Porto Morto - manipulacija s povjerenjem

Taman pred kraj 2023. s ekipom iz benda Porto Morto odradila sam intervju kojim smo najavili skori izlazak novog albuma čije ime tada još nije bilo u potpunosti definirano, ali je neka zadnja ideja bila Minimum, kako je i ostalo

Bio je to moj prvi intervju i veći novinarski istup, a dečki iz Porta bili su u onim prvim fazama sviranja, stvaranja i definiranja pjesama.

Gotovo tri godine kasnije sastajemo se s istom temom – Minimumom – ovaj put u svojoj konačno objavljenoj i definiranoj verziji, i odmah se osvrćemo na naš zadnji intervju. Sa mnom su frontmani Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić Klema. Skupa se prisjećamo: u periodu od te tri godine što su od zadnjeg intervjua prošle (Klemi i meni to je neshvatljivo dug period, dok se Roku čini da je prošlo barem pet godina), Porto je nastavio stvarati i snimio album s kojim kreće na turneju, a ja sam nastavila pisati i odradila još pokoji intervju. Zaključujemo: svi smo uhvatili taj neki flow i nismo isti kao tad, srećom, u najboljem mogućem smislu. Ista je samo srijeda, sjetismo se i toga, dan koji je očito rezerviran za naše intervjue.

Bilo bi vrlo neprikladno i suhoparno reći kako smo razgovor za intervju „odradili“. Zapravo smo pričali, manje u nekom ozbiljnom formatu pitanje-odgovor, više kao da smo na kavi, s puno asocijacija, digresija i promišljanja – osim, naravno, najviše o albumu i kreativnom radu, i o današnjem svijetu, poimanju glazbe i žanrova, istoj majici s Picassom koju imamo Klema i ja, a dotakli smo se i naše Muzičke akademije, kao i GU Elly Bašić, koje smo sve troje pohađali. Roko i Klema odličan su tandem za razgovore – dok Klema drži tempo svojim elokventnim elaboracijama i filozofskim digresijama, Roko se priključuje konciznijim odgovorom, često i nekom metaforičkom slikom kojom ubada u srž pitanja i razbistrava svaku potencijalnu nejasnoću. Česte su, naravno, i duhovite međusobne upadice, kojima, kako je tekao razgovor, ni sama nisam mogla odoljeti.

Porto Morto u Vintageu / Marko Tuđan

Od zadnjeg intervjua koji smo radili, dakle, u prosincu 2023., koliko ste se promijenili kao bend (ili kao ljudi, haha)?

Roko: A fiziološki svakako… I napravili smo album! Imam osjećaj kao da smo se odonda malo opustili i napeli.

Klema: Napili?

Roko: NapEli!

Klema: Ja prije svega mislim da se cijeli svijet malo promijenio. Kad gledam tu 2023., to mi je onak neki bivši svijet, imam takav dojam. Sigurno smo se i mi malo promijenili, ali imam dojam da su se okolnosti doosta promijenile. Tipa, 2023. još nije ni bio AI, jelda?

Roko: Sjećam se da smo se mi u to vrijeme zajebavali da će za naše stare spotove uskoro svi misliti da je neki AI… Kad se to pojavilo, htjeli smo naravno vidjeti što je. Prvih par dana mi se činilo: „O, pa ovo je fakat super alat.“ Kroz par dana nekako mi se sve što sam pokušao činilo suhoparno i neproživljeno…

Klema: Mi smo za album zaista koristili i AI za par tehničkih stvari koje ne bismo mogli izvesti. Imaš tako i elektroniku za nešto što ne možeš dobiti kao živi izvođač s instrumentima, produžetak, specifični zvuk koji ne možeš drukčije dobiti. Za neke estetske… hm…

Ja: Dorađevine!

Klema: Dorađevine, da!

Moram se još jednom osvrnuti na taj naš intervju. Još smo tada najavljivali Minimum, koji je izašao tek početkom ovog ljeta – gdje se odužilo i kako je tekao cijeli proces snimanja?

