Bob Dylan: Vječni bjegunac od vlastite legende

Od Srednjeg zapada, preko Teksasa, Kalifornije… diljem SAD-a pa sve do Washingtona, savezne države na sjeverozapadu SAD-a, Bob Dylan jezdi šestu godinu uzastopce koncertnom turnejom Rough And Rowdy Ways World Tour

Da, nisam pogriješio.

Na koncertnu promociju remek-djela — albuma Rough And Rowdy Ways iz 2020. — Dylan od 2021. ide svake godine na turneju, ne samo po Americi nego i u Europi. I dobiva kritičarske panegirike i ovacije publike. Prošle dvije godine prekidao bi turneju, ali samo na kratko, jer bi se radosno pridružio Willieju Nelsonu na njegovom devetom i desetom Outlaw festivalu!

Nitko nije ni pomislio da bi Dylan mogao odbiti poziv Nelsonu za festival koji se zove Outlaw.

Bio je to samo još jedan trijumf Boba Dylana.

MASTERPIECE — ROUGH AND ROWDY WAYS

U prosincu 2025. Bob Dylan obznanjuje da će održati Rough And Rowdy Ways Tour u SAD-u od 21. 3. do 1. 5. 2026., i to uglavnom u manjim gradovima, izbjegavajući metropole, u starim teatrima ili umjetničkim centrima kapaciteta samo nekoliko tisuća ljudi.

Ali onda je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan rasla potražnja za Dylanovim koncertima diljem SAD-a, pa je do trenutka pisanja ovoga teksta planirano da turneja završi 1. kolovoza!

Za sada će Dylan na turneji biti pet mjeseci, nastupajući svaki drugi dan, a često i bez slobodnog dana! Koncert u saveznoj državi Washington zakazan je u amfiteatru dvorca Chateau Ste. Michelle, u čuvenoj vinariji u Woodinvilleu. Nedaleko Seattlea.

Europljani s velikim nestrpljenjem prate razvoj situacije i čekaju hoće li i kada objaviti raspored europske turneje.

Dio medija i dalje svaku turneju Boba Dylana, pa tako i ovu najnoviju, naziva Never Ending Tour, jer je on 1989. svoju tadašnju turneju, nevoljko i na nagovor novinara, nazvao Never Ending Tour.

Novinar: Opet si krenuo na još jednu turneju. Iz jedne odmah u drugu turneju.

Dylan: Oh, sve je to ista turneja.

Novinar: Je li to Never Ending Tour?

Dylan, bez oduševljenja: Da. Da.

Tako je, eto, nastao termin Vječna turneja i privezan uz Dylana.

Jedan je pedantni novinar izračunao da je Dylan od 1989. do 2019. održao 3000 koncerata!

Dylan je protiv tog naziva Vječna turneja jer je pod tim nazivom odavno završila, a nastale su i bile mnoge nove.

I osim toga, kaže on: „Kritičari bi trebali znati da ne postoji nešto vječno, da Duke Ellington, na primjer, bude vječno na pozornici. Ovih dana ljudi imaju sreće ako imaju posao. Bilo koji posao. Kritičarima bi moglo biti neugodno što toliko radim. Svatko tko ima zanat može raditi koliko god želi. Stolar, električar ne moraju nužno u mirovinu. Kritičari bi trebali mariti za ovo.”

Manje upućeni u lik i djelo, povijest i sadašnjost Boba Dylana sigurno se pitaju tko je taj Bob Dylan i zašto njegove turneje toliko privlače publiku i u 21. stoljeću, a karijeru je počeo još 1961. i aktivno traje evo 65 godina!

Dylan ima izuzetno jaku bazu obožavatelja, od kojih mnogi idu na više koncerata jedne iste turneje.

Najnoviji povod je stvarno masterpiece — album Rough And Rowdy Ways, koji, naravno, čini temelj turneja od 2021. do 2026. Uz neke i ne tako stare pjesme, ali nikako pjesme koje bi izazvale jeftinu nostalgiju poput Blowin’ In The Wind ili Like A Rolling Stone. On je valjda zadnji umjetnik na ovome svijetu koji bi krčmio povijesne zasluge svoga stvaranja. Istina, Dylan i danas zvuči kao da je pao s nepoznatog planeta u svemiru. Toliko je različit od svega što se danas nudi na tržištu korporacija ili i u umjetničkim manufakturama.

A tek vizualno.

Čisti asketizam.

