upravo s njim trebamo započeti tu zajedničku priču. Jednostavno, svojim umjetničkim stvaralaštvom, radom, strpljivošću, senzibilitetom, upornošću, principijelnošću i talentom to je zaslužio. Koncert je završio stajaćim ovacijama.

Nakon toga slijedila je cijela serija fantastičnih domaćih koncerata – Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Tamara Obrovac i Transhistria Ensemble, Elvis Stanić, Ane Paška… Rasprodani koncerti, sjajni nastupi i stajaće ovacije.

Sigurna sam da će tako biti i s CHUI-jem, Majom Rivić i Legenom. Svatko od njih nosi vlastitu umjetničku karizmu i zauzima specifično mjesto na domaćoj sceni. Publici je uvijek potrebna mala doza umjetničkog ludila, slobode, nesputanosti i strasti, a često je upravo od glazbenika koji dolaze iz iste sredine možemo najizravnije preuzeti.

Emir: Nikoga ne bih dogovorio samo da bi bio „domaći dodatak“. Želim da dva koncerta u dijelu programa koji kuriram budu posvećena hrvatskim izvođačima, ali ne zato da zadovoljimo neku formu, nego zato što u Hrvatskoj postoji mnogo izvođača koji zaslužuju biti dio programa Lisinskog.

Ove godine u sklopu Izvorišta to su Legen i Dunije. O Legenu smo već govorili, a Dunije su prava supergrupa u kojoj tri sjajne glazbenice – Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić – donose novi pogled na dio hrvatske tradicijske glazbe. Posljednjih su godina pokazale da itekako zaslužuju pozornicu Lisinskog.

Nina Čalopek i Emir Fulurija/foto: Matej Grgić

Može li publika početi vjerovati selekciji?

Je li vam cilj Lisinski srijedom pretvoriti u prostor u kojem publika dolazi s povjerenjem u selekciju, čak i kada nikada prije nije čula za izvođača koji nastupa?

Nina: Apsolutno! Upravo to. Ali itekako smo svjesni da se povjerenje publike gradi i da za takav odnos treba vremena.

Zato smo strpljivi i nastavljamo najbolje raditi svoj posao. To znači da osluškujemo reakcije publike, ali i trendove i recentnu produkciju – te da pokušavamo na njih pomalo i utjecati.

Emir: Da, to je definitivno cilj. Ne ide preko noći, niti smo to očekivali, ali mislim da smo na dobrom putu. Možda već ove sezone dođemo do točke u kojoj će Lisinski srijedom postati nezaobilazno mjesto za sve koji žele čuti kvalitetne i aktualne izvođače iz različitih žanrova.

Koliki je rizik danas programirati kvalitetnog, ali široj publici manje poznatog izvođača? Može li koncertna institucija poput Lisinskog još uvijek imati edukativnu odnosno kuratorsku ulogu?

Nina: Naravno da je rizik. Ali upravo zato što je Lisinski javna ustanova u kulturi, komercijalnost ili isplativost ne smiju biti jedini kriteriji.

U praktičnom smislu financijama se, naravno, mora dobro balansirati. Jednako tako treba znati komunicirati i oblikovati sadržaje koje želimo predstaviti publici. Danas je ljudima dostupan gotovo beskonačan broj sadržaja i morate ih uvjeriti da ono malo slobodnog vremena koje imaju vrijedi potrošiti na nekog novog izvođača.

To je rizik i za nas, ali na neki način i za samu publiku. Zato idemo korak po korak. Takvi bogati, posvećeni i održivi odnosi grade se polako, na stabilnim temeljima.

Emir: Rizik jest, ali umjetnost je često rizična, baš kao i život. Mislim da Lisinski mora imati edukativnu i kuratorsku ulogu. Naš je posao odabrati izvođače za koje smatramo da ih vrijedi predstaviti zagrebačkoj publici i napraviti to na najbolji mogući način.

Rizik je možda danas čak i veći jer su ljudi sve manje skloni otkrivanju nove glazbe. Formatirane radijske postaje glazbi su nametnule dva dominantna modela – ili je ona podloga za druge stvari u životu ili je samo zabava, pa stalno slušamo iste pjesme koje zadovoljno pjevušimo za volanom.