Roko: Pa, okupili smo se 2023. u siječnju na mjesec dana u studiju i započeli…

Klema: …iz nule, da idemo u neki novi ciklus i da vidimo što će se desiti. U tih mjesec dana smo zapravo skupa posložili više-manje sve, ako ne i sve stvari koje su završile na finalnom albumu. Tad smo načeli sve te skice i tekstove. Nakon toga je nama uletjelo dosta toga – snimali smo mjuzu za jedan film, pa album za Frana Vasilića, pa smo producirali razne albume, npr. za Natali Dizdar… Svugdje smo tu spušili vremena, zapravo smo snimili još tri albuma kroz sve te godine i upravo je tu bend najviše patio jer je studio bio zauzet tim drugim poslovima. Mislim da nam je najduže trajao taj neki međuljudski faktor, zajedničko usmjeravanje, spajanje i istraživanje što mi zapravo, kako i zašto radimo.

Roko: Uštimavali smo se…

Klema: …iznutra, da! Imam feeling da smo izvježbali te neke zajedničke kretnje koje su nam jasne iznutra. Da je svakome jasno zašto radi ovo što radi. To je ogroman unutarnji proces za nas.

Roko: Meni je feeling s tim albumom sad kao kad ideš s autom na tehnički pa onda provozaš auto na autocesti da se malo ispuše – e, to smo mi napravili s ovim albumom, raspuhali mašinu i centrirali nešto iznutra što smo trebali još malo naciljati i dogovoriti međusobno.

Kakav je, u konačnici, ispao Minimum? Je li realizirana zamisao kakvu ste planirali ispočetka – konceptualno, žanrovski i tematski?

Klema: Evo, baš sam si razmišljao danas kad sam se vozio i slušao radio kako nisam razočaran što ne čujem te pjesme na radiju. Nisam imao nikakva očekivanja da će taj album napraviti neki financijski impact… Nije to taj album, ovo je baš album koji je negdje naš identitet, postavlja nam ga iznutra. Jako je iskreno, golo, nije grabežljivački album, kao da nam život i smrt o tome ovise. I kad ga tako gledam, zadovoljan sam sa svim njegovim greškama od kojih ne bježim. Realizirali smo ono što smo htjeli – da bude živi bend, da je baza sedam ljudi koji sviraju, a sve ostalo su dodaci. Prije su stvari puno više nastajale iz kompjutora, iz jedne-dvije glave… Mislim da se ta promjena dosta osjeti na ovom albumu. Vidim Perića na bubnjevima, vidim Antuna, Marina, Brajkija i svi su ostali u nekom svom izrazu, s prepoznatljivim stilskim pečatom. Mislim da je to najorganskiji mogući put.

Roko (ironično, aludirajući na duge Klemine elaboracije): Tako je! U potpunosti se slažem!

Mnogima, a i ja sam bila dio te ekipe, Minimum je sve bolje sjedao tek narednim slušanjima, u odnosu na prvo. Što mislite da je tome razlog? Pričali smo također 2023. o glazbenim žanrovima, sjećam se da je Klema govorio o njihovom (ne)postojanju. S obzirom na to i na različite glazbene utjecaje Porta, kako biste opisali vaš „žanr“?

Klema: Pa, prije svega, ima ga, on traje, mislim da je dosta i vremenski dugačak i žanrovski raznolik. Da ga moram opisati jednom riječju, rekao bih da je to rokenrol. Da napravim usporedbu s prethodnim albumom, koji se zove Portopop, nekakva glavna razlika bila bi da smo na prethodnom albumu miješali „žanrove“, jedna pjesma bi bila jedan žanr, druga pjesma drugi, treća treći i tako… A na ovom albumu je unutar svake pjesme ušlo više žanrova.

Ja: Misliš li da je i zbog toga prvotna recepcija albuma bila kako je sve jako gusto, natrpano, eklektično, unutar jedne pjesme toliko fragmenata u kojima moraš biti jako aktivan slušatelj?

Klema: Pa da, mislim da su sve stvari takve na ovom albumu.

