Paul McCartney: Lyrics - Moj autoportret kroz pjesme

„Budi čestit sam prema sebi“,  William Shakespeare, Hamlet, Prvi čin, treći prizor VI

Paul McCartney – Lyrics, moj autoportret kroz pjesme (naslovnica knjige)

Stubište EMI House na Manchester Squareu

Od 1960. do 1995. sjedište EMI, jedne od najvećih korporacija u glazbenoj i elektronskoj industriji ne samo u rodnoj Engleskoj nego na svijetu, bilo je u središtu Londona na Manchester Squareu. Nije bilo poslovnog puta u London da nisam posjetio to čuveno sjedište u kojemu su svoje potpise na ugovore stavili Beatles, Pink Floyd, Queen, Robbie Williams i stotine drugih. U prapovijesti, EMI je osnovan  1931. kada je istodobno otvorio i vlastiti čuveni kompleks studija za snimanje glazbe Abbey Road. Abbey Road Studios u svom je katalogu imao i velikane poput Artura Toscaninija i Franka Sinatre. Ne samo najveće u pop i rock već i u klasičnoj te filmskoj glazbi.

Negdje sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća u društvu dragog prijatelja i svjetski relevantnog rock fotografa Briana Rasica bio sam u EMI Houseu na Manchester Squareu radi intervjua s Johnom Taylorom iz Duran Duran. Bilo je zabavno i poučno.

Miranda, visoko rangirana PR menadžerica EMI-ja i osobna menadžerica benda Duran Duran pozvala nas je prije dolaska Taylora u svoj ured na kavu i ćaskanje. U jednom trenutku zazvonio joj je telefon i protiv svoje volje počeo sam je slušati kako se stalno čudi sugovorniku s druge strane žice, pritom neprestano spominjući Beatlese. Skoro da nije postala uvredljiva prema sugovorniku.

Kasnije je objasnila, uz ispriku, da ju je nazvao novinar iz Jakarte i da ultimativno traži intervju sa svom četvoricom tog novog, fenomenalno dobrog benda – The Beatles!

EMI je, naravno, svako malo reizdavao Beatlese, i jedno reizdanje je, eto, došlo do novinara iz Jakarte. Miranda, koja je prošla svašta u svom poslu, nije mogla doći k sebi da taj novinar ni 1985. nije čuo za Beatlese i da je pet godina ranije neki luđak upucao Johna Lennona i da su se Beatlesi raspali 1970.

Uistinu nevjerojatno.

Jer, kako se baviš glazbenim novinarstvom, a da ne znaš tko su, što su i kakva je karijera i kraj Beatlesa?! I da su zapanjujuće privlačni svakoj novoj generaciji pa EMI zato i izdaje njihove albume ponovno, svakih nekoliko godina.

Po povratku iz Mirandina ureda i intervjua s Taylorom, umjesto liftom, Raša predloži da EMI House napustimo pješice stubištem s nekog dosta visokog kata. Bilo mi je čudno, ali znam da je nešto dobro smislio. U jednom trenutku brzo se spusti kat ispod mene i vikne da se naslonim na ogradu i gledam u njega da bi me snimio. Ništa, stanem ja u čudu a on mi se nasmiješeno obrati: „Točno na tom mjestu  gdje si sad ti stajali su i Beatlesi godine 1963. i fotografirali se za prvi album Please Please Me“.

Sjetih se ove i mnogih drugih zgoda čitajući Lyrics, začudnu autobiografiju Paula McCartneyja.

Beatlesi su se na istom stubišnom mjestu EMI Housea fotografirali i nekoliko godina kasnije za jedan kompilacijski album. Samo što su tada nisu bili mladići u odijelima nego nešto stariji mladići s bradama. Mnogo toga radili su spontano, kao i čuveni njihov prelazak preko pješačke zebre koji je osvanuo na omotu albuma Abbey Road. Kroz Lyrics je lako shvatiti i prihvatiti da Beatlesi nisu ništa stvarali proračunato, već posve spontano. Tako su, jer im je beatlemania postala velika tlaka, prestali s koncertima pa su se zavukli u Studio 2 na Abbey Roadu i eksperimentirali uz asistenciju Georgea Martina, ali i čudnovate naprave, Moogovog sintesajzera i drugih. Spontano su se i raspali jer više nisu imali poticaja za zajednički rad, naročito Lennon i McCartney. Autorski tandem.