Ali glazba je tu i da propitkuje. Da inspirira. Da ljudima otkriva nove svjetove, kritizira, ohrabruje, uljepšava život, ali i da preko nje preispitujemo taj isti život.

Kako balansirate između umjetničke ambicije i vrlo praktičnog pitanja prodaje ulaznica? Postoje li izvođači za koje jednostavno kažete: „Moramo ih dovesti, bez obzira na komercijalni rizik“?

Nina: Takvi su slučajevi iznimni. Vrlo smo pažljivi s financijama. Budžet Dvorane, međutim, nije tek zbroj pojedinačnih koncerata, nego složena cjelina. Zarada komercijalnijih programa treba se dijelom ulagati i u programe koji grade brend Dvorane ili imaju neku drugu važnu umjetničku i kulturnu vrijednost.

Emir: Nijednog izvođača ne dovodim s mišlju da mora svirati u Lisinskom bez obzira na prodaju ulaznica. Za svaki koncert vjerujem da će privući velik broj ljudi. Nekad se u procjeni prevarim, ali upravo je to onaj rizik o kojem govorimo.

Nina Čalopek i Emir Fulurija/foto: Matej Grgić

„Granice među žanrovima praktički više ne postoje“

Čini se da se granice između jazza, world musica, elektronike, improvizirane i tradicijske glazbe sve više brišu. Je li klasična podjela na žanrove danas uopće još korisna pri kreiranju ovakvog programa?

Nina: Granice se sve manje naglašavaju. Sve je to jedan veliki fusion. Taj trend na našoj sceni ipak nije ni približno toliko razgranat kao u inozemstvu.

Možda imamo, vrlo grubo rečeno, nešto izraženije prijelaze između world musica i jazza, ali u usporedbi s globalnom scenom još smo poprilično konzervativni. A i ja sam tu pomalo konzervativna – ne smeta mi imati nešto jasniju sliku o okvirima unutar kojih se određena glazba kreće.

Emir: Granice među žanrovima praktički više ne postoje. Žanrovi su često tu samo da bismo publici lakše objasnili kakvu glazbu nudimo.

Čak se i pojam „world music“, kojim opisujemo Izvorišta, u svijetu sve manje koristi. Hrvatska u tom smislu još pomalo kasni za trendovima. Nadam se da ćemo upravo Lisinskim srijedom, ali i drugim stvarima koje se posljednjih godina događaju u Zagrebu, uhvatiti korak sa svijetom.

Kakvu publiku danas ima Lisinski srijedom? Primjećujete li dolazak nove, mlađe publike koja Lisinski prije možda nije doživljavala kao prostor za ovu vrstu glazbe?

Nina: Publika koja dolazi jest nova, to je sigurno. Vjerujem da mnogi koji danas dolaze na Lisinski srijedom donedavno u programu „hrama kulture“, kako Lisinskom volimo tepati, nisu mogli pronaći sadržaje koji odgovaraju njihovim glazbenim interesima.

To se sada mijenja. Sigurna sam da smo na dobrom putu da privučemo još brojniju publiku, ali i da dodatno učvrstimo odnos s onom koju smo već pridobili.

Emir: Paralelno s Lisinskim radim ciklus Vrelo zvuka u Močvari i surađujem s drugim zagrebačkim klubovima. Jako mi je važno da tu publiku vidim i u Lisinskom.

Drago mi je što se Lisinski otvorio i toj publici. Po meni je to možda i najvažnija stvar cijele platforme. Lisinski ne može i ne smije biti zatvoren kao što je, barem je moj dojam, jedno vrijeme bio.

Ako morate odabrati samo jedan koncert…

Postoji li u ovogodišnjem programu neki koncert koji biste posebno preporučili publici koja se prvi put susreće s ciklusom – možda upravo zato što najbolje pokazuje što Lisinski srijedom želi biti?

Nina: Ne. Trebali bi doći barem na tri ili četiri!