Band okupljen oko njega, on za električnim klavirom, bez posebne rasvjete, a i ova “sirotinjska” nije za zamjeranje jer posjetitelji pišu da se Dylan pojavljuje s kapuljačom na glavi. Sve je fokusirano na izvedbu. Dylan se “sakrije” za klavirom i ni riječi između pjesama. Ta nije on konferansje, nema ni “Dobra večer” ni “Laku noć”, ni jedne riječi ako nije iz pjesme.

I još nešto.

Možete li zamisliti danas neki koncert, pop ili rock, a da posjetitelji cijelo vrijeme ne snimaju mobitelima zbivanja na pozornici? E, na koncertima Boba Dylana toga nema jer je menadžment izmislio način da se onemogući svaki mobitel svakog posjetitelja. A nema čak ni fotografa ni TV snimatelja — ulaz zabranjen. Nema ni “krijumčarenih” ikakvih snimaka na YouTubeu. Jedino ima nekoliko audiosnimaka cijelih koncerata i pripadajuće set-liste. Snimke očito nisu legalne, ali može se lijepo dokučiti genijalnost pjesama i izvedbi.

ČISTA NOIRE MAGIJA

Evo za primjer koncert u teatru Orpheum, starom skoro 100 godina, u Omahi u Nevadi: I’ll Be Your Tonight, Man In The Long Black Coat, All Along The Watchtower, I Contain Multitudes, False Prophet, Black Rider, Love Sick, Key West, I Can Tell, I’ve Made My Mind To Give Myself To You, Crossing The Rubicon, When I Paint My Masterpiece, Don’t Think Twice It’s All Right, Soon After Midnight, Nervous Breakdown i Every Grain Of Sand.

Šest je pjesama s albuma Rough And Rowdy Ways, koji je s pravom nazvan “divljim remek-djelom pulp-noirea”. Pridružujem se potpisima ovog stava.

“Black Rider” samo je jedan od primjera:

“Crni jahač, drži se / Veličina tvog penisa te neće nikamo odvesti / Patit ću u tišini / Neću ispustiti ni glasa / Možda ću, Crni jahaču, zauzeti visoko moralno tlo… Ne želim se svađati, barem ne danas / Idi kući svojoj ženi / Prestani posjećivati moju / Jednog od ovih dana prestat ću biti ljubazan / Crni jahaču, moja je duša uznemirena / Moj um je u ratu / Uzet ću mač i odrubiti ti ruku.”

Ili “My Own Version Of You”:

“Cijelo ljeto sve do siječnja / Posjećivao sam mrtvačnice i samostane, tražeći potrebne dijelove tijela, udove, jetra, mozgove, srca…”

Koliko god te, a i druge pjesme, bile okrutne na pulp-noire način, a možete ih doživjeti i gorima od toga, i stravičnijima, Dylan ih, naročito uživo, izvodi na svoj neki sarkastično-ironični način, ili kako je to lijepo rekao jednom prilikom Tom Waits:

„Volim lijepe melodije koje govore horrible things.”

Kod Dylana je dodatna vrijednost — nazvat ću ga “faktorom zbunjivanja”.

Naime, on jest melankoličan i zamišljen, ali iznad i prije svega nepredvidiv. To je toliko jasno da i prateći mu izvrstan band koji put napeto iščekuje nove verzije pjesme, stare ili nove, svejedno. On puno toga smišlja na samoj pozornici pa koji put traje dok skužiš o čemu se radi. Ali svaki put slijede ovacije. Ili što je Alexis Petridis u Guardianu lijepo detektirao: „Zvuk poznatih pjesama se miješa u nepoznato. Pjevač je još prije puno godina odlučio da je najbolji način suočavanja s monumentalnom težinom vlastitog opusa da ga stalno oblikuje u nove oblike.”

SPAVAM SA SMRĆU I ŽIVOTOM U ISTOM KREVETU

Ostale pjesme s koncerta su s albuma Time Out Of Mind, Shot Of Love, Oh Mercy, Bob Dylan’s Greatest Hits, The Freewheelin’ Bob Dylan i John Wesley Harding.

No prava poslastica su njegove, totalno neočekivano, izvedbe dvaju klasika čednog, pionirskog rock and rolla — “I Can Tell Bo” Diddleyja i “Nervous Breakdown” Eddieja Cochrana. Pritom ne zaboravimo da su na dečka Dylana u početku odrastanja najveći utjecaj imali Little Richard i Elvis Presley, jedni od začinjavaca rock and rolla.