Tako je McCartney u trenu i posve spontano napisao mnoštvo svojih pjesama samo što to u Lyrics  slikovito i objašnjava i stavlja u mnogo širi kontekst nego što je samo umijeće pisanja stihova.

EMI House i Abbey Road vjerojatno nisu slučajno odabrani, ali jesu u trenu s obzirom na to da su, na primjer, gotovo sve svoje pjesme snimili u studijima EMI-ja Abbey Road. A EMI je više nego ugledna u diskografskoj i elektroničkoj industriji, sklona inovatorstvu i eksperimentu, poput Beatlesa. „Peti član“ Beatlesa bio je producent George Martin, inače još od tridesetih godina prošlog stoljeća i službeni inženjer i producent EMI-ja.

Lyrics, moj autoportret kroz pjesme Paul McCartney je zamislio kao što nitko do sada nije u povijesti glazbe, povijesti pjesmopisaca. Nema tu dodirnih točaka s uobičajenim autobiografijama. Niti je sjeo za stol i pisao rijetko bogati životopis i stvaralaštvo, niti je nekom profesionalcu to diktirao u magnetofon.

Tijekom razdoblja od nekih pet godina razgovarao je s uglednim Paulom Muldoonom, pjesnikom i dobitnikom Pulitzerove nagrade (irskog podrijetla, kao što je i sâm McCartney) i komentirao kako je nastalo oko 160 njegovih pjesama s Beatlesima, Wingsima i iz, naravno, samostalne karijere.

Naglasak je na stihovima koji su za svaku pjesmu otisnuti u knjizi s lijeve strane, a na desnoj je njegov komentar i priča o nastanku. Sve ovo prati preko stotinu fotografija, rijetko ili nikada objavljenih, iz privatne McCartneyjeve arhive, kao i rukopisi originalnih stihova, pisama, razni suveniri…

Tako na 594 stranica hrvatskog izdanja imamo jedinstvenu autobiografiju Paula McCartneyja, književni i vizualni dokument jednog od najvećih tekstopisaca, skladatelja i umjetnika svih vremena.

Pritom se nije držao kronološkog reda nastanka pjesama nego ih je komentirao i redao abecednim redom. Pritom kroz komentare ruši sve moguće i nemoguće predstave o tome o čemu je pojedina pjesma. On zna, i evo, sad otkriva, a oduvijek je davao za pravo da svatko doživi pjesmu kako hoće.

Beatlesi i Rolling Stonesi bili su u mržnji i neprijateljstvu!?

Crno na bijelo Paul u Lyrics pobija i davno uvriježeno mišljenje kako su šezdesetih godina Beatlesi i Rolling Stonesi bili žestoka konkurencija i dva međusobno totalno netrpeljiva, skoro neprijateljska benda. Kakva zabluda koju je skuhao menadžer Rolling Stonesa Andrew Loog Oldham zbog što većeg publiciteta.

Medijska priča o rivalstvu, neprijateljstvu i žestokoj ljubomori, mržnji Beatlesa i Rolling Stonesa počela je 1963. Diskografska kuća DECCA odbila je Beatlese i oni su onda potpisali za EMI.

Stonesi nisu uopće imali ni potencijalno potpisan ugovor s nekom diskografskom kućom. Kad su se požalili Beatlesima, svojim prijateljima, George Harrison ih je preporučio agentu koji je odbio Beatlese. Kad je agent poslušao Stonese u Richmondu u Star Hotelu odmah je na licu mjesta s njima za DECCA-u potpisao ugovor. Onda se Mick Jagger požalio Paulu McCartneyju da nemaju pjesmu za prvi singl jer su izvodili samo američke klasike na gažama. On i Keith Richards nisu još počeli pisati vlastite pjesme.