Roko: Mislim da je ta žanrovska slojevitost obrazac koji primjećujem kao naš unutarnji kriterij. Puno puta sam pomislio dok smo radili neku pjesmu je li to minimum Porto u tom procesu zajedničkog uštimavanja i vježbanja zajedničkog movinga. Taj minimum smo još trebali definirati – ako je meta, je li dovoljno meta, ako je obično, je li to Porto obično… Mislim da je i to razlog žanrovske slojevitosti albuma jer smo išli više za unutarnjim kriterijem nego kako izvana želimo da zvuči. Uspjeli smo se zaigrati sa svime što nam je palo na um, što je neka parola… dana! Dakle, trokut je bio – radi li nas to što stvaramo, čujemo li u tome sve članove benda i je li to onaj minimum Porto.

Klema: I koliko se možemo ne bojati razgoliti u tom smislu.

Porto morto

Kako stvarate pjesme, jesu li produkt zajedničkog rada, manufaktura? Mijenjate li koncept stvaranja ovisno o albumu ili čak svakoj pjesmi ili je on sad već uigrana konstanta?

Roko: To ovak’ izgleda: netko dođe s „Imam neku malu ideju, pomozi mi!“ Hahaha, šaaalim se!

Klema: Dugo već zajednički radimo neki kreativni proces, oko završavanja teksta, aranžmana…

Roko: …spota!

Ja: Doći će i to na red, bez brige!

Klema: …ili postavljanja neke inicijalne ideje… Već smo se nekako iskalibrirali kroz ovih 15-ak godina što sviramo i stvaramo zajedno, zajedno odlučujemo… Budući da nas je sedam, ne budu uvijek svi 100 % zadovoljni, ali nađemo taj kompromis koji nije nauštrb svih.

Roko: Puno puta se desilo svima od nas da netko nešto na prvu ne razumije i često bude jasno kad to prosviramo live. Tako će, vjerujem, biti i s ovim albumom.

Ja: Dakle, svatko od vas sedmorice ima neki autorski upliv u to stvaranje?

Klema: Da, mislim, autorski upliv je i izražavanje mišljenja. Igramo taj međusobni ping-pong. Puno mi komuniciramo međusobno. Mislim, budemo i dječji vrtić, jebiga, različiti smo ljudi…

Ja: Dječji vrtić Šećer! (Šećer je naziv njihovog studija, op. a.)

Roko: Da, Isuse, Dječji vrtić Šećer, hahaha!

Klema: Imamo te podmukle metode kako nekoga pridobiti da pristane na nešto. Manipuliramo zvuk, ali i sebe međusobno! Nije to loša konotacija manipulacije, ali je povjerenje ključno!

Ja: Dakle, manipulacija s povjerenjem…

Klema: Tako je, tako se to radi, haha!

Roko: Ja mislim da će se tako zvat intervju! Porto Morto – Manipulacija s povjerenjem, to je naš slogan!

Klema (pokušava nastaviti ozbiljan odgovor, dok je Roku i meni presmiješna novosložena sintagma): U pravilu, dok smo Roko i ja složni oko nečega, svi su pokorni. I ako kuže ideju i ako ne kuže.

Roko: Kažemo: „Ok, znamo da ima previše teksta…“

Klema: …ali znamo što radimo.“ Fakat su svi bez toksike (toksičnosti, op. a.)…

Ja: Porto Morto – bez toksike!

Roko: Svi bez toksike, hahaha, novi naslov!

Klema (nastavlja, ponovno prekinut našim urnebesnim idejama za naslov intervjua): Ali da bi bilo bez toksike, prvo mora ta toksika nastati. Na kraju dana imaš posla s ljudima i ako je u toj prostoriji dobar vibe – možemo i cajke svirati!

Ja: Ja već čekam taj album s cajkama!

Klema: Bit će, pomalo, nismo još na toj razini!

Roko: Ne, ne, sad idemo svake godine jedan album ili EP, barem EP…

Ja: To bi bilo zgodno, ali možda bolje u ovom intervjuu ništa ne najavljivati, poučeni iskustvom iz 2023.!?

Klema: Da, da, nipošto! Hahaha!

Tematski, tekstualno i zbog stilske raznolikosti albuma, Minimum je, rekla bih, vrlo sceničan. Vidite li pjesme ovog albuma uklopljene u neku predstavu ili film?

Klema: Oduvijek. Cijeli opus Porta je takav. Hrpu puta smo i radili takvo što i s plesačima iz Škvadra kolektiva, gdje je i kultna zagrebačka plesačica, Rokova sestra. Plesne predstave su općenito nešto na što bi Zagreb trebao biti ponosan. Mi smo od prvog albuma dosta povezani s tim scenskim istupima.