ČOVJEK U DUGOM CRNOM KAPUTU

Godine 2026. imamo, dakle, još jednog predvidljivo nepredvidljivog Dylana. No jedan je fan, odlazeći na koncert, pomislio da će Dylan biti nešto poput Sinatra Croon Festa. Kako se kasnije posipao pepelom! A i mračnjaštvo je ovaj put od Dylana doživio više kao nestašluk nego zlobu. Ha?

Mnogi se na svaku Dylanovu pjesmu pitaju: „Što je sve pjesnik htio reći?”, što je obično Sizifov posao. Ili poslušajte pjesmu “Up The Hill Backwards” Davida Bowieja pa možda bude lakše.

Tako je i s jednom od najljepših pjesama Boba Dylana, “The Man In The Long Black Coat”. Jedni je doživljavaju kao jezivu narativnu baladu prožetu srednjovjekovnim osjećajem grijeha, smrti, nedopuštene seksualnosti i sotone. Drugi kao pjesmu o ženi koja je jednostavno pobjegla s nepoznatim.

Dylan: „Dim na vodi tamo od lipnja / Debla iščupana s korijenom / Pod visokim polumjesecom / Osjeti puls i vibracije / Tutnjavu silu / Netko vani tuče mrtvog konja / Nikada ništa nije rekla / Nikada ništa nije napisala / Otišla je s čovjekom u dugom crnom kaputu.”

Naravno da je album naročito oslikao ne samo povijest Amerike i svijeta nego i vrlo, vrlo turbulentno razdoblje, tako da će Rolling Stone napisati da je Rough And Rowdy Ways njegov najpravovremeniji album i da je u stanju još uvijek kanalizirati američke kozmičke misterije kao nitko drugi u glazbi. Pjesma “Murder Most Foul”, Dylanov instant EP, mnogima pokazuje da glazba može biti tješitelj u doba nacionalne traume.

Dylan i inače puno proučava povijest i zbog toga ne vidi baš neku dobru budućnost. Ima dosta tematskih preklapanja: pjeva o svrsi umjetnosti od antike do danas, atentatima na političke figure, religiji, zagrobnom životu. U pjesmi I Contain Multitudes ima više nego upečatljiv stih: „Spavam sa životom i smrću u istom krevetu.”

Objašnjava ga ovako: „Svako ljudsko biće, bez obzira koliko snažno bilo, krhko je kad je u pitanju smrt. Razmišljam o tome općenito, a ne na osoban način.”

BOB NAM JE OSLOBODIO UM

Dakle, poniranjem u povijest Dylan ne vidi ništa optimističnoga u budućnosti, ali zato je albumom i već višegodišnjom koncertnom turnejom Rough And Rowdy Ways učinio još jedan bunt u svojoj karijeri. Jednostavno ne želi živjeti i raditi kao legenda. Svijet ga želi slaviti kao instituciju, staviti ga u kanon Nobelove nagrade, balzamirati njegovu prošlost, a on je lutalica koja stalno smišlja bijeg od legende / Nobela / institucija. Na ovom albumu Dylan je i bučan i grub, ali i melankoličan i na neki način spokojan, kao da istražuje teren do kojega još nitko nije došao. Nije čudo što mu se i Bruce Springsteen klanja do poda: „Bob je oslobodio naš um na način na koji je Elvis oslobodio vaše tijelo. Pokazao nam je da samo zato što je glazba inherentno fizička ne znači da nije intelektualna.”

HRVATSKI KNJIŽARSKI IZDAVAČI I VOLE I CIJENE BOBA DYLANA

Iako nije završio, a slabo je i pohađao škole i Sveučilište u Minnesoti, već je u desetoj godini karijere, za izniman doprinos kulturi, dobio 1970. počasni doktorat Sveučilišta Princeton u New Jerseyju, a 2004. počasni doktorat Sveučilišta St. Andrews u Škotskoj.

Dva američka predsjednika okitila su ga odličjima ili drugim počastima. Predsjednik Bill Clinton 1997. uručio mu je Priznanje Kennedy Centra, priznajući izvrsnost njegova doprinosa američkoj kulturi. Godine 2012. predsjednik Barack Obama dodijelio mu je najviše američko civilno odlikovanje — Predsjedničku medalju slobode. Četiri godine kasnije, u listopadu 2016., Švedska akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za književnost “za stvaranje novih poetskih izraza unutar velike američke pjesničke tradicije”. Za sada je vlasnik deset Grammyja, izabran je u Hall Of Fame…

Nije onda čudo što Dylan neprestano intrigira. Ako ne albumom, onda koncertnom turnejom, a ako ni tako, onda knjigom punom pjesama, luksuzno opremljenim Spomenarom 1956. — 1966., knjigom memoara Kronike: prvi dio ili knjigom njegovih gotovo neuhvatljivih misli.

