80 godina stvaranje glazbe

Što to povezuje Gotovčeva Eru, Tijardovićevu Floramye, Gibonnijevu Cesaricu i Huljićev Put putujem? Dinina Slona, Prohaskinu Intimu i Arsenovu Kuću pored mora? Škorinu Ravnicu, Perkovićevu Lijepa li si i Kabiljov Neka cijeli svijet? Robićevu Samo jednom se ljubi i Dujmićevu Plavu košulju? Stublićeve Signale u noći i Cvekove Visine?

Od opere i operete, preko jazza, šansone i zabavne glazbe, do popa i domoljubne pjesme, sve te skladbe – kao i mnoge druge poput njih – stvaraju poveznice između generacija i epoha. No ono što ih uistinu spaja nije samo njihova neupitna popularnost, ni to što ih znamo gotovo napamet, pa čak ni to da su dio zajedničkog kulturnog sjećanja. Sve je to glazba iza koje stoje oni koji su je u jednom trenutku stvorili.

Ima, doduše, i onih skladbi čije se autorstvo gubi u kolektivnoj svijesti. Dobar primjer je Moja domovina – jedna vrsta alternativne hrvatske himne. Svi je znaju, ali koliko ljudi zapravo zna da je nastala od autorskog tima: Zrinko Tutić, Rajko Dujmić i Nikša Bratoš? Ili uzmite onaj svima poznat napjev Balt – Baltazar! iz animiranog serijala o Profesoru Baltazaru – temu koja je obilježila generacije. Znate li njena autora i da je on Tomislav Simović – usto „najplodniji skladatelj hrvatske kinematografije“ kako ga opisuju u Filmskom leksikonu, autor glazbe u Vukotićevu Surogatu, čijih manje od deset minuta Oscarom potvrđene animacije nije moguće zamisliti bez Simovićeve ikonične glazbe.

A Zeko i potočić? Tata kupi mi auto? Nije lako bubamarcu? O napjevu Roka Prča s početka kultne televizijske serije o Malom mistu da i ne govorimo. No, i iza njega je autor – u ovom slučaju Pero Gotovac.

Ironija glazbe

Ima i one glazbe koju su svojim izvedbama snažno označili interpreti – toliko da ih, umjesto autorima, nerijetko pripisujemo Oliveru, Gabi ili Josipi. Galeb je Oliverov, zar ne – a zapravo je Runjićev i Zuppin. On me voli na svoj način je Gabin – a zapravo pripada Arsenu Dediću. A Josipina O jednoj mladosti, pak, Metikošu i Krajaču. Mišina je Ako me ostaviš, a zapravo je Novkovića i Pavičićeva, a Vicina je Tvoja zemlja – iako je Kabiljova i Britvićeva. I tako dalje, i tako dalje.

Možda je to i najljepša ironija glazbe: dok je slušamo, pjevamo ili sviramo, dok uz nju na različite načine živimo, često zaboravljamo tko nas zapravo vodi kroz sve te note i svjetove.

A svu tu glazbu, raznovrsnu i raznoliku, kao i sve te autore koji stoje iza nje – od Tijardovića i Kabilja do Runjića i Huljića, te od Gotovca i Prohaske do Tutića, Dujmića i drugih – povezuje još nešto: svi su oni pripadnici iste strukovne organizacije – one Hrvatskoga društva skladatelja, koja upravo obilježava svoju veliku obljetnicu: čitavih osamdeset godina.

Autorski krajolik hrvatske glazbe

I zato, kada govorimo o hrvatskoj glazbi – o onoj koja je obilježila generacije, utjecala na naše živote, koja se pjeva tiho u sobi ili glasno na stadionu – govorimo zapravo o velikoj mreži autora koji, iako ne uvijek vidljivi, uvelike oblikuju taj nepregledni glazbeni krajolik. Željko Brkanović, predsjednik udruženja kada se obilježavala 60. obljetnica, zapisao je kako se ukupna aktivnost članova Hrvatskog društva skladatelja „podudara s likom hrvatske glazbe od polovine 20. stoljeća naovamo”. I doista, hrvatsku glazbu nemoguće je zamisliti bez njih, a s njima i bez udruženja koje ih već 80 godina okuplja.