Roko: Peru nas filmovi! Dok sam bio dječak, radio sam muziku samo da ju mogu staviti u neki video.

Klema: Srž nam je neki kreativni proces. A sad, nije bitno je li to nešto na klaviru ili na kameri ili nekaj otplesano…

Roko: Želimo imati jedan straightforward izraz. Malo je i passé kad netko pita o našem vizualnom aspektu…

Klema: …jer svatko tko se bavi scenskim nastupima ima vizualni aspekt izvedbe. Godinama nam se pripisuje da smo jako vizualni bend, ali dobro, ja to čitam da smo zgodni.

Roko: „Imate jaaaki vizualni identitet“ – hvala!

Najavili ste jučer i turneju povodom albuma, po Hrvatskoj i regiji. Nerijetko čujem kako je Porto „jedan od tih ZG-spika bendova“. Kako ste zadovoljni recepcijom benda izvan ZG-a? Kojem se od navedenih gigova najviše veselite i zašto?

Roko: Sviramo 17. 10. u Tvornici, 23. 10. u Čakovcu…

Klema: 29. 10. Ljubljana.

Roko: 30. 10. Beograd.

Klema: 1. 11. ili 31. 10. – kolko ima dana listopad? (Skupa brojimo mjesece po utorima između prstiju, stara fora iz škole.)

Roko: Ne, krivo, sve smo krivo! U 10. su te svirke… 31. 10. Zadar pa Šibenik, Mostar i Rijeka.

Klema: Oko ovog sa ZG spikom – ja percipiram Pipse kao jedan baš zagrebački bend. A sad zašto ih tak percipiram, jer kad sviraju u Zagrebu, to je krcato, a kad odu u Split, karikiram, imaju 14 ljudi na koncertu…

Ja: Dobro, ali recimo Šibenik je bio sold out!

Klema: Ma da, karikiram, super su Pipsi i sve, ali ja ih baš doživljavam kao tu zagrebačku spiku. Imamo ju i mi, mislim, iz Zagreba smo. Uglavnom, meni se čini da klub napunimo jednako u Zagrebu, u Nišu, Beogradu, Skopju… Skužili smo da kad dođemo treći put u neki grad, bude hrpa ljudi, prva dva su onako. Ali da, nismo jako centrirani na Zagreb, ali publika je takva, mi jesmo ponosni zagrebački bend.

Roko: U Beogradu često bude nekih logističkih problema, a onda dođemo i odsviramo koncert puni energije i dojmova, bude baš neka konkretna razmjena energije s publikom, tako da nam je drago tamo svirati. Svaki grad ima jedan svoj Porto tim!

Outfit, kao i uvijek – besprijekoran / Foto: Tomislav Sporiš

Na ovom albumu surađujete s Canetom, Davorinom Bogovićem, Tetom Lizom, Bojanom Vunturišević, Hiljsonom… I ranije ste posezali za suradnjama s drugim glazbenicima, gledate li na ove suradnje kao logičan nastavak prijašnjih ili zaseban koncept? Kako birate suradnike?

Klema: Svakom od izvođača smo poslali skice pjesme. Prvo su nastale pjesme, nijednu od tih stvari nismo radili s njima, ajde, Hilje je nabacio svoj verse u našu gotovu stvar, Cane recitira naš tekst, Bojana pjeva našu melodiju… Bilo je zahvalnije za realizaciju da u tom smislu nisu sudjelovali autorski i da nismo morali još brainstormati što i kako raditi, nego se sve svelo na provjeru i legitimiranje onoga što smo im poslali.

Roko: Biranje gostiju je došlo asocijativno i spontano, nismo kalkulirali zbog dodvoravanja publici ili slično, nego nam je bilo zanimljivo da to budu neki autori koji su nama dragi i bitni i imaju neki svoj autentični put, izraz i jaku autorsku crtu. Bilo nam je bitno i da su žanrovski dosta različiti, a mi ih svi doživljavamo kao dio te neke iste priče, neke rokenrol…

Klema: …kuće slavnih! I isto ovo kaj smo rekli za te reference, dakle na isti način kako bismo htjeli preko tih referenci spread the wordati, kako da kažem…

Ja: Prenositi radosnu vijest!

