Desetljeće glazbene ljubavi grupe The National i hrvatske publike
Nakon niza koncerata u Zagrebu i Šibeniku tijekom proteklih desetak godina, grupa The National ponovno je u Zagrebu!
The National su u nas iznimno popularni i imaju rijetko viđenu koncertnu kemiju s obožavateljima. Ali koncert nije najavljen ni u jednoj dvorani ili klubu, koncerta neće ni biti u ovoj sezoni, nego u kinu (?!). Da, upravo tako, no The National ne možete gledati na velikome filmskom platnu, ali zato možete slušati u filmu/mjuziklu/tragediji/komediji Cyrano, i to u do sada nepoznatu izdanju velike američke rock grupe.
Braća Aaron i Bryce Dessner napisali su glazbu i songove za mjuzikl, a Matt Berninger – zajedno sa suprugom Carin Besser – tekstove. Na kraju, dakle, opsežna rada na ovom filmskom mjuzikl-spektaklu i na kraju filma pod odjavnom špicom ide najnoviji singl grupe The National – ”Somebody Desperate”.
Što su The National Hrvatskoj, a što Hrvatska The Nationalu?
Za svu tu gotovo mitološku priču i međusobnim odnosima publike u Hrvatskoj spram The Nationala i obratno ‘kriv’ je Mate Škugor. Ovaj alternativni kulturno-umjetnički radnik (promotor alter rocka i jazza u nas kroz cikluse i festivale koncerata Žedno uho, NoJazz i Super uho) još je na početku dvadeset i prvog stoljeća prvi put ugostio The National u kultnom KSET-u. Oni su, pak, u tom trenutku bili alter rock band koji je jedvice svirkom mogao zaraditi za pivo.
Za svoje uspješne suvremenike The Strokes, na prijelazu iz dvadeseto u dvadeset i prvo stoljeće, bili su štreberski autsajderi, a The Strokes ‘dečki s plakata’. The National dugo nisu mogli napustiti svoje raznorazne poslove od kojih su živjeli. Aaron Dessner je kazao: „The Strokes su bili poput sveučilišne košarkaške momčadi, a mi smo bili književni klub, društvo pisaca!“
Bryce Dessner se nadovezao: „To je istina. Više smo bili poput glupavih srednjoškolaca. Dolazimo iz Ohija i znali smo da nikada nećemo biti djeca iz švicarskih internata. Šalili bismo se s Arcade Fire tako da smo za sebe govorili da smo kornjače, maratonci, a oni sprinteri svjetske klase. Ali, prosječni obožavatelj imao je tendenciju da bezglavo padne u močvarni svijet Berningerova sirovog lirizma okružen gustom tapiserijom tekstura koje stvaraju njegove kolege iz banda.
S vremenom je sve više ljudi pažljivije slušalo pjesme Matta Berningera koje se dotiču krajnosti svake emocije. Nakon vesela druženja u garderobi, The National bi se na pozornici transformirao u vjesnike emocionalne propasti. Matt Berninger napominje: „Pjesme su sve o istim stvarima. O čemu drugom ljudi razmišljaju nego o seksu, smrti i gubitku?“
Na prvom koncertu u Londonu The National su prodali 8 (da, osam) ulaznica, ali u zagrebačkom KSET-u nekih šezdesetak ulaznica
Bilo je još ponešto gratis ulaznica, a sveukupno je The National na prvom koncertu u hrvatskoj metropoli gledalo nekih osamdeset ljudi. Ne više. Ali te je večeri u KSET-u začeta rijetka koncertna kemija, obostrana i velika ljubav između rock banda i publike.
S druge strane, Mate Škugor – iako ni u kakvim financijskim blagodatima, već suprotno tome – smjestio je The Band ipak u hotel s tri zvjezdice čemu se band koji, eto, ne zaradi ni za limenku piva nije mogao načuditi (na turnejama bi spavali po zadnjim rupama). I ostatak hospitalitija od strane Mate Škugora bio je takoreći dobrodošao, domaćinski. Mate Škugor nije radio kao ostali hladnokrvni promotori, po protokolu ili ugovoru, lišeni bilo kakve topline ili minimalnog osjećaja dobrodošlice.
The National se našao u čudu i reakcijama publike i promotora koji ih je primio i ugostio kao prijatelj, baš kao što je radio veliki promotor Claude Nobs na Montreux Jazz Festivalu: „Za umjetnike uvijek najbolje uvjete boravka i rada!“
S vremenom su The National i kreativno i tržišno postajali sve većim i većim bendom, učestali su nastupi u dvoranama za tri tisuće ljudi i nikada pri tome nisu htjeli izostaviti Zagreb na europskim turnejama. Počeli su zarađivati ozbiljne novce, ali nije im palo na pamet ne doći u Zagreb tijekom europskih turneja, usprkos protivljenju njihovoga menadžera koji jednom zgodom nije htio otkazati dva koncerta u Njemačkoj da bi ovi nastupili u Zagrebu. Naravno, bilo je po njihovu i oni su od KSET-a već punili klubove i dvorane u Zagrebu, tvrđavu Svetoga Mihovila u Šibeniku (nekoliko večeri uzastopce!) i, konačno, Šalatu s kapacitetom od pet tisuća posjetitelja!