Tijardović i Gotovac možda bi se danas iznenadili kad bi vidjeli kako njihovi likovi žive na istoj mentalnoj mapi s Gibonnijevim refrenima i Huljićevim hitovima

U tom smislu, Hrvatsko društvo skladatelja nije samo strukovna organizacija – ona je okvir koji može obuhvatiti sve te nespojive poetike, sve te različite estetike, autore različitih izraza i stilova. Ili, kako je to Natko Devčić, u povodu 20. obljetnice udruženja (1965.), kao njegov tadašnji predsjednik zapisao: „Dvadeset godina djelovanja je mnogo kad se radi o nekom udruženju, a pogotovo kad se radi o udruženju, čiji su članovi umjetnici stvaraoci: svaki sa svojim vlastitim stvaralačkim stavovima i stilom, svaki sa svojim vlastitim idejama, ambicijama, problemima, simpatijama i antipatijama”.

Tijardović i Gotovac možda bi se danas iznenadili kad bi vidjeli kako njihovi likovi žive na istoj mentalnoj mapi s Gibonnijevim refrenima i Huljićevim hitovima; Arsen i Prohaska možda bi se ironično nasmiješili toj šarenoj glazbenoj republici. A zapravo, to je najbolji dokaz da je glazba širok pojam – te da u njoj ima mjesta i za Eru i za Ravnicu, i za Jaltu i za Košulju plavu.

Svi oni dijele istu profesiju i isti poriv – onaj stvaranja glazbe.

Zaštićivati i organizirati

Prije 80 godina, osnovni cilj je bio jasan: zaštićivati „umjetničke, stručne, moralne i materijalne interese svojih članova“. Usto, organizirati „učešće muzičkih stvaralaca u kulturno-umjetničkom životu naroda“. Uz autore, udruženje je od početaka okupljalo i tekstopisce, kao i muzikologe te pisce o glazbi.

Paralelno s formiranjem udruženja, razvijali su se i mehanizmi zaštite autorskih prava

Ivo Tijardović, taj „kralj hrvatske operete“, preuzeo je ulogu prvog predsjednika. Devet godina kasnije, 1954. osnovano je i udruženje kompozitora lake muzike s našim slavnim jazzerom Miljenkom Prohaskom na čelu. A zatim, 1963. ta su se dva udruženja spojila u jedno, s Jakovom Gotovcem kao prvim predsjednikom novoujedinjene institucije.

Paralelno s formiranjem udruženja, razvijali su se i mehanizmi zaštite autorskih prava. Povijest Hrvatskoga društva skladatelja pokazuje se, tako, i kao dio povijesti autorskopravne zaštite u Hrvatskoj, koja svoje početke počinje bilježiti već od 1884. godine, a intenzivniju povijest od 1929. godine.

Godine 1970. udruženje je iz Udruženja kompozitora Hrvatske preimenovano u Društvo hrvatskih skladatelja. U prosincu 1990. dobiva ime koje i danas nosi. Godine 1991. u vrijeme Domovinskog rata transformirano je u udrugu građana, a Zavod za zaštitu autorskih prava – ZAMP postao je tada sastavni dio njegove stručne službe. Godine 1992. paralelno s ulaskom Hrvatske u Ujedinjene narode, HDS je primljen u Međunarodnu konfederaciju društava autora i skladatelja CISAC i tako postao dio globalnog sustava autorskopravne zaštite.

Hrvatski Grammy, svjetski Biennale

Paralelno s dinamikom stvaranja udruženja iznutra, moguće je pratiti i kako je institucija oblikovala kulturni okoliš izvana.

Inačicom američkog Grammyja trebalo je pokazati snagu i otpornost hrvatske glazbene scene

Uzmimo samo Porin, iza kojega je HDS stao od samog početka, u teškim vremenima 1994., kada je našom inačicom američkog Grammyja trebalo pokazati snagu i otpornost hrvatske glazbene scene. Do danas je Porin ostao jedan od najprepoznatljivijih glazbenih i medijskih događaja u Hrvatskoj, a sami glazbenici dodat će da je posrijedi događaj u kojem bira struka – i to smatraju iznimno važnim. Najviše Propadalovih kipića dosad su odnijeli Gibonni, Nikša Bratoš i Oliver Dragojević, a u stopu ih je slijedio neprežaljeni Matija Dedić, koji je zajedni s prethodnima, izuzev Olivera, također bio član HDS-a.