Ali ako baš moram izabrati jedan, neka to bude Afro Gitano. To će biti čisto ludilo od koncerta. Makedonska gitaristička legenda Toni Kitanovski, Baba Sissoko iz Malija, majstor tamanija, odnosno govorećeg bubnja, i ngonija, afričkog žičanog instrumenta, te DJ Goce koji će u sve to umiješati dobru dozu hip-hopa.

Melting pot ritmova, zvukova, karaktera i žanrova… Ma samo dođite.

Emir: Uh, na ovo mi je pitanje najteže odgovoriti jer su mi svi Izvorišta koncerti pomalo kao djeca. Volio bih da publika dođe na svaki od njih, ali i na sve ostale koncerte Lisinskog srijedom.

Ako baš moram birati, izdvojio bih Abdullaha Miniawyja. Egipatski je umjetnik, pjesnik, pjevač i glazbenik nevjerojatnog glasa kojeg „lovimo“ još od prve ideje Lisinskog srijedom. Njegov je glas bio svojevrstan soundtrack Arapskog proljeća, a danas je jedno od najvažnijih imena iznimno snažne egipatske glazbene scene.

Svjetsku je reputaciju stekao projektom Le Cri du Caire, u kojem spaja tradiciju, poeziju i jazz. Jako sam sretan što upravo s tim projektom dolazi u Lisinski. Uz njega će nastupiti i dva trombonista, što je već samo po sebi uzbudljivo.

Čitateljima bih preporučio da prije koncerta poslušaju pjesmu „Pearls for Orphans“. Teško je na nju ostati ravnodušan.

A postoji li izvođač iz ove sezone za kojeg očekujete da bi mogao biti svojevrsno otkriće publici – ime o kojem će se nakon koncerta puno više govoriti nego prije njega?

Nina: Za mene su to momci iz Söndörgőa, kojima 7. listopada otvaramo sezonu. Kod nas se tambura često doživljava prilično jednoobrazno. Imamo vrlo uglađenu sliku o tom instrumentu, a Söndörgő će pokazati potpuno drukčiju stranu tambure.

Sjajni su. Donose sasvim novu energiju, a način na koji sviraju nevjerojatan je. Vrhunski glazbenici i multiinstrumentalisti – s energijom Rolling Stonesa, samo na tamburama.

Emir: L’Antidote. Već sam ih spomenuo kao nevjerojatan spoj tradicijske, jazz i klasične glazbe, a dodao bih da njihovi koncerti često imaju i post-rock dinamiku, s postupnim građenjem skladbi koje završava pravom zvučnom eksplozijom.

Sva trojica – Bijan Chemirani, Redi Hasa i Rami Khalifé – majstori su svojih instrumenata i surađivali su s brojnim svjetskim zvijezdama. Mislim da publika nakon njihova koncerta neće moći vjerovati čemu je upravo svjedočila.

Još je bolje to što taj koncert dolazi samo sedam dana nakon Söndörgőa. Teško je zamisliti bolji način za postavljanje temelja cijele sezone.

„Sreća koju glazba stvara ipak je najvažnija“

Kada u svibnju 2027. završi ova sezona, što biste voljeli da publika kaže o Lisinskom srijedom? Po čemu biste željeli da upravo ovu sezonu pamti?

Nina: Voljela bih da zadržimo kvalitetu koju smo pokazali prošle sezone, povjerenje koje smo stekli i da ponovno pokažemo kako smo pronašli dobru formulu koja našoj publici treba.

A najvažnije od svega – ponovno želim u Malom Lisinskom vidjeti ozarena, zadovoljna, oduševljena lica, i publike i umjetnika.

Ta sreća koju glazba stvara i kojom povezuje one koji sviraju s onima koji slušaju – meni je, kao nekome tko stvara te kanale prijenosa, ipak najvažniji faktor kojem se veselim.

Emir: Nina je više-manje sve rekla. Ja bih samo dodao da želim da Lisinski srijedom postane platforma povezivanja – da nas glazba poveže i učini nam život ispunjenijim.