McCartney Jaggeru:

„Pa imamo jednu pjesmu koju smo već snimili za album With The Beatles. ”I Wanna Be Your Man” i pjeva je Ringo, ali nećemo je objaviti kao singl. Možda će vam poslužiti. Poslat ćemo vam snimku.“

I snimili su je. Verzija Beatlesa bila je više Bo Diddleyevska, a McCartney će o verziji Stonesa:

„Njihova verzija bila je sirovija, izopačenija, punkerska. I postala je pravi hit.“

Stonesi i Beatlesi su se često družili, surađivali, čak su Lennon i McCartney pjevali jednom Stonesima na nekom snimanju. U Lyrics Paul McCartney rezolutno odbacuje („ta, koliko smo puta Mick i ja kod mene u Londonu preslušavali nove ploče iz Amerike i komentirali ih“) rivalstvo i zlu krv, i za sve optužuje tabloide. I o samim Beatlesima svašta su izmišljali radi naklade.

Keith k’o Keith Richards znao se samo šaliti ističući kako je lako Beatlesima kad imaju četiri vokala, a Stonesi samo jednog!

Priču o ”I Wanna Be Your Man” Paul McCartney završava: „Stonesi i Beatlesi – bili smo veliki prijatelji, oduvijek i zauvijek, ali fanovi su počeli vjerovati da ima istine u nekakvom umjetno proizvedenom rivalstvu. Nema ga i nikada ga nije ni bilo.“

Give Ireland Back to the Irish, Bloody Sunday

Paul McCartney bio je veliki prijatelj Boba Dylana i njegov štovatelj, iako sebe, a tada je to bilo moderno, nikada nije smatrao protestnim pjevačem i autorom.

Politika nije baš imala pristup u njegovu pjesmaricu. Na samom početku knjige on citira Hamleta Williama Shakespearea (budi čestit sâm prema sebi).

Ipak, potresni događaj u Derryju uzavreo je njegovu irsku krv. Paul je podrijetlom Irac kao što su to i John Lennon i George Harrison, ali su rođeni i odrasli u Liverpoolu. Obitelji su im bile katoličke (Harrison i McCartney) i anglikanske (Lennon), a pripadale su radničkoj klasi. Krv je Paulu uzavrela nakon tragičnog događaja u Derryju poznatom kao Krvava nedjelja.

„Britanski vojnici 30. siječnja 1972.“, piše u Lyrics McCartney, „zapucali su na mirnom prosvjedu u Derryju i toga se sjeća svaki Britanac koji je tada bio živ. Stradalo je 28 nenaoružanih civila, a četrnaest ih je umrlo od posljedica ranjavanja. Ovaj šokantan događaj postao je poznat kao Krvava nedjelja.“

Ogorčeni McCartney u trenu je napisao pjesmu ”Give Ireland Back to the Irish” i predložio EMI-ju da objavi singlove Paula McCartneyja i Wingsa. EMI se nećkao, što nećkao, odbijao izdavanje znajući da BBC pjesmu neće emitirati i da će Paul nadrapati. Ali Paulu je to bio prevažan događaj u životu i singl je objavljen i zabranjen ne samo od BBC-ja. Ipak, bio je prvi u Irskoj i Španjolskoj. Svašta lošeg je tada Paul doživio, pa i to da je njegova pjesma poklič za okupljanje IRA-e (?!).
Paul McCartney u Lyrics: „Sigurno nije napisana da to bude. Kako god da je ispalo, ovo je bio trenutak u kojem sam osjećao da umjetnost može i mora odgovoriti na situaciju. A ona nažalost još uvijek nije sasvim razriješena – a možda nikada i neće biti.“

Beatlesi – pioniri heavy metal rocka!

Svekoliki utjecaj na najrazličitije načine na pjesmopisca Paula McCartneya imali su ne samo klasici rock and rolla – od Presleyja i Chuck Berryja, suvremenici poput skladatelja Stockhausena, književni klasici William Shakespeare, Lewis Carroll i Alen Ginsberg, mnoge kazališne drame, pa i vodvilj i radio-programi i Fred Astaire. No, u temeljima svega su mnogi ljudi njegova rodnoga Liverpoola.

