Cvit samoće: koncertna monodrama kao vodič za biranje vlastite sreće

Već godinu dana igra Cvit samoće, sjajna koncertna monodrama Nere Stipičević, umjetničkog imena Freeda Nera Immortelle, kojoj je ona autentična autorica i interpretatorica

Multimedijski projekt FreeDA nadrastao je svoje okvire

Svaka pjesma ima svoju priču i svaka će se priča čuti sve dok je autentična.

Nakon izrazite popularnosti koju je stekla kroz prvi glazbeni talent show na našim prostorima, Nera Stipičević objavila je svoj prvi i jedini solo album.

Otad je prošlo osamnaest godina i svoj je poziv pronašla u glumačkim vodama. „Ako ne iskusimo bol, koliko bi umjetnosti imali na kraju?“, kroz svoj podcast La Fleur de la Solitude koji se isprepliće s njenom koncertnom monodramom Cvit samoće, Nera postavlja ovo pitanje kroz usta jedne svoje protagonistice i ne čeka naš odgovor, već ga posredno daje kroz monodramu nastalu u međunarodnoj suradnji s francuskim glazbenikom i producentom Vadimom Erudaçijem, dok ju je Mia Melcher dramaturški, konceptualno i režijski uobličila u ovakvu formu koncertne monodrame (o kojoj sam ponešto već pisala u svojoj posljednjoj kolumni).

Melcher i Stipičević zajedno rade još od 2015. kada su kreirale multiartistički projekt FreeDA i, razvivši uzajamno povjerenje, Stipičević se potpuno prepušta Miji Melcher kada je u pitanju dramaturški proces. To je izrazito bitan faktor koji ovu monodramu čini uspješnom.

Samoća je različita od usamljenosti

Samoća je posve različita od usamljenosti i Stipičević je samoću svjesno odabrala kako bi prošla kroz proces samorefleksije. Za umjetnika ovo razdoblje nije samo prilika za upoznavanje sebe, ventiliranje nakupljenih emocija, razrješavanje petlji i zatvaranje krugova, već i rađanje novoga umjetničkog procesa. Odabrana samoća signalizirala je povratak glazbi i pisanju pjesama koji nakon toliko vremena uopće nije bio zajamčen. Ovo je razdoblje iznjedrilo koncertnu monodramu koja donosi autentičnu i isključivo njezinu glazbu.

Stipičević ne pokušava biti dobra žena. Više ne igra ulogu žene koja mora biti po pravilima društva, žene koja moja živjeti po uvjerenjima iz prošlih generacija. Ona ne može zaustaviti misli koje joj prolaze glavom, ali upravo grljenjem svih onih trenutaka kada je pogriješila, iznevjerila druge, pa i sebe, ona postaje cjelovita žena koja može pričati iskustvo s kojim se, posljedično, mnoge druge žene mogu poistovjetiti. Tu se rađa još jedan novi proces, onaj koji se događa publici dok se neizbježno identificira s pripovjedačicom u prvom licu. On zna biti težak, ali je neodvojiv od njegovog šarma, jer donosi razumijevanje. Ako bježiš od sebe, traženje skloništa postaje potraga bez kraja, a upravo je pronalazak skloništa u sebi stalna tema koja se provlači kroz Cvit samoće.

Iskrene emocije u stihovima Nere Stipičević

Stipičević na početku predstave ima tih glas i često pjeva prigušeno, pa se mora pažljivo slušati. Izražava osjećaj povjerljivosti kao da je ono što pjeva samo između nje i publike. U međuvremenu, sjeda do svog pijanista i oslanja se na njega, svira po njegovim leđima, a kad se uspostavi povjerenje, počinje svirati s njim na instrumentu i ovdje započinje njen rast. Započinje oslobađanje prave umjetnice, a ne one koja igra po pravilima društva, školstva i struke. Od priznanja na početku monodrame da je prvi put nešto napravila za sebe, pa do kraja predstave, Stipičević procvjeta u samosvjesnu osobu, zadivljujuću interpretatoricu i pjevačicu koja koristi svoje dubine (ne samo one vokalne) kako bi na autentičan način odaslala svoju priču.

