Afrički i azijski umjetnici diskriminirani (i) pri pokušaju dobivanja viza za gostovanja u EU i VB

World music – skrutinizacija kulturne razmjene

Proteklih godina glazbenici i skladatelji iz Afrike i Azije sve više izražavaju svoje frustracije zbog složenih, skupih i često ponižavajućih procesa koji su dijelom pokušaja dobivanja viza potrebnih za nastupe u Europskoj uniji i Ujedinjenom Kraljevstvu, a sada je ta priča ponovno dobila pozornost medija. Rastuće nezadovoljstvo koje se javlja kod brojnih umjetnica i umjetnika i u drugim područjima umjetnosti, kulture i tzv. kreativne industrije, naglašava značajnu prepreku kulturnoj razmjeni i raznolikosti unutar europske glazbene scene.

Dok se usred turističke sezone brojni poslodavci susreću s nemogućnošću pravodobnog rješavanja dokumenata potrebnih za legalan i legitiman rad stranih radnika u Europi, s takvim se sporostima, poteškoćama i još upornijim odbijanjima redovito susreću glazbenice i glazbenici iz brojnih zemalja svijeta čiju bi kulturu, glazbu i priču ovdašnja publika rado upoznala, no s obzirom na tvrdoglavost birokratskog aparata te neiskorjenjivu diskriminacijsku crtu u njegovoj pozadini, prilika (i volje) je sve manje.

Ministarstva unutarnjih poslova redovito izjavljuju kako se svi zahtjevi za vizu pažljivo razmatraju na temelju njihovih pojedinačnih opravdanosti. Međutim, životna iskustva mnogih umjetnika govore drugačiju priču, onu u kojoj su prepreke visoke, a posljedice za kulturnu razmjenu teške.

DJ-ica iz Nairobija Emma Nzioka, poznata kao DJ Coco Em, ističe zamršene i skupe procedure dobivanja viza, koje opisuje kao nejednake i obeshrabrujuće. Njezino iskustvo dijele mnogi umjetnici iz zemalja s niskim i srednjim dohotkom koji nailaze na slične prepreke. Ovakve nesrazmjerne procedure na koje su prisiljeni utječu na njihovu sposobnost da svoj umjetnički rad i kulturu iz koje potječu dijele na međunarodnoj razini.

Emma Nzioka aka DJ Coco Em

Taj je problem, dakako, prisutan i u SAD-u, čija se mapa kulture i umjetnosti napaja upravo radom pojedinki i pojedinaca koji su onamo doputovali, ostajali ili ostali te postali perjanicama američke kulture. Danas je i ondje situacija nešto drukčija. Ujedinjeno Kraljevstvo prikupilo je pak prošle godine 44 milijuna funti od zahtjeva za vizu koji su naknadno odbijeni, što je uglavnom utjecalo na podnositelje zahtjeva iz zemalja s nižim prihodima.

Slično tome, EU je prikupila 130 milijuna eura od odbijenih zahtjeva za vize. Ujedinjeno Kraljevstvo je u međuvremenu podiglo standardnu ​​pristojbu za vizu za kratki boravak na £115 u listopadu 2023., dok je EU povećala cijenu vize na 90 € u lipnju 2024. U (dijelom razočaravajućem) izvješću Status i uvjeti rada umjetnika i kulturnih i kreativnih djelatnika OMC-a (Open Method of Coordination), skupine stručnjaka zemalja članica EU, spominje se dio problema s kojima se suočavaju umjetnici.

Osobna iskustva – rizici i obeshrabrenje

47 članova Orkestra afganistanske mladeži samo nekoliko dana prije planiranih nastupa u Engleskoj naišlo je na odbijanje izdavanja viza od strane Ministarstva unutarnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, pri čemu su tada već bili u Europi, u Portugalu. Naknadno javno negodovanje dovelo je do poništenja ove odluke, ali incident je istaknuo birokratske prepreke koje umjetnici iz određenih zemalja kontinuirano moraju rješavati.

Britanski pjesnik i televizijski voditelj Lemn Sissay tvrdi da su ove visoke stope odbijanja dio šire kampanje delegitimizacije na rasnoj osnovi. Primjerice, njegov etiopski tim nije imao problema s vizom za Venecijanski bijenale, dok su mnogi drugi afrički umjetnici imali tih problema, što je pojačalo dojam da su nepoželjni.

Iskustvo Lesley Lokko kao kustosice Bijenala arhitekture u Veneciji, iz priče Karen McVeigh, naglašava dubinu problema. Četirima od devet članova njezinog tima iz Gane odbijene su vize za EU, a talijanske vlasti su ih tretirale sa sumnjom. Takvi incidenti odražavaju širi trend sustavne pristranosti usred europske sekuritizacije i logističkih prepreka s kojima se suočavaju afrički i azijski umjetnici, neovisno o ispunjavanju više od potrebnih uvjeta za putovanje i predstavljanje u inozemstvu.

Lokko, škotsko-ganska književnica i arhitektica, kritizirala je nepovratne naknade za vize (koje najčešće bez objašnjenja budu odbijene) kao “nečuvene”, ističući da ih nesrazmjerno snose oni koji si ih najmanje mogu priuštiti. Taj financijski pritisak je pogoršan visokim stopama odbijanja za podnositelje zahtjeva iz zemalja poput Nigerije, Gane i Senegala, koje se suočavaju sa stopama odbijanja viza za EU od 40-47%. Povratno se loša vizna politika za umjetnike odražava povremeno i na europska gostovanja, pa su tako hrvatski predstavnici na Svjetskim danima nove glazbe morali odustati od gostovanja u SAR-u usred izostanka pravovremene reakcije s druge strane.

Nemogućnost brojnih glazbenika da osiguraju vize za nastupe u Europi, ili pak da im isprva budu odobrene, a kasnije odbijene, dodatno ilustrira izazove s kojima se glazbenici suočavaju. Financijski teret (posebice na one koji se ne oslanjaju na organizacije ili agencije) i logističke noćne more tjeraju neke da razmisle o potpunom odustajanju od međunarodnih turneja.

Direktori festivala također se bore s tim preprekama, jer im je sve teže uvjeriti svjetske glazbenike da nastupaju u EU i Ujedinjenom Kraljevstvu. Deborah Annetts iz Nezavisnog društva glazbenika upozorava da ovi sistemski problemi štete britanskoj glazbenoj sceni, pozivajući na hitne reforme. U Hrvatskoj je nekolicina festivalskih timova upućivala apele da se učini sve kako bi se omogućilo sigurno gostovanje umjetnika iz drugih zemalja i kako bi mogućnost promjena u zadnji trenutak te razočarenja glazbenika, organizatora, ali i publike bilo što manje.