Potreba za novom artikulacijom vrijednosti Smaregline umjetnosti

Izvedbom opere Istarska svadba (Nozze Istriane) Antonija Smareglie riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca prije nepuna je dva tjedna u pulskome Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula svečano otvorena novouređena velika Dvorana Ciscutti, a taj su događaj – ujedno prigodno upriličen i povodom Dana grada – uveličali i Predsjednik Vlade Republike Hrvatske te Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija. Postavljanje Smaregline opere u pulsko kazalište, gdje je prvi i posljednji put izvedena 1908., ujedno je i jedan od programa koji se kalendarski svrstava u obljetničku, Smareglinu godinu, jer bilježi se 170 godina od njegova rođenja.

Antonio Smareglia

Antonio Smareglia rođen je u Puli 1854., a umro je u Gradu, mjestu nedaleko od Trsta, 1929. godine. Rođen je u ulici koja se tada zvala Via Nettuno, na pulskom Forumu, gdje se danas nalazi njegova spomen-soba. Svoj je život proveo u raznim europskim gradovima: Beču, Grazu, Milanu, Trstu, Veneciji i Puli. Otac Antonija Smareglie bio je Francesco Smareglia, Talijan podrijetlom iz Vodnjana, dok mu je majka bila Julija Štiglić, Hrvatica iz Ičića, nedaleko Lovrana.

U Austriji, gdje je stigao na studij politehnike, rodio se njegov interes za glazbu. Ondje se upoznaje s djelima bečkih klasičara, naslovima Richarda Wagnera i kreće na put glazbene formacije u Milano, gdje upisuje konzervatorij 1873. godine. Već u vrijeme studija njegova je glazba bila prepoznata i hvaljena, a posebno se u to doba izdvaja opera Caccia lontana, a za njom i simfonijska poema Leonora. Tu su i opere Preziosa, koja doživljava svoju praizvedbu u milanskom Teatro del Verme 1879., te Bianca da Cervia, koju postavlja milanska Scala 1882.

Slijede opere: Re Nala, praizvedena u venecijanskom Teatro La Fenice (1887.); Vassallo di Szighet, koji predstavlja Carska opera u Beču, a potom i njujorški Metropolitan; Cornill Schut, praizvedena u Kraljevskom teatru u Dresdenu (1893.), koja je naknadno prerađena i praizvedena pod naslovom Pittori fiamminghi (1928.), te Nozze Istriane – autorova posveta rodnoj Istri, koja je premijerno izvedena 1895. u Gradskom kazalištu u Trstu, a potom reprizirana u Pragu i Beču.

Antonio Smareglia / Foto: Rudolf Krziwanek – Österreichische Nationalbibliothek, Pf 10.593 : C

Nozze Istriane – veza s Istrom

Posljednji naslov možemo smatrati dokumentom koji na najizravniji način otkriva skladateljevu vezu s Istrom, posebice Vodnjanom, Vodnjanom onog vremena. Ona je ujedno i najizvođenija opera Antonija Smareglie i ona koja savršeno upozorava na njegova vješta skladateljska rješenja – s jedne strane veristički pristup konceptu, a s druge sadržajno bogatstvu pri oslikavanju svakog detalja radnje/drame i lajtmotiva.

Antonio Smareglia: Nozze Istriane (Istarska svadba)

Inventivnost bilježi u možda i najprivlačnijem ili najprepoznatljivijem elementu – tradicijskim citatima, koji danas u folklornom kontekstu žive u krugu Zajednice Talijana u Vodnjanu. Spomenuti tradicijski i folklorni elementi koji su ovom djelu dali posebnu, dodatnu vrijednost simbolično i danas odjekuju ulicama Vodnjana, istim onim s kojim ih je Smareglia onomad prisvojio na svoje/naše Nozze. Zajednica Talijana u Vodnjanu predano donosi glazbeno-scenski prikaz svadbe i svadbenih običaja svojeg kraja, djelom kojeg su i zvuci koje slušamo (nešto rjeđe, doduše) u prizorima Smareglinih Nozza. A riječ je o melodiji furlane, u djelu Smareglie pod naznakom villota.

Smareglia je inspiraciju i informaciju za sadržaj ove opere crpio upravo za vrijeme svojeg boravka na kućnoj adresi Ulica Pian 4. Prema podatcima iz ostavštine korespondencije koju čuva Sveučilišna knjižnica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, ondje je doselio u srpnju 1893., a boravak bilježi i 1894. godine, kada je u istoj kući rođena i njegova kći Silvia. Na isto nas upućuju i informacije iz drugih izvora, pa i sjećanja članova njegove obitelji. Zahvaljujući upravo tim godinama nastalo je djelo neupitne vrijednosti, partitura obojena zvucima ulica, govora, glazbe i plesa, običaja Vodnjana i bliske mu okolice. Opisani su odnosi različitih kultura koje su i u ono njegovo, stvaralačko vrijeme živjele u mikro-prostoru skladateljevih korijena; opisani su kroz univerzalne vrijednosti vječnih inspiracija.

Antonio Smareglia: Nozze Istriane (Istarska svadba)

I ovo su tek neke od informacija koje upozoravaju na bitnost nasljeđa skladatelja, a koje se dadu, izuzev iz bibliografije i rezultata dosadašnjih istraživanja struke, iščitati i iz dokumentacije ostavštine koju čuva Sveučilišna knjižnica u Puli, ujedno zadužena i za brigu o spomen-sobi Antonija Smareglie, koja je prije dvadeset godina otvorena na pulskom Forumu uz potporu Grada Pule, Istarske županije i Regije Veneto. Prostor spomen-sobe postao je prepoznatljiv zahvaljujući aktivnostima knjižnice koje afirmiraju stvaralaštvo skladatelja, najčešće i gotovo isključivo u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta Jurja Dobrile.