Danas u svijetu The National pune dvorane i to najveće, za čak dvadeset tisuća ljudi, a masovno im upućuju pozive za velike rock festivale gdje ih gleda i do četrdeset tisuća ljudi. Tko bi to i pomislio, ne bi čak ni oni sami, ali, eto, uspjeli su, baš poput REM-a, iz područja altera ili nezavisnih glazbenika tržišno ojačati do te mjere da ih sa zavišću mogu gledati konfekcijske mainstream zvijezde. Umjetnički integritet nikad nisu ni načeli, a kamoli doveli u pitanje. Masovna publika postala je masovna i kad su u pitanju ovakvi velikani koji izgledaju kao ostarjeli i ne baš materijalno situirani studenti.
I što se sad dogodilo s The National?
Otkud oni kao autori izvođači glazbe i songova u filmskom mjuziklu o Cyranu de Bergeracu?
No, prvo, tko je Cyrano De Bergerac i što s tim povijesnim likom imaju The National, kako su oni uopće upali u tu priču?
Cyrano de Bergerac – osim što je lik iz kazališnih komada od kraja devetnaestog stoljeća, pa dvadesetog stoljeća i dvadeset i prvog stoljeća, glavni lik silnih kazališnih dramatizacija i uprizorenja i filmova i, evo, na kraju i mjuzikla na velikom kino platnu – bio je stvarna osoba iz sedamnaestog stoljeća. Cyrano de Bergerac bio je francuski romanopisac, dramatičar duelist s privatnim emocionalnim životom koje je nadahnulo francuskog dramatičara Edmonda Rustanda da napiše dramu Cyrano de Bergerac koja je bila praizvedena u Parizu 1897.
Od tada je na temelju te drame – temeljenu i na stvarnim činjenicama i fikciji – stvoreno na desetke kazališnih izvedbi, snimljeno nekoliko filmova, pa čak i jedan balet. Sve je to pridonijelo stvaranju pravog mita o ljubavi Cyrana prema Roxanne koju on nije htio direktno izraziti. Bojao se, naime, tjelesne mane zbog koje bi bio odbačen i i neprihvaćen: imao je veliki ružni nos. Najpoznatija filmska ostvarenja tijekom povijesti bila su s Joseom Ferrerom 1950. godine i s Gerardom Depardieuom iz 1990.
Cyrano/promo
I onda 2018. godine (koliko dugo traje ta privlačna priča o Cyranu) Erica Schmidt postavlja predstavu Cyrano na Off-Broadwayu. U teatru za tri stotine gledatelja ona je angažirala ne samo supruga Petera Dinklagea (najširoj publici poznat po ulozi u Igri prijestolja) za glavnu ulogu, nego i braću Aarona i Brycea Dessnera da napišu glazbu i songove, a Matta Berningera i njegovu suprugu Carin Besser da napišu tekstove.
Zašto baš njih, kreativnu trojku The Nationala? Jednostavno zato što je Erica Schmidt veliki obožavatelj grupe The National. I onda je sve nanjušio redatelj Joe Wright, uspješan po filmu Ponos i predrasude i mnogim drugim (Okajanje, Ana Karenjina), pomislivši kako bi to mogao biti izvrstan glazbeni film ili mjuzikl s tragikomedijom, kako hoćete. I opet je Peter Dinklage u glavnoj ulozi, samo što u obje uloge – i u teatru i na filmu – fizički nedostatak i njegov strah od odbijanja voljene osobe i podsmjehivanja okoline nije Cyranov veliki i ružni nos, već patuljasta visina.
Peter je visok 135 centimetara, ali to mu nije smetalo u privatnom životu. Peter Dinklage i Erica Schmidt u sretnom su braku s djecom. Redatelju Joeu Wrightu bit priče – ljudski strah od odbijanja – bila je posebno zanimljiva, s obzirom da je i on u privatnom životu imao takve strahove, baš kao i Cyrano.
No, da vidimo što je svemu privuklo Matta Berningera iz jednoga snažnog autorskog banda kao što je The National da se prihvati pisanja tekstova za mjuzikl? S obzirom da je inače u svojim poprilično misterioznim i mističnim pjesmama za The National nesumnjivo osoban, kako se uvukao u likove iz Cyrana?
„Svi imamo te duboke nesigurnosti kada su u pitanju naša srca. Mnogi se suočavaju s vlastitim nesigurnostima. Pjesme u Cyranu zasigurno imaju, na neki način, unutarnji, intimni osjećaj. Pjesme za Cyrana zasigurno imaju zajedničku poveznicu s lirizmom The National – ljubav, strah i tjeskobu. Pisao sam mnogo iz svoje perspektive i unosio vlastitu nesigurnost i vlastite osjećaje u priču o Cyranu. Morao sam baciti pogled i kroz drugu stranu dvogleda. Lako je bilo kanalizirati kroz što ovi likovi prolaze, jer svi imamo duboke nesigurnosti kada su u pitanju naša srca, a o tome sam pisao oduvijek.“
Cyrano/promo
Poznato je koliko su The National čuveni po otvorenim himnama izgubljene ljubavi i izolacije
Bilo je različitih reakcija na to kakvu su glazbu i pjesme napisali braća Dessner. Ipak, uglavnom s komplimentima. U usporedbi s onim što rade The National. Napisano je kako je