Naročito najuža obitelj:

„Čak i kad toga nisam bio svjestan – oni su bili inspiracija za toliko toga što sam napisao. Imao sam veliku sreću što su članovi moje najuže obitelji u Liverpoolu bili obični ljudi iz radničke klase. Njihovi stavovi nisu bili vjerski, ali bili su dobri ljudi i pokazali su nam ispravan put. U školi i u crkvi smo  dobivali više formalne religije – možemo reći da je to bila Isusova verzija – ali moj osjećaj dobrote i određene vrste duhovnosti došao je od kuće. Uvjerenja mojih roditelja imala su veliki utjecaj tako da sam prirodno odrastao misleći da je ispravno biti tolerantan, ispravno je biti dobar. Kod kuće nam nikada nisu govorili ne smiješ biti ovo, ne smiješ biti ono. I dok smo odrastali mislili smo da cijeli svijet funkcionira otprilike na isti način. Pa kad sam sazrio i mogao vlastite misli i osjećaje pretočiti u pjesme, crpio sam iz ovoga temelja.“

John Lennon?

E, to je pak posebna priča kako su oni surađivali na stvaranju pjesama. Prava pravcata muza Paula McCartneyja bila je Linda McCartney, djevojački Eastman. Linda je bila velika rock-fotografkinja, a onda supruga Paulu i članica Wingsa te nadahnuta suradnica. Muza do čijeg je mišljenja Paulu najviše držao.

No u jednoj situaciji, pjesmi Paula McCartneya je ponukao, ustvari izazvao Pete Townshend. Paul je negdje pročitao kako se Townshend hvali kako su The Who snimili najglasniju, najprljaviju i najrokerskiju stvar svih vremena. Paul je, izazvan hvalisavcem Townshendom, odmah okupio Beatlese s namjerom da vođi Whoovaca pokaže tko je jači. U trenutku je imao u glavi pjesmu ”Helter Skelter” čije je značenje naslova malo tko izvan Velike Britanije znao, ali je zvučao opako.
A tek pjesma!

Uglavnom, Helter Skelter je naziv naprave stožastog oblika na zabavnim pučkim sajmovima niz koji se djeca kližu od vrha prema dnu.

„Čas si gore, čas si dolje. Najprije se osjećaš euforično, a onda jadno!“ objašnjava McCartney. Stihovi se temelje na priči Alisa u zemlji čudesa, a Paul naglašava da su on i Lennon voljeli i obožavali stihove Lewisa Carrolla. Spominje i seksualnu komponentu pjesme te da dugo nisu ”Helter Skelter” izvodili uživo jer ju je na neki način posvojio ubojica Sharon Tate, Charles Manson. Pjesmu je Manson  doživljavao kao pakao i tražio u njoj druge skrivene misli i značenja. Pjesma stvarno i zvuči pakleno dobro sa svim distorzijama koje su Beatlesi iznašli u Abbey Road Studiju 2 s inženjerima zvuka.

„Ponekad za pjesmu navode da je bila preteča i početak heavy metal rocka. Ne znam koliko je to točno, ali istina je da smo šutnuli svu onu lijepu, nježnu i romantičnu plesnu glazbu koja je prethodila rocku“, komentira Paul.

Ne želi se hvaliti, ali činjenica jest da ”Helter Skelter” jasno nudi inspiraciju. Uostalom, ”Helter Skelter” izvode od U2 do Mötley Crüe i samoga Paula McCartneyja. Inače, nikada nije saznao na koju je to pjesmu Pete Townshend mislio. Nije ni bitno. Kriv je za još jedno remek-djelo Beatlesa.

Posljednje riječi Pabla Picassa: „Popijte jednu za mene!“

Još je jedna pjesma nastala kao izazov, kao bačena rukavica. Pravi izazov i to ni od kog drugog nego od Dustina Hoffmana s kojim se družio na Jamajci gdje je holivudski velikan snimao Leptira. U jednom trenutku Dustin je pitao Paula može li napisati pjesmu o bilo čemu. Paul je samo odgovorio: „Možda“.