Klema: Yes, svi su ti ljudi u istom izvoru, bez obzira što su oni možda na nekom drugom levelu od nas. Iako ljudi možda percipiraju da su to neki odvojeni svjetovi, mi, evo, možemo naći neki zajednički jezik.

Ja: I, rekla bih, bitno je to spajanje – od Caneta do Hiljeta.

Klema: Yes, yes, upravo je to najveća stvar! Mi smo odrasli na Canetu, ja za njega znam – preko Hiljeta, puno je tu nekih krugova koji se zatvaraju i prirodni su. Super je i s njihove strane što su pristali i oni nas prihvatili u svoj milje jer su, po našem mišljenju, oni izgrađeniji nego mi, tako da nam je velika čast da su sudjelovali i da su nam dali povjerenje, sad su oni u nekoj našoj niši i dali su da ih oblikujemo, opet je bilo neko povjerenje…

Roko i ja (uglas): Manipulacija s povjerenjem!

Kako ste uspjeli stvoriti takvu hitčinu kao „Gužva“? Za spot ste čak dobili i Porina. Nakon onog pitanja ranije neću reći kako je Portu inače bitan taj vizualni aspekt, kao spotovi ili kostimi na nastupima… Spot si režirao ti, Roko. Kakvo ti je bilo to iskustvo i spajanje glazbe i režije?

Roko: Ta stvar je download s nebesa… Što se spota tiče, Klema i ja smo radili scenarij za to, ja sam bio skeptičan oko nekih slika, konkretno tenkova, bez kojih mi se čini da taj spot nije taj spot. To često bude naš tip suradnje – netko nabaca puno nečeg, a ovaj drugi mu kaže: „Ali stavi sad to u odnos s ovim.“ Umjetnička logika ovdje je da se spoje svi apsurdi svakodnevice. Scenarij, ideju i koncept ne osjećam kao svoju, nego kao zajedničku realizaciju. Gotovo je sličan bio proces i s pjesmom. Mislim da je pjesma u tom nekom prvom downloadu bila samo refren „Sve što želim i sve što trebam je da nađem način da se predam pa da ostanem čist“… E, u odnosu na što da ostanem čist? Meni je totalno nadrealna ta asocijativnost u procesu stvaranja, oko koje je nastala pjesma.

Klema: Probali smo koristiti stvari koje su tad bile aktualne. Imali smo na umu naše osobne frustre dok čitamo vijesti i sve što se u svijetu događa. Te naslovnice s dronovima su se dijelile okolo i sad recimo klinac u školi gleda sve te užase, meni je to vulgarno. A prodaju ti spiku kak je vulgaran Mrle jer stavlja brnjicu… To su bizarna omađijavanja!

Roko i ja (uglas): Manipulacija BEZ povjerenja!!!

Klema: I onda smo stavili taj tenk u spot jer je on simbol za to sve. I zauzimanje nekog identiteta. Meni je prvo bila fiksacija da na „Gužvi“ prolazimo s Jeboton ili Porto zastavom, nečim što nije politično, ali da prolazimo kao hrvatski nogometaši na dočeku. I onda kad kažu „oni su preuzeli naš grad“, si mislim: „Čekaj malo, ali ovo je i moj grad, imam li ja pravo na svoj grad? Smijem li ja proći ovdje kao običan mali čovjek? Ili je to neki grad koji ja gledam izvana?“ Isto je tako i s jezikom. Ako je ovo moj jezik i ako je jezik živ, onda smijemo sklapati nove riječi, pogotovo u kontekstu nekog novog umjetničkog izraza. Igramo se s tom nekom živošću, a hrvatski je kao jezik lak za sklapanje novih riječi i može se lako time zaigrati. Šteta da je cijela muzička industrija kod nas tako formatirana, gotovo u četiri riječi. Uvijek kreće s „jutros se budim“, „volim te“, „ne volim te“. Onda su mi još veći cringe kad pokušavaju izbjeći te riječi pa pjesma nema nikakvu supstancu. I onda se svi čude kako je trap u Hrvatskoj tako banuo…

Roko: …a baš je BANUO!