Porin / foto: Matej Grgić

S druge strane, još 1961. inicijativom Milka Kelemena pokrenut je veliki međunarodni festival suvremene glazbe – Muzički biennale Zagreb, koji je u vrijeme željezne zavjese rušio granice i u našu sredinu dovodio imena poput Stravinskog, Messiaena, Beria, Cagea i Pendereckog. Legendarne su priče kako je prepredeni Kelemen zaveo Istok da u Zagreb dođe Zapad, i isto tako kako je uvjerio Zapad da u Zagreb mora doći – zbog Istoka. Danas se dižu neki novi zidovi, a MBZ – pod umjetničkim vodstvom Davora Vinczea, Ivana Josipa Skendera i Tomislava Olivera – i dalje prati ideju o tome da ostane izlog naše glazbe u svijetu i izlog svijeta u našoj sredini.

MBZ – Opera Lennon Ive Josipovića / foto: Matej Grgić

Iz MBZ-a je 2001. izrastao i Cantus Ansambl kao prvi u nas ansambl specijaliziran za suvremenu glazbu. Naredne godine, ciklusom koncerata u dvorani Lisinski i drugim aktivnostima pod vodstvom Berislava Šipuša, CA će obilježiti vlastitih 25 godina od pokretanja.

Cantus Ansambl / foto: Matej Grgić

Samo dvije godine mlađi od Sanrema, tadašnji Zagrebfest je poslužio kao uzor u koji su se ugledali drugi

A iz povijesti Hrvatskoga društva skladatelja izniknuo je i Zagrebački festival, godine 1953. kao najstariji festival popularne glazbe – ne samo u nas, nego i šire. Samo dvije godine mlađi od Sanrema, Zagreb je poslužio kao uzor u koji su se ugledali drugi, poput Opatije ili Splita. Danas pod vodstvom umjetničkog odbora u sastavu Sandro Bastiančić, Bruno Kovačić, Aleksandar Ljiljak, Tomo in der Mühlen i Ivan Popeskić – od prve pobjedničke pjesme Ta tvoja ruka mala Ljube Kuntarića do danas – Zagrebački festival lansirao je mnoge pjesme koje su našle svoje mjesto među vječnim klasicima hrvatske pop, rock i zabavne pjesmarice.

Zagrebački festival / foto: Matej Grgić

Od jazza do tribine i dalje

JazzHR, kako mu i ime kaže, usmjeren je prvenstveno na hrvatske jazz snage. Donedavno pod vodstvom Lane Janjanin, a sada Borne Šercara, taj festival redovito predstavlja i promovira najbolje od jazz što imamo, a i oni sami članovi su HDS-a. Iznimke su, dakako, dobrodošle. Tako je nedavno upravo JazzHR priredio gostovanje u Zagrebu Richarda Bone kao istinskog velikana svjetskog jazza, no pozornost javnosti posebno je potaknula vijest da će se te večeri ponovno otvoriti vrata BP Cluba. I neponovljivi Boško Petrović bio je dio u mozaiku HDS-a, a lijepo je bilo čuti, makar na jednu večer, da glazba ponovno odjekuje tim nikad prežaljenim prostorom hrvatske jazz scene.

JazzHR / foto: Matej Grgić

Cesarica je nagrada publike za hit godine, Rock&Off je novinarska nagrada koja afirmira alternativnu glazbenu scenu, a Elector novinarska nagrada na području elektroničke glazbe. Organizira ih Unison, hrvatski glazbeni savez koji okuplja ključne glazbene institucije radi bolje koordinacije domaće glazbene industrije, a i u njegovu je osnivanju sudjelovao HDS.

Cesarica

Tu su i projekt Behind the Scenes usmjeren na upoznavanje mlade publike s hrvatskom glazbom, potom Glazbena tribina u Osijeku namijenjena suvremenoglazbenom stvaralaštvu, kao i Chansonfest posvećen zagrebačkoj školi šansone.

Behind the Scenes / foto: Matej Grgić

Tu je i višegodišnji niz Autorskih koncerata posvećenih članovima HDS-a koji su svojim opusima na različitim područjima stvaranja zaslužili posebnu pozornost, kao i godišnje nagrade HDS-a – u čak sedam kategorija – koje se dodjeljuju istaknutim osobnostima i pojavama iz široke glazbene branše za izvanredna postignuća u glazbenom stvaralaštvu te promociju hrvatske glazbe.

Autorski koncert Joška Ćalete / foto: Matej Grgić

Hrvatsko društvo skladatelja svake godine otvara i više natječaja za donacije, a mladim autorima namijenjene su nagrade iz Fonda Rudolf i Margita Matz, kao i ona najnovija, koja nosi ime Milka Kelemena.