Možda je najdirljiviji i najbolniji dio predstave onaj o rođenju djeteta, a onda o njegovu napuštanju i voljenju iz daljine. Time otvara još jednu društvenu tabu temu, onu gdje muškarci ponekad napuštaju svoje žene kada zatrudne i onu da žene ponekad ne mogu ostati majke svojoj djeci. Slušajući pjesmu, gotovo se čini previše osobnom, ali ipak se kroz nju provlače ljepota i ljubav. To je točka razgraničenja u kojoj postaje jasno da unatoč događajima koji su izrazito osobni postoje lekcije iz kojih svi možemo naučiti. Iako glasovir i čelo zvuče pomalo sumorno, cajon pruža prekrasan kontrapunkt.

Kao i uvijek s pisanjem, tekstovi zahtijevaju pomno čitanje, pa se tako nježno isporučene, iskrene emocije u stihovima (U sve sobe mojih snova unio si obrise / svaku ideju moju razbio na mirise / jer sam si dopustila pogled u ogledalo / jer sam si dopustila, s tobom je krenulo) miješaju s onim oštrijim i vrlo direktnim Tko se usudi da kaže kako živim u krivoj stvarnosti, taj moga Boga ne pozna i živi u slipoj ulici / jer dok vajaju ga sive mijene, ja već osvojila san svit / na krilima istarskoga zmaja proživila san stojedan lik / ‘ko se usudi da kaže šta je za drugog najbolje / taj sama sebe laže, sam sebe ne razumije / jer da pozna šta mu triba, odgriza po’ svog bi jezika / to di te duša može odvest ne pozna nijedna logika.

Arhiva prekrasnog materijala

Glazba i snovi koje je Stipičević imala o sebi kao autentičnoj osobi kojoj je težila bili su izvrsni sami po sebi, ali otvorili su vrata opsežne arhive prekrasnog materijala koji je godinama iskustveno skupljala za ovu koncertnu monodramu. Ovakve pjesme bi svatko poželio nazvati svojim prvim pravim studijskim albumom, ali Stipičević ne objavljuje novi album, već svakih nekoliko tjedana objavi novu epizodu svog podcasta gdje kroz novi, pitki dramski tekst obrađuje teme nasljeđa i mentalnog zdravlja. Tek tada, na kraju svake epizode, objavi i pjesmu iz svoje koncertne monodrame koja savršeno nadopuni oba formata.

Biti nježan prema sebi ponekad je najteža stvar na svijetu, pogotovo kad ne voliš ono što si postao zbog svojih odluka i krivnje koja se zatim usidri duboko u tebi. No, jednom kad osvijestiš da uvijek možeš odabrati perspektivu kojom ćeš gledati na prošlost, sadašnjost postaje dobro mjesto. Ne želim pisati kako je ukazivanje na svoju ranjivost hrabar potez jer to bi značilo da svi oni koji to još uvijek ne mogu raditi nešto čine krivo, ali napisati ovakve pjesme i stvoriti ovakvu monodramu doista je posebna vrsta umjetničkog djela.

Pretvarajući trenutke iz svog života u pjesme koje publici dolaze kao ogledalo, Cvit samoće Nere Stipičević otkriva tekstopisca čija je dubina neosporna i čije izvedbe stvaraju nezaboravne utiske. Prisutna je duhovna crta koja se provlači kroz oba Nerina rada, i monodramu i podcast, s postojanom melankolijom za koju se s vremena na vrijeme čini i da proizlazi iz nje i da ju ona spašava; potičući potrebu za postavljanjem pitanja i ostavljajući ih bez odgovora u isto vrijeme. To je preispitivanje ono zbog čega imate osjećaj kao da uz svaku pjesmu još malo više odrastete, nešto što većina ljudi učini samo jednom. Nera to radi opetovano, postajući svaki put sve zanimljivija. Lakše je reći nego učiniti, naravno, ali Cvit samoće od metafore za ispitivanje kolektivnih strahova i tuge novijeg doba postaje prava i iskrena predanost pronalaženju i biranju vlastite sreće. Stipičević gledateljima daje toplu i potrebnu poruku i na kraju ipak pronalazi tračke nade, zahvalnosti i milosrđa. Sve zbog strpljenja i nježnosti prema sebi.

Cvit samoće ponovno igra 12. prosinca 2022. u 20 sati u Klubu kazališta Komedija (Cesarčeva 2, Zagreb), a u projektu sudjeluju glazbenici Tomislav Parmać (piano), Hrvoje Rupčić / Borna Šercar (perkusije), Vadim Erudaçi / Martin Petračić (gitara) i Matej Milošev (čelo).