Hoffman mu je pokazao primjerak Timea u kome se ističu posljednje riječi velikog slikara Pabla Picassa pred samu smrt: „Pijte za mene, pijte u moje zdravlje, znate da ja sâm više ne mogu.“

Veliki slikar bio je u tim posljednjim trenutcima života okružen prijateljima. Hoffmanov izazov Paulu bio je nedvosmislen: „Možeš li napisati pjesmu o ovome?“

Paul nije bio posve siguran, ali Picassove posljednje riječi i Hoffmanov izazov usmjerile su ga na Picassove riječi. Bile su melodične kao i, valjda, Hoffmanu glumcu.

„Bio mi je užitak raditi tu pjesmu. Čisto da se malo napravim važan, a i sreća je što mi to nešto dolazi posve prirodno“, prisjeća se Paul. Naročito je bio sretan jer je prirodno uspio inkorporirati u svoje stihove originalne riječi Pabla Picassa: Drink to me, drink to my health / You know I can’t drink any more. U razgovoru u normalnim okolnostima pretpostavit ćemo da je tako bilo i kod Picassa, ovo je nešto rečeno onako iskreno: „Popijte jednu za mene!“ Ali kada završi u časopisu, već je na pola puta da završi kao pjesma. Jer netko poput Dustina će pročitati i pomisliti: ‘Picassove posljednje riječi. Sjajan citat!’ I slažem se. Uvijek mi je drago kada se dogode ovakve stvari.“

Dustin Hoffman nije se mogao načuditi tolikoj umiješanosti i brzini Paula McCartneyja.

Pjesmu ”Picasso’s Last Words (Drink to Me)” autorski su potpisali Paul i Linda McCartney, izvođači su bili Paul McCartney i Wings, a objavljena je na albumu Wingsa Band On The Run 1973.

Ljubavna pjesma Johnu i o čemu je ono ”Hey Jude”?

Mnoge pjesme Paul McCartney nije napisao jer mu je netko bacio rukavicu izazova. ”Here Today”, prema njegovim vlastitim riječima, ljubavna je pjesma Johnu, a napisana je nedugo nakon njegove smrti. U svojemu malom studiju za snimanje (bivša koliba) u Sussexu Paul se prisjetio Johna i odvrtio mnoge scene i događaje koje su ih vezivale tijekom tolikih godina. Ali u ovom slučaju ne onih u trenutcima stvaranja nego koje se tiču Johna Lennona kao čovjeka. Za razliku od Paula imao je veoma teško djetinjstvo, ostao je rano bez oba roditelja – jedan otišao na more, a majka ga predala rodbini bez djece, pa Paul smatra da otud i njegov veliki cinizam.

Često nisi mogao dešifrirati njegove izjave. Nisi mogao pojmiti govori li Lennon nešto ozbiljno ili je riječ o teškom cinizmu. Znali bismo se, naravno, i kreativno posvađati, nakon čega bi on skinuo naočale i rekao: „To sam samo ja.“

Vratio bi naočale koje kao da su one dio potpuno drugog identiteta.

Naročito pedesetih i šezdesetih godina nije bilo uputno da muškarci plaču ili kažu jedan drugom „Volim te“.

O tome je Paul McCartney intenzivno razmišljao dok je u samoći u Sussexu pisao pjesmu Johnu Lennonu ”Here Today”. Nekako je opet bio s njim, iako je shvatio da ga više nema.

„Razgovor s njim u pjesmi bio je neka vrsta utjehe“, piše McCartney 1982. „Nekako sam opet bio s njim.“ I zato u pjesmi stihovi:

And if I say / I really loved you / And was glad you come along / Then you were today / For you were in my song / Here today

I njegov komentar: „Eto, izgovorio sam to. Ali mu nikad mu to ne bih rekao.“ Nema veze, ali zapisano je u ljubavnoj pjesmi za Johna Lennona – ”I Really Loved You”.