U ovome posljednjem primjeru riječ je o Tarantuli, na čijoj je poleđini napisao nešto kao poziv na čitanje: „Uzimam kao činjenicu da ste svi pročitali & razumjeli Freuda, Dostojevskog, Svetog Mihaela, Konfucija, Coco Joea, Einsteina, Melvillea, Porgyja Snakera, Johna Zulua, Kafku, Sartrea, Smallfryja, Tolstoja… što se tiče mog djela… dobro onda… što se tiče mog djela… ja jednostavno nastavljam gdje su oni stali… i ništa više.”

Naravno da je za sve ovo vrijeme njegove karijere objavljeno nebrojeno knjiga o životu i radu Boba Dylana. Autorima je naročito zanimljiva ne samo biografija Boba Dylana nego i neki njegovi potezi sredinom šezdesetih, posebice Newport Folk Festival 1965. Ali i ne samo njegova električna pobuna nego i međusobni odnos Boba Dylana i Beatlesa, ljudski i kreativni.

Ovoga proljeća objavljena je knjiga Where The Music Had To Go novinara New York Timesa Jima Windolfa. Knjiga ispituje sredinu šezdesetih, utjecaj Dylana na Beatlese, njihov međusobni utjecaj i utjecaj na svijet. Nisu Beatlesi promijenili samo sebe, ni Dylan nije promijenio samo sebe, nego i cijeli svijet. Knjiga je, naravno, puno više od biografije; ona govori o tome kako su ova dva diva šezdesetih djelovala jedan na drugoga. Kako je Dylan naveo Beatlese da pišu “dublje” tekstove pjesama i kako su Beatlesi naveli Boba Dylana da odbaci akustičnu i objesi o rame električnu gitaru. Istovremeno, Beatlesi i Bob Dylan bili su i rivali i uvijek plodonosni suradnici. Utjecaj Dylana i Beatlesa na popularnu glazbu šezdesetih godina bio je nemjerljiv i uvijek je inspiracija za nova istraživanja o njihovu značaju.

Zvuči nevjerojatno, ali hrvatski knjižarski izdavači izdali su cijelu biblioteku Dylanovih knjiga i knjiga o Dylanu. Od Spomenara Algoritma, Tarantule Šarenog dućana, Kronika: prvi dio Algoritma, Tko je taj čovjek? Menarta, do najnovije objavljene knjige Bob Dylan — Električna pobuna Elijaha Walda u luksuznom izdanju Školske knjige.

ELEKTRIFICIRAO JE JEDNU POLOVICU PUBLIKE, A DRUGI DIO UBIO STRUJOM

I ova crna šala nastala je nakon nastupa Boba Dylana na Newport Folk Festivalu 1965. Newport je u Americi i svijetu najprije postao poznat po Newport Jazz Festivalu početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a krajem istog desetljeća i po Newport Folk Festivalu. Newport je inače poznat kao mondeno ljetovalište, ljetovalište bogataša poput Vanderbiltovih i Kennedyjevih, koji su na Bellevue Avenue ili Ocean Driveu imali raskošne ljetnikovce. Prije povijesnog događaja koji, eto, i danas izaziva znatiželju i dubinska istraživanja, Dylan je već bio folk-zvijezda i nastupao je u Newportu. Tako su ga i ljeta 1965. očekivali s akustičnom gitarom i usnom harmonikom da izvede svoje omiljene pjesme. I da bude sve “kak se spada” na Newport Folku.

Ali vidi ti vraga. Bob Dylan pojavio se na pozornici u kožnoj jakni i s električnom gitarom Stratocaster o ramenu, uz nekoliko muzičara, među kojima je prvi u redu bio Mike Bloomfield, gitarist iznimnoga umijeća i strasti. Dylan je i prije koristio električnu gitaru, ali pojaviti se ovako elektrificiran na Newportu bila je stvarno prava pobuna.

Izveo je tri pjesme uštekane u struju — “Maggie’s Farm”… — i još dvije neuštekane. Dio publike je zviždao, dio publike odobravao, a dio je bio šokiran i bez reakcija. Razglas je bio nedostatan. No bilo kako bilo, pobuna je uspjela. A tek sve ono što je uslijedilo.

