16
sij
Čitaj

Novi album Ivana Kapeca - najcjelovitiji projekt sjajnog jazz autora

40.1_kapec_crta

share

Najbolji hrvatski jazz album koji se pojavio 2020. godine, što potvrđuju i recenzije albuma koje pristižu s inozemnih portala.

Ivan Kapec posljednjih se godina nametnuo kao jedan od naših najagilnijih jazzista. Organizirajući cikluse koncerata Sunrise Sessions, na kojima spaja najrazličitije glazbenike koji sviraju ad hoc, bez proba i bez nota, improviziranu glazbu, ne samo da je uspio oživiti scenu, nego je i po klubovima gdje se sviralo (na primjer u zagrebačkom KCM-u) uspio privući vrlo živu i brojnu, mladu publiku koja je na koncertima nerijetko i zaplesala. Uz to, Kapec svira u nekoliko sastava, u duetima, s bubnjarom Borkom Rupenom kao Sonic Dyptich, i s Majom Posavec, zatim u grupi Kozmodrum, ali i sa svojim kvintetom, koji čine Ivar Roban Križić, Borko Rupena, Šimun Matišić i Mario Bočić. Upravo s tim kvintetom Kapec je napravio svoj do sada najcjelovitiji, najzaokruženiji projekt – Crta, album koji je snimio u predahu pandemije, u samo dva dana, usred ljeta 2020., u znamenitom studiju Stefana Amerija u Udinama.

Šuškanja i klepetanja
Kapec je gitarist vrlo profinjena, istančana stila, s jasnom glazbenom vizijom, iako je sklon različitim projektima i eksperimentima. Na ovom albumu svira bariton-gitaru. Često ističe da je za bariton-gitarom posegnuo još u duetu s Rupenom, jer mu je nudila, prije svega, širi raspon. No taj instrument nosi i određenu mekoću zvuka, a kako je spuštenog registra, (standardno se bariton-gitara u štimu spušta za čistu kvartu ili kvintu ili pak veliku tercu), na neki način diktira prilagodbu ostalog dijela sastava. Ne samo zbog eventualne kolizije registara, nego se cijela zvučna slika postavlja temeljito drugačije. Zato se tu odlično uklopio Roban Križić koji sviračkim stilom svojega kontrabasa sjajno dopunjuje i uslojava donje registre, svojim izrazito melodioznim i razigranim dionicama. Takvoj gitari naravno pomaže oko harmonija i visine Matišićev lepršav i vedar vibrafon, dok topao i mek, a po potrebi i snažan, Bočićev tenor-saksofon dodaje nužnu toplinu. Upravo Bočić uglavnom otvara teme. Spomenimo i bubnjeve i udaraljke Borka Rupene, kao i njegov osjećaj za najfinije detalje, kojima gotovo neprimjetno gradi kad treba i tvrdu podlogu, ali i šaroliki dijapazon glazbene kulise benda. Ta šušketanja, klepetanja i pucketanja dodaju sasvim posebnu razinu gotovo svakoj skladbi.
Crta je pomno i precizno zamišljen album, lijepo produkcijski zaokružen projekt, no članovi sastava stalno ističu koliko im je Kapec ostavljao prostora za improvizaciju i dodavanje vlastitih ideja.
Za Kapecov zvuk na albumu (dostupnom na ‘vinilu’ i digitalno, op. ur.) mnogi će reći da je kombinacija dugogodišnjega slušanja ECM-a (koliko god ta diskografska kuća nudila silno različitu glazbu), no to vrijedi prije svega za dosljednost u osmišljavanju atmosfere i dramaturgije cijelog projekta. Sam Kapec ističe da uči i usvaja sa suvremene berlinske klupske scene koja je poprilično daleko od svakog ECM albuma.
A stranu albuma Crta otvara skladba Zoka, bas-linijom u koju se postupno uključuju šuškalice, gitara i vibrafon; saksofon stidljivo pokreće melodiju, a tek vibrafon temu rasvirava. Gitari pak pripadne da pripremi kraj, kao neki pitomi, meki zaključak. Lijepo balansiranje boja, posebno bariton-gitare i vibrafona, ‘pogođeno’ je na drugoj skladbi, Vibar colores, i to je glazbeni ugođaj koji prevladava, ta mekoća, uz bubanj koji dodaje plesni karakter. Sluša se opušteno, ali i vabi na pokret. Skladba Neo donosi primjese istočnjačke pentatonike, ali umjereno, s povremenim tenzičnim i reskim upadicama, sa zanimljivim duetom kontrabasa i udaraljki, dok skladba South, South lagano ‘nosi prema jugu’ i mirno zaključuje A stranu.

Zaslužene nominacije
B stranu albuma otvara In processu, himnična skladba koja ima gotovo programatski karakter. U toj predivnoj baladi ponovo saksofon uvodi melodiju, a nježni vibrafon suptilno postavlja temeljnu boju, ispod koje ponovo počinje probijati ritmika, koja slušatelja ponese. Skladba U daljini ima tako lijepu i pjevnu melodiju da bi mogla steći i širu popularnost, iako se to s glazbom bez tekstova rijetko događa. Quatro per due nosi na činelama uvodni miris ECM-a, vibrafon i saks opušteno se izmjenjuju, a ostali kao da su neprimjetni. Produkcijski meko potisnuti, oni su naravno tu, ali samo kao fina pratnja kojom se ne želi pretjerati. Dok ne dođe vrijeme da preuzmu svoje dionice.Pesn
ata
je također dopadljiva, gotovo da ima potencijal hita. Nije ju teško zamisliti s dodanim stihovima, u toj izrazito plesnoj ritmičnosti teme, bez obzira na sve kasnije promjene, razrade i složenost, jer kad se na kraju tema ponovi, baš kao i na početku, kad opet ponese u ples i sanjarenje, slušatelju je teško oteti se potrebi da album presluša ponovo.

Kapec je zaslužio sve nominacije za Porin koje je dobio, za najbolju jazz izvedbu (Zoka), za najbolju skladbu (In processu) i, naravno, za najbolji jazz album, jer to je svakako, barem prema mišljenju autora ovih redaka, najbolji hrvatski jazz album koji se pojavio 2020. godine! Uostalom, to povrđuju i recenzije albuma koje pristižu s inozemnih portala.

Prati na: 
http://ivankapec.com/
https://www.facebook.com/capisconne/

Izvor: Cantus 227
Autorica fotografije: Vesna Zdenik

Moglo bi Vas zanimati