Klema: Je, banuo je i buknuo je, prvenstveno jer je došao jedan Hilje koji je zapravo upisao realan hrvatski jezik današnjice u neki medij. Netko je došao i napisao iskrenu pjesmu. Puno tih pjesama su iskrene pjesme, one mogu biti i šund, ali su iskrene. Prljavo kazalište je bilo šund u početku onda… Mislim, što je uopće šund!?!

Roko (prekida ovu filozofsku digresiju koja nas je mogla odvesti u raznim smjerovima): Ja bih se samo vratio na „Gužvu“. U tom refrenu i sceni s tenkom je zapravo jedan paradoks borbe za predaju. Moraš se boriti da bi se predao i obratno. Nema jednog bez drugog.

Klema: Da, „Gužva“ je baš kao neki noise svega, zato se tako i zove. Brdo je buke, i riječi i svega. Ranije su ljudi tražili novi zvuk koji se još nikada nije čuo. A danas se sve već čulo i izmislilo. Dakle, mi ne izmišljamo neku toplu vodu, već se igramo s raznim kontekstima.

Roko: Ne izmišljamo toplu vodu, nego radimo od nje kupku!

Ja: Ok, sad već imamo previše naslova za tekst…

Porto Morto

Što trenutno slušate od stranih ili domaćih i regionalnih bendova? Kako oni utječu na vas?

Roko: Ja sam se zaljubio u Fontaines D.C., koji sam otkrio prije nekih mjesec dana…

Ja: Tek? Bezveze!

Roko: A eto, tako je, možeš i to napisati u intervjuu… Zakačio sam se i za taj Bully, album sam poslušao barem 20 puta… Onda mi je Klema poslao „joj, jel ti slušaš uopće te Rolling Stonese“ i onda sam njih slušao tri dana, a onda mi je Klema poslao „kad si zadnji put slušao Pepperse“ pa mi se vratila vjera u život. Zanimljivo je prisjetiti se što si slušao prije 15 godina i što te zalijepilo za sve to. Ponekad su to skroz iracionalne stvari. Misliš si kao stariji, „sve to mora da je krenulo zbog lirike“, a zapravo je riječ o onom nečem što ne možeš uopće definirati. Peppersi, to sam ja, jebote!

Klema: Ja sam bio u regresiji, Rolling Stonese. Ali inače, uvijek kad me netko pita u intervjuu što se sluša, nemam pojma više! Otkrijem tek neku stvar od prije 20 godina, onda mi to bude nešto full novo.

Roko: I OneCure imaju novi album, to je baš dobro isto!

Nastaju li nove pjesme ili barem ideje za njih ili su sad na redu „samo“ svirke novog albuma? Ima li Porto isplaniranu skoru budućnost ili se više prepušta svom flowu?

Roko: Mi smo kao dva dabra koji skupljaju ideje po svojim džepovima pa ćemo u jednom trenu vidjeti što će s time biti. Sad smo fokusirani na Minimum live.

Klema: Doduše, imamo još negdje dvije-tri stvari koje nisu završile na albumu, ideja je da to bude nekakvo Minimum deluxe izdanje s tim stvarima. To ćemo nakon Tvornice izbacivati. U svakom slučaju, ne staje se. Doduše, stanke su dio procesa…

Ja: Dok, naravno, nisu konačne.

Klema: Upravo to! Mi se šaltamo s jednog procesa stvaranja na onaj drugi koji dolazi kasnije i ne radimo to dobro, ali je sve dio nas i samo neka traje. Sad je u prvom planu puno nastupati live. Bit će ti singlovi, spot i sl. Mi smo inzistirali da taj album izađe prije ljeta, upravo zbog onoga što si spomenula – jer sjeda bolje nakon par slušanja. I drago mi je da smo inzistirali, argument nam je bio da bi netko od nas dvojice umro ako to ne izađe do tada.

Ja: Pa dobro, to bi jako poboljšalo PR i sve…

Klema (smije se): Da, da, ali to još treba pričekati, dok odlučimo kog ćemo žrtvovat!

Roko: U svakom slučaju, hvatamo flow, a čini mi se da se taj flow postupno sve više povećava!