Zbog te prepoznatljivosti, pa i višegodišnjeg truda struke (knjižničara, muzikologa, povjesničara) u ovoj je obljetničkoj godini predloženo oblikovanje i razvijanje novoga izložbenog postava spomen-sobe. Unutar prostora nalazi se mali dio dokumentacije iz ostavštine koja se novim izložbenim postavom kani kvalitetnije muzeološki artikulirati i zamijeniti novim, do sad nikad javnosti predstavljenim dokumentima. Ta će godina, u kojoj ujedno i Sveučilišna knjižnica obilježava 75 godina od osnutka, biti ona u kojoj se nastoji upozoriti na sve potencijale razvoja djelatnosti ustanove i njezina doprinosa kulturi grada, kao i na vrijednost i potencijal novih mogućnosti javnog djelovanja.

U obljetničkoj se godini nastoji upozoriti na sve potencijale razvoja djelatnosti ustanove i njezina doprinosa kulturi grada, kao i na vrijednost i potencijal novih mogućnosti javnog djelovanja

Ostavštinu Antonija Smareglie čine: partiture, rukopisi, fotografije, tiskovine, grafike, umjetničke slike i predmeti. Stručno je obrađena i preglediva rukopisna ostavština, dok ostatak dokumentacije još čeka obradu i inventarizaciju. Važno je pritom skrenuti pažnju na to da je knjižnici građa darovana i u originalnim te u kopiranim rukopisima i strojopisima, a na adrese obitelji stizala je tijekom desetljeća. Naime, unuka pokojnog skladatelja, Adua Rigotti Smareglia, zaslužna za darovanje, u ostavštinu je uvrstila, uz obiteljsku, i osobnu korespondenciju s ustanovama i pojedincima, koja se odnosila na skladateljevo nasljeđe i programe koji su ga promovirali posljednjih desetljeća.

Nakon prvog, djelomičnog popisa građe ona se danas, a već niz godina, obrađuje i inventarizira te se usporedo i kontinuirano radi na zaštiti obrađene građe izradom specijalnih mapa i kutija za svaki pojedini dokument, što radi knjigoveža SKPU-a.

Uz Sveučilišnu knjižnicu svojim se inicijativama u Istri agilno probija i relativno mlada udruga Smaregliana, koja okuplja entuzijaste, u posljednje vrijeme osobito s idejom osnivanja muzeja posvećenog upravo umjetnosti ovog skladatelja. Udruga surađuje i s knjižnicom, nerijetko partnerski provode programe koji znače i veću vidljivost vrijednosti knjižničnog fundusa, vješto uz to lobiraju za ostvarenja ciljeva koje smatraju od društvene potrebe i važnosti.

Ova, pak, potonja činjenica u jednom optimalnom okruženju značila bi okupljanje više različitih profesionalnih subjekata i ustanova, koje bi zajedničkim savjetima pomogle smjernice u djelovanju po pitanju razvoja kulture određene sredine. Uz to, a što bi recimo bilo oportuno kod zastupanja ideje osnivanja muzeja, potrebno bi bilo i kvalitetno se informirati o zadovoljavanju uvjeta, tim više što je ostavština Antonija Smareglie koju poznajemo tek dio gradiva koje je skladatelj ostavio u nasljeđe ili kopija (što je slučaj u brojnim jedinicama SKPU-ove ostavštine) originalnih dokumenata koji se čuvaju u tršćanskom Museo del teatro Carlo Schmidl.

Antonio Smareglia / Foto: museoschmidl.it

Višestruki su bili pokušaji pokretanja međuinstitucionalnih i međunarodnih suradnji, odnosno razgovora s ustanovama koje u svojim arhivima i fundusima čuvaju dio Smaregline ostavštine, a sve kako bi se objedinilo građu, stvorilo jedinstvenu bazu podataka koja bi potom i konačno kvalitetno komunicirala s korisnicima, s javnošću. Taj bottom-up proces, iz temelja, stvara se isključivo uz pomoć struke i stručnih i profesionalnih metoda, alata i zvanja, a sve kako bi se, da ponovim, ispitale potrebe, a potom i stvorili preduvjeti za pokretanje inicijativa i aktivnosti koje vode do novih rezultata koji zadovoljavaju potrebe sredine.

U slučaju Smaregline ostavštine, kao i u brojnim drugim slučajevima, ne pridaje se dovoljna pažnja sustavnom, postepenom i slojevitom radu na razvojnim planovima u kulturi, a ne pruža se ni dovoljna podrška ključnim aktivnostima ustanovama koje bi trebale svojim integritetom i autoritetom zastupati ideje koje se oslanjaju na njihove funduse.

Primjera radi, Istarska županija nije financijski podržala Sveučilišnu knjižnicu Sveučilišta Jurja Dobrile za stvaranje novog postava u spomen-sobi, dvadeset godina od njezinog otvorenja, u obljetničkoj godini Antonija Smareglie i osnutka knjižnice, dok je Grad Pula, vlasnik prostora, takvom zahvatu dodijelio iznos kakav nije ni približno dovoljan za željeni rezultat oblikovanja. Njegova rodna kuća, spomen-soba, zasluženim bi ulaganjem mogla i trebala postati mjesto nove komunikacije s javnošću, mjesto susreta i svakako mjesto u kojem bi umjetnost Antonija Smareglie mogla biti vidljivija i glasnija.