95. obljetnica rođenja Adalberta Markovića

Na današnji dan svoj 95. rođendan proslavio bi jedan od doajena hrvatske glazbe, Adalbert Marković

Adalbert Marković, Sanja Drakulić i Frano Parać na autorskom koncertu posvećenom Adalbertu Markoviću / Foto: Cantus

Takav status zaslužio je istaknuvši se u različitim područjima glazbene djelatnosti pa će se i ovom tekstu vjerojatno potkrasti nepravda zapostavljanjem neke od Markovićevih zasluga nauštrb isticanja nekih drugih.

Glazba kao poziv

Rođen u zagrebačkoj glazbenoj obitelji koja je iznjedrila oca Vilima, skladatelja i dirigenta, te starijeg brata Zvonimira, violončelista i skladatelja, Adalbert Marković također je izabrao glazbu kao životni poziv. Diplomirao je na teorijskom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu te kompoziciju na ljubljanskoj akademiji, u klasi prof. Lucijana M. Škerjanca.

Od samog početka, njegovo djelovanje vezano je uz zborski amaterizam, što će s vremenom postati jednom od okosnica njegova djelovanja u Zagrebu, ali i skladateljskog opusa.

Nakon diplome, baš kao mnogi glazbenici danas, Marković je prva zaposlenja pronašao u zagrebačkim školama. Međutim, prelaskom na Pedagošku akademiju, a potom i Muzičku akademiju, gdje se svrstao u utemeljitelje (kasnije i pročelnike) današnjeg VIII. Odsjeka za glazbenu pedagogiju i tambure, Marković će svoje djelovanje trajno vezati uz glazbenu pedagogiju. Autor je nekoliko udžbenika i priručnika koji su svojevremeno bili dragocjen doprinos razvoju nastave glazbene kulture.

Jedinstven doprinos glazbenoj pedagogiji

Usprkos daljnjem razvoju glazbene pedagogije, nastavnici u glazbenim školama još uvijek posežu za 555 izabranih tema za solfeggio ili 222 izabrane teme za solfeggio kao vrijednim zbirkama primjera iz literature, potaknuvši druge kolege na sastavljanje sličnih zbirki čiji su naslovi svojevrstan hommage Markoviću (primjerice, Golčićevih 999 glazbenih tema iz glazbene literature za solfeggio u osnovnim glazbenim školama).

Iz opusa: fokus na tamburu

Uz brojne zasluge i priznanja koja se vežu za spomenuta dva područja, mnogima će ime Adalberta Markovića ostati najsnažnije vezano uz tamburu. U bogatom opusu, u kojem se našlo prostora za najrazličitije glazbene vrste, upravo će djela za tamburu – uz, naravno, ona zborska – biti najbrojnija. Ovdje se ponovno prepoznaje njegova ljubav prema pedagogiji, ali i amaterizmu: među djelima za tamburu nalaze se Etide za bisernicu ili brač, pomoću kojih tamburi nudi put učenja koji se nameće i drugim instrumentima, dok je tamburaškim orkestrima ostavio djela bogatog orkestralnog sloga i istančanog osjećaja za melodiju.

Markovićev skladateljski stil snažno se oslanja na tradiciju, kako onu proizašlu iz naroda, tako i onu umjetničku. Primjerice, Križevačka suita u četiri stavka donosi sve odlike klasične suite: kontrast u izmjenama tempa i karaktera, kao i tonalitetnu povezanost. Tu je i tematska zaokruženost posvetom prva tri stavka znamenitim lokacijama grada, a posljednji Spravišču, glavnoj godišnjoj proslavi. Što se glazbenog jezika tiče, u ovom primjeru on je prvenstveno temeljen na tradiciji pisanja za tamburaške orkestre. Slični principi prepoznat će se i u ostatku opusa koji broji preko pet stotina djela.

Zasluge u struci i mjesto u eteru

Teško bi bilo ovdje pobrojati sve funkcije koje je Marković obnašao tijekom života, kao i priznanja i nagrade kojima je nagrađen za svoj rad, ali valja izdvojiti njegovu djelatnost u Hrvatskom društvu skladatelja čiji je predsjednik bio u više navrata.

Naročito u poslijeratnim godinama, snažno se zalagao za autorska prava domaćih autora i međunarodno promicanje hrvatske glazbe. Njemu u čast, nazvana je godišnja nagrada Hrvatskog društva skladatelja koja se dodjeljuje za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava.

Iako je za života Adalbert Marković višestruko formalno nagrađen, iako se njegova djela redovito izvode, iako je svojim radom zadužio brojne današnje glazbene profesionalce, potrebno je naglasiti da je njegova skladateljska ličnost ostala neprepoznata u diskografskim izdanjima, unatoč činjenici da Fonoteka Hrvatske radiotelevizije čuva preko 200 snimki njegovih djela. Veća zastupljenost njegovih djela u domaćoj diskografiji značajno bi doprinijela kako prepoznatljivosti samog Markovića, tako i dugo željenoj afirmaciji tambure u profesionalnim krugovima za koju se Marković zdušno zalagao.