Vrijedno je spomenuti i projekt RecordingPlusScore, Youtube kanal HDS-a, na kojem se objavljuju snimke djela hrvatskih autora praćene mogućnošću pregledavanja notnih izdanja. Kanal broji već 173 videozapisa brojnih hrvatskih autora, kao i više stotina pretplatnika.

Tu je naposljetku i MAKK – Međunarodna autorska kreativna konferencija, koju organiziraju HDS ZAMP i Hrvatsko društvo za autorsko pravo, kao mjesto susreta hrvatske kulturne i kreativne industrije, koje krajem godine okuplja stručnjake i kreativce u zajedničkom cilju propitivanja važnih i aktualnih tema kao što su umjetna inteligencija, izazovi i prakse u zaštiti autorskih prava, glazba na digitalnim platformama i budućnost kreativnih industrija. Zanimaju li vas takve teme, svi paneli naknadno se objavljuju na Youtube kanalu HDS ZAMP-a.

MAKK / foto: Samir Cerić Kovačević

Osamdeset godina otkriva i puno drugih događaja, koncerata, festivala i inicijativa. Sve one oblikovale su sliku naše glazbe od druge polovine 20. stoljeća do danas. Bogata je to povijest ljudi i događaja iza koje stoji upravo HDS.

Viva la musica!

Kako bi osnažio svoju izdavačku djelatnost, HDS je početkom tisućljeća utemeljio i vlastitu izdavačku kuću Cantus, a njezinn sada već itekako bogat katalog pruža velik izbor diskografskih i notnih izdanja te knjiga o glazbi.

Tragate li stoga za notnim izdanjima hrvatskih suvremenih autora poput Frane Paraća, Anđelka Klobučara i drugih, ili ste zainteresirani za hrvatsku glazbenu baštinu te želite, recimo, izvoditi skladbe Borisa Papandopula, vrijedi zaviriti u taj katalog. Ima tu još puno toga, uključujući pjesmarice autora zabavne glazbe kao što su Jasenko Houra, Neno Belan, Husein Hasanefendić, Đelo Jusić, Nenad Ninčević, Jurica Pađen, Miroslav Rus i mnogi drugi.

Jedna od posljednjih Cantusovih perjanica jest i knjiga o Alfiju Kabilju Viva la musica! Živjela glazba! autora Davida Danijela – nova biografija posvećena jednom od najomiljenijih hrvatskih skladatelja, netom predstavljena na Cantusovu štandu ovogodišnjeg Interlibera.

A u tome izdavačkom segmentu, ne treba zaboraviti niti portal glazba.hr. Sljednik nekadašnjih biltena društva te časopisa Cantus – koji je 2003. počeo izlaziti čak i u prodaji na kioscima, portal glazba.hr u medijskom se prostoru pojavio 2021. godine te se u vrlo kratkom razdoblju etablirao u jedan od vodećih portala namijenjenih glazbi. Glazba.hr svakodnevno donosi najrelevantnije i najzanimljivije sadržaje iz svijeta glazbe te popratne industrije – no uvijek uz naglasak na hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.

Pravo mjesto

I naposljetku, ponovno o autorima. Često upravo oni, naime, ističu zahvalnost svima onima koji poštuju njihovu profesiju te im omogućuju da i dalje rade ono što najbolje znaju. Profesiju koja to doista jest, kako bi nestalo ono staro pitanje koje se glazbenicima još uvijek upućuje čak i danas, o tome da možda jesu glazbenici – ali što zapravo rade.

I stoga, kad se veselite jer „večeras je naša fešta“, tugujete zato što „udaše mi moju Tenu“, zaljubujete se „zbog jedne divne crne žene“, „smijete se“ i zamišljate da „sve je isto kao prije“, izjavljujete da ste „danas ludi i trebate samoću“, dozvoljavate si dozu nacionalnog ponosa pa „neka pati koga smeta“ ili jednostavno želite svima reći kako „ništa mi neće ovi dan pokvarit“ – sjetite se da su sve te emocije, poruke i trenutci u životu isprepleteni glazbom, a da iza sve te glazbe stoje autori.

Nije se loše sjetiti toga. Tako će stvar, na neki način, ipak biti stavljena „na pravo mjesto“.

____

Naručio i uredio Odjel za komunikacije HDS-a