07
velj
Kolumne

Glazbeni hibridi koji privlače pozornost

Musical

ilustracija /Kyle Head (Unsplash)

share

Umjetnost je ta koja definira umjetnika, a ne uspjeh te umjetnosti ili njena tržišna vrijednost, a još manje percipirana kvaliteta. Kada spominjemo glumu i glazbu u istom kontekstu, nekako nam je prva asocijacija mjuzikl. Međutim, kada izostane ples, dobivamo storytelling popraćen akustičnom scenografijom.

Upravo je kroz jedno takvo okružje Bruce Springsteen još više privukao slušatelje i prenio doživljaje koji su bitno utjecali na smjer njegovog života. U pretpandemijsko vrijeme, na njegove se četverosatne koncerte hodočastilo, a kad je najavio nastupe na Broadwayu, to je bilo nešto skroz dijametralno suprotno. Solističke akustične izvedbe na kazališnoj pozornici bile su temeljene na njegovoj iznimno prodavanoj autobiografiji „Born To Run“, a možda su najdirljivije bile njegove osobne priče o djetinjstvu i odnosu s ocem, posebno protkane samospoznajom u čijoj je podlozi uvijek bila glazba poznata tolikoj masi ljudi.

U ovoj fazi Springsteenove karijere, pogotovo jer je u njoj došlo do stvarno ozbiljnih uspjeha, uobičajen je obrazac da stvari krenu silaznim tokom, no nastupima na Broadwayu Springsteen je ovjekovječen jer je publiku uvukao u svoju unutrašnjost umjesto da ju je ostavio na površini kao svih ovih prethodnih godina. Njegovo je osobno iskustvo još jednom poslužilo kao inspiracija za oslobađanje kreativne moći koja je zaiskrila punim kapacitetom.

Mnogobrojni su umjetnici u ovoj trenutnoj krizi tražili nove načine kako da kroz toliko dostupne sadržaje dohvate svoju ciljanu publiku.

Ona nije Springsteen i mi nismo Amerika, ali Nera Stipičević uspjela je sa svojim suradnicima na domaću pozornicu postaviti jedno pravo umjetničko djelo. Pod umjetničkim imenom FreeDA Nera Immortelle iznijela je koncertnu predstavu „Cvit samoće“ u bivšem Jazz&Cabaret klubu Kontesa, sadašnjem Klubu kazališta Komedija. S mudrošću osobe koja je duboko razmišljala o svom iskustvu, uronjena u vlastite vizualne i glazbene eksperimente, Nera je zakoračila na pozornicu nakon sedam godina medijske pauze.

Upakirati toliko umjetnosti i izražaja u jednu izvedbu dokaz je sposobnosti nesputanih umjetnika. U svom je ambicioznom projektu slijedila svoju intuiciju i viziju, što je neminovno značilo povlačenje s pozornica na kojima je dotad kreativno djelovala. Ona pjeva za sebe i zbog sebe i tu istinu unosi i u koncertnu izvedbu za druge – podignuti se i sjati. Jednako kao što je i Bruce Springsteen proživljavao svoje dane depresije, suočio se s njom i napravio izuzetne stvari, Nera se sukobljavala sa svojim strahovima i pretočila ih u domaći glazbeni hibrid kojim se bori za suosjećanje, empatiju i izvrsnost.

Ulaznice za Springsteenov šou izrazito su tražene, stoga je Netflix omogućio globalnoj publici gledanje ovog njegovog posebnog nastupa. Živopisna, hrabra i uvjerljiva poput sadržaja svoje koncertne predstave, Nera Stipičević je proširila svoje djelovanje u smjeru podcasta „Le Fleur de la Solitude“ koji je dostupan za slušanje na platformama poput Spotifyja, Amazona ili Applea.

Ljudi imaju svoje interpretacije, tako da štogod dobili od koncertne predstave, uvijek je dobro za umjetnika. Ovakva jedna forma koja bi se bavila pripovijedanjem nekog osobnog raskola u kombinaciji s glazbenim uspješnicama iz karijere mogla bi biti izuzetno zanimljiva publici. Ponavljanje pjesama je rizičan posao. Dok jedni vole uvijek čuti nešto svježe i novo, drugi se jako vežu za određene interpretacije. Unatoč tome, bilo bi zabavno pogledati koncertnu predstavu, primjerice, o životu Josipe Lisac, Miše Kovača, Severine, Arsena Dedića ili Psihomodo Popa, nekoga s inspirativnim životom, voljenog od javnosti, tko bi mogao privući publiku u kazalište na jedan intimniji i potpuno drukčiji glazbeni doživljaj.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.

Moglo bi Vas zanimati