ZEZ festival: četiri dana, četiri prostora

Tijekom četiri večeri ZEZ je ponudio eklektičan žanrovski presjek koji se kretao između distorzije i industrijske buke, meditativnih instrumentalnih struktura i izvedbi na granici koncerta i performansa

Raznolikost programa ZEZ festivala u Zagrebu pratio je i onaj prostorni segment: zbog privremenog nedostatka Kotlovnice kao baze KSET-ovih programskih manifestacija, festival je nastavio svoj već prepoznatljivi putujući format, izmjenjujući nekoliko gradskih lokacija i nudeći različite okvire za slušanje, od klupske neposrednosti do intimnijih koncertnih iskustava.

Drito u glavu započela je prva večer u zagrebačkoj pivovari Primarius, a koncertna uvertira pripala je Zauvijek Hani, koji je prostor ispunio debelim zidom distorzije i ambienta. Srpsko-crnogorski duo koji se slobodno poigrava formom minimalistički no bučno je postavio ton za ostatak večeri, a daljnju režiju preuzeli su slovenski hardcore industrijalci It’s Everyone Else. Kraj večeri pripao je Ciśnienieu, bendu koji iza sebe ima četiri izdanja, s aktualnim prošlogodišnji albumom [angry noises]. U pozamašnom sastavu, koji čine bariton saksofon, klavijatura, violina, bas gitara i bubanj bend je priredio specifičan orkestralni hibrid, prevladavajući jazz s devijacijama ka avangardi i post-rocku.

Svaka večer bila je drukčijeg karaktera: druge večeri nastavilo se sa svirkom u Centru kulture Ribnjak, s koncertom sjedećeg tipa koji je otvorio ambijentalni i intimni nastup hrvatske flautistice Nikoline Šušak Mandić. Kombinacija poljskog dvojca BNNT i kanadsko-libanonskog glazbenika Radwana Ghazija Moumneha bilo je sjajno osvježenje u koncertnoj večeri.

BNNT & Radwan Ghazij Moumneh / Foto: Claudia Bošković

BNNT, iza kojeg stoje vizualni umjetnik Konrad Smoleński i bubnjar Daniel Szwed počiva na zamagljivanju granica između glazbe, vizualne umjetnosti i performansa. Smoleński usto svira posebno izrađenu bariton-stereo gitaru u obliku projektila, nazvanu „bomba”. Njihov teški zvuk itekako dobro spojio se sa specifičnim pristupom Moumneha, koji je na žičanom instrumentu bouzoukiju izvodi klasične arapske modalne melodije. Njihov suradnički album A Faithful Daughter bacio je u trans sa svojim oštrim, repetitivnim teksturama, koje je razbijao podjednako nepredvidljivi i meditativni bouzouki. U meditativnije vode vratio je pak slovenski kolektiv Zhlehtet, Prožimajući elemente spiritualnog jazza, improvizacije i elektronike, njihov je nastup ponudio mekši, ali jednako istraživački pristup zvuku, zaokružujući večer obilježenu različitim oblicima usredotočenog slušanja.

Uz glazbu, kontinuitet između različitih lokacija povezivala je i scenografija: prostorima su se protezale tkanine s projiciranim vizualima, uz dekoracije organskih oblika koje su podsjećale na neobične organizme.

Sličan intimni ugođaj dočekao je publiku i u Centru kulture Dubrava, gdje su nastupili sastavi Efluvial i makedonski duo Alembic.

Glazbeni duo Efluvial gradio je skladbe kroz igru, improvizaciju i pažljivo ispreplitanje zvučnih slojeva, dok je makedonski Alembic hipnotizirao dinamičnim i mračnim zvukom, prizivajući asocijacije na otuđeni folklor iz neke zamišljene budućnosti. U njihovim izvedbama eterične melodije teremina poprimale su obrise ljudskog glasa, dodatno pojačavajući neobičan, gotovo onostrani ugođaj.

Kulminacija programa uslijedila je AKC-u Attack. Večer je otvorio zagrebački noise trio Nez, nakon kojeg je nastupila britanska avant-pop izvođačica plus44kaligula koja koja iza sebe ima nastupe na prepoznatim festivalima avangardne i elektroničke glazbe poput CTM-a, Rewirea i Sonice. Njezina izvedba bila je istodobno emocionalna i dramatična, a u središtu scenskog postava nalazila se svjetlosna instalacija koja je funkcionirala kao mikrofon. U jednom trenutku, izvođačica je dozvala publiku da se približi, sjela na rub pozornice i odsvirala pjesmu na akustičnoj gitari.

Weed420 / Foto: Claudia Bošković

Svojevrsni uvod u after, ili pak nešto na granici koncerta i aftera najavio je venezuelanski kolektiv Weed420, koji je priredio eksperimentalni zvučni kolaž, u kojemu se sa glazbom presijecaju arhivske snimke te afiniteti prema internetskoj kulturi iz koje su sami producenti i izvođači potekli (op. a. Discord). Na eskapistički i subverzivan način kolektiv koristi terenske i arhivske snimke, predočavajući vlastito iskustvo društvene stvarnosti u Venezueli. Njihov zvuk spaja elemente reggaetóna, salse i cloud rapa s digitalnim distorzijama, šumom i fragmentima svakodnevice, stvarajući hibrid koji istovremeno djeluje razigrano, kaotično i nostalgično.

Nakon njih uslijedili su DJ setovi koji su festival priveli kraju duboko u noć, u klupskom ritmu.