I zato je Paulu ovu pjesmu izvoditi uživo strašno emotivno. Ispred tisuća ljudi u dvorani od kojih mnogi plaču: „Uvijek vrlo sentimentalan, nostalgičan i emotivan trenutak.“

Netko je napisao kako knjiga slavi kreativni život i glazbeni genij Paula McCartneyja. A ”Here Today” samo je jedan od 161 primjera u hrvatskom izdanju koji to potvrđuju. Dodati treba bez pretjerivanja i razbacivanja komplimentima: Lyrics je djelo neusporedive iskrenosti i raskošne ljepote.

Malo je tko u svojim autobiografijama ili iskazima o djelima i privatnom životu bio tako iskren i nemilosrdan i dubok kao rendgenski i CT snimak, kao Paul McCartney u Lyrics. Naravno da je  umjetnički svijet utjecao na njega, ali jest on i na taj isti svijet. Naročito u Londonu burnih šezdesetih (Jimi Hendrix, Pink Floyd…). I do druge strane Atlantica (Brian Wilson – Beach Boys, The Doors…) pa i natrag. Kreativnost i inovativnost je frcala.

Bile su to šezdesete dvadesetog stoljeća i svi su oni u pauzama snimanja i eksperimentiranja informirali se o tome što rade oni drugi. Ali bez zle namjere ili nekakve ljubomore, taštine.

Naročito je karakterističan odnos Paula McCartneya prema Johnu Lennon, čija se bit vidi iz prethodne ”Here Today”. Ali i u možda najpopularnijoj pjesmi McCartney-Lennona i Beatlesa ”Hey Jude”. Pjesma svjedoči i o začudnom talentu stvaranja pjesama.

Kad smo je prvi put čuli te davne šezdeset i neke nitko nije imao pojma tko je Jude ni što stoji iza toga ”Hey Jude”. Neka konkretna  osoba ili ljubavni događaj ili… Čak ni John Lennon nije znao o čemu se radi, a na probama na kojima je bila i Yoko Ono zabranio je Paulu da promijeni stih the movement you need is on your shoulder. Dok je izvodio tu pjesmu u sobi za pokuse, John mu je bio iza ramena i mislio je da se te riječi Johnu ne sviđaju. Ali John je vrisnuo da to mora ostaviti jer je to najbolji dio pjesme. I tako bi.

I tako su znali surađivati Paul i John, koji uopće nije znao da je pjesma o njegovu sinu Julianu. Odnosno, bila je u začetku samo o teškim trenucima Juliana, a onda se nastavila i kulminirala slavljem da je Mick Jagger koji ju je čuo među prvima uskliknuo: „Pa ovo je već nešto. To nije jedna, već dvije pjesme!“

Paul je pjesmu zamislio za Lennonova Juliana, koji je živio s majkom Cynthijom od koje se John Lennon upravo razveo. Trebala je to biti pjesma ohrabrenja za dječaka čiji su se roditelji razveli. S druge strane, John Lennon je pak tijekom rada na pjesmi pomislio da je pjesma o njemu i da tu treba ubaciti Yoko Ono. I Paul uvodi u pjesmu lik žene, muškarac je već tu. I sad pjesma nije više samo o Julianu nego i o nekom prekidu ljubavne veze ili romantičnoj nezgodi. U svakom slučaju, završava u velikom slavlju! Inače nije rijetkost da Paulove pjesme počnu u jednoj, a završe u drugoj atmosferi.

 Zaboravih naslov.

Trebao je biti najprije Julijan pa Jules da bi je Paul na kraju naslovio ”Hey Jude”.

Inače prema vlastitu priznanju Paul u životu nije poznavao nikoga imenom Jude!

Što ti je pjesnička mašta, kombinatorika i kad iza leđa imaš Johna Lennona! Onda dobiješ ”Hey Jude” Beatlesa!

Pjesma koja je započela kao zabrinutost za Juliana razvila se u trenutak slavlja kao u nekom mjuziklu. Paul nije baš siguran ali sâm ističe da je volio mjuzikl Oklahoma i u njemu žalosnu pjesmu ”Pore Jud is Daid“!