Knjiga Elijaha Walda bavi se upravo time, ali i onime što je prethodilo. Temeljito je istražio glazbu SAD-a, naročito korijensku, i objasnio koliki je to veliki značaj koji je Dylan imao u vrijeme borbi za građanska prava, stvaranja popularne glazbe kakve prije toga nije bilo u povijesti. Mladost Amerike počela je prosvjedovati i protiv rata, a nakon Newporta Bob Dylan je napadan zbog promjene koju je napravio, ali je u isto vrijeme postao, protiv svoje volje, glasnogovornik svoje generacije.

Njega je najviše zaboljelo što su mu zamjerali da je prekinuo s folkom i započeo folk-rock. Bio je za neke izdajnik, čak i Juda, a on je u stvari želio biti nešto drugo: „Picasso je razbio svijet likovnosti i raskolio ga u potpunosti. Bio je revolucionaran. Htio sam biti poput njega”, piše u Kronikama Bob Dylan, koje zaključuje: „Scena folk-glazbe bila je poput raja koji sam morao napustiti. Za nekoliko godina udarit će oluja teških sranja. Buknut će plamenovi. Gorjet će grudnjaci, regrutacijske kartice, američke zastave, a i mostovi. Psiha nacije će se promijeniti i na mnogo načina postati poput Noći mrtvaca.”

FEDERICO FELLINI — BOB DYLAN — MARTIN SCORSESE

Nakon “električne pobune” Dylan je sa zgražanjem odbio biti glasnogovornik, vođa, i u tom vatrenom periodu američkog društva jednostavno zaobišao Woodstock i Altamont, povukavši se iz javnosti idućih nekoliko godina. Našao se u situaciji u kojoj se našao i veliki talijanski filmski redatelj Federico Fellini, o čemu je pisao veliki Martin Scorsese, filmski redatelj koji obožava rock, Dylana i Rolling Stonese posebice.

Scorsese u nadahnutom eseju u Harper’s Magazineu o Felliniju piše, među ostalim: „Uzbuđenje Fellinijeve ljubavi prema filmskoj umjetnosti i posljedično prema samom životu bilo je slično onomu što je dolazilo u rock and rollu s prvim električnim albumima Boba Dylana i albumima The White Album Beatlesa i Let It Bleed Rolling Stonesa. Bili su tjeskobni i očajni, ali su to bila uzbudljiva i transcendentalna iskustva… Nakon La Dolce Vita i električne pobune u Newportu situacija je za Fellinija i Dylana bila ista: dotaknuli su legije ljudi, svi su se osjećali kao da ih poznaju, da ih razumiju i da ih posjeduju. Dakle, pritisak, od javnosti, kritičara, prijatelja i neprijatelja. Pritisak da produciraš više. Pritisak od sebe i na sebe. Za Dylana i Fellinija odgovor je bio upustiti se u sebe. Dylan je tražio jednostavnost u duhovnom smislu, a pronašao ju je, nakon nesreće na motociklu, u Woodstocku, gdje je živio s obitelji i gdje je snimio The Basement Tapes i napisao pjesme za John Wesley Harding.”

Kad vas kao veliku rock-zvijezdu proglase vođom ili glasnogovornikom, a niste političar, onda je to težak teret. Dylan je rekao da on piše i govori samo u svoje ime. Slično mi je rekao i Mick Jagger na moje spominjanje kako su Rolling Stonese u Kaliforniji šezdesetih godina znali dočekivati s transparentima: „Dobro došli, Rolling Stonesi, vođe naše revolucije!” Odgovorio je: “Nikad nisam želio biti ničiji vođa. Neka svatko odgovara samo u svoje ime.”

Dylan je inače bio rijetko osjetljiva osoba koja je znala — nekad davno — svoje pressice pretvoriti u teatar apsurda, ali ne bilo kako, nego na način apsurdista Charlieja Chaplina, chaplinesque.

Kako je Robert Zimmerman postao Bob Dylan?

Novinar: Izgovara li se Dylan kao Dilan ili Dajlan?

Bob Dylan: Oh, ja kažem Dilan, Dajlan ili kako god vi hoćete zapravo.

Novinar: Jeste li to ime uzeli od velškog pjesnika Dylana?

Bob Dylan: Ne, to je, recimo to tako, glasina koju su smislili ljudi koji vole pojednostavljivati. To je prezime u mojoj obitelji, ali s ujakove strane. Otac mi se ne preziva tako, to potječe s majčine strane obitelji, a piše se D-i-l-l-o-n, a ja sam ga preuzeo i malo promijenio.

Jednom drugom prilikom Dylan je rekao da je morao imati dobro stage-ime.