Prilika je ovdje bila osvrnuti se na samo neke pjesme Paula McCartneyja u hrvatskom izdanju Lyrics, Moj autoportret kroz pjesme. Paul McCartney je možda bolje i u svakom slučaju autentičnije od silnih analiza stotine analitičara najrazličitijih disciplina portretirao i sebe kao umjetnika i čovjeka – naravno, i u isto vrijeme Beatlesa – u ukupnom kulturološkom, povijesnom i estetskom značenju.

Ante Batinović i Paul McCartney, 1976. u Zagrebu/prihvatna arhiva

P. S. U cijeloj ovoj priči treba dodati silnu duhovitost Paula McCartneyja koju sam osjetio svaki put kad sam ga gledao uživo ili u izravnom face to face susretima s njim.

Prvi je bio intervju u Zagrebu 1976. godine kad je nastupao s Wingsima u Domu sportova, kad se od njega u garderobi nije odvajala Linda McCartney. Shvatio sam prije svega da ga novinari mogu   malkice iznervirati kad intervju počnu s pitanjima o Beatlesima: „Naravno da želim govoriti o Beatlesima. Ta kako ne bi. I na koncertima izvodim pjesme Beatlesa. Ali na pozornici sam s Wingsima s nemalom reputacijom, a neki novinari to jednostavno ignoriraju. Kao da smo u vremenu kad smo kao Beatlesi počinjali i kad smo bili sretni što smo u rock bendu i privlačili cure. Odavna su ta vremena iza nas i imam sasvim druge prioritete. Uostalom, stvarno je posebno radosno biti na pozornici s Wingsima, kao i ovdje u Zagrebu obasipala nas je divna pozitivna energija kao da nas je zapljusnula vruća voda.“ 

Ante Batinović, Paul i Linda McCartney, Zagreb, 1976./privatna arhiva

U predivnoj sinergiji pjesama Wingsa i Beatlesa

Jednako je bilo kad sam ga 1989. gledao u Milanu i Frankfurtu 1993. Taj dobri duh i duhovitost nikad ga nije napustila. U Milanu je s pozornice bacao ručnike onima u publici koji su od sreće pri pojedinim pjesmama plakali, ronili suze radosnice. Paul je jednostavno takav.

Godine 2001. posjetio je Zagreb u društvu tadašnje supruge Heather Mills, humanitarke koja je dobila priznanje od hrvatske Vlade za angažman oko razminiravanja. Po izlasku iz aviona s Paulom sam naravno mogao samo ćaskati. Naglasio je uz onaj njegov zafrkantski osmijeh nekog nevinašca: „Ja sam ovdje samo pratnja Heather. Ona je bitna. A ja brinem o garderobi i sličnim stvarima!“

Slično svoju nenametljivu podršku Paul daje svojoj kćeri Stelli McCartney, koja je bila postala ugledna modna dizajnerica. U Milanu je, pak, u jednom trenutku zagrlio Lindu i radosno viknuo: „Mia Linda!“

Tek toliko da se zna ako kojim slučajem nije. Ne treba onda čuditi što je na naslovnicu knjige Lyrics stavio Lindinu fotku iz 1971. Dočarala je Linda bolje nego itko Paula McCartneyja punog dobrote, duhovitosti iza čega stoji stameni genij – pjesmopisac! Pisanje pjesama i koncerti njegova su najveća strast. Sve ostalo je manje važno. Jedna je od poruka knjige Lyrics.

Autogram Paula i Linde McCartneya Anti Batinoviću/privatna arhiva

Od 1956. do danas

Uredio i uvodnik napisao :Paul Muldoon

Stranica: 594

Nakladnik: ROCKMARK d.o.o., Zagreb

Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2024.

Originalno objavljeno 2023. na engleskom jeziku u United States of America u izvornom naslovu The Lyrics: 1956 to the Present u nakladi Liveright  Publishing  Corporation, odjela tvrtke W.W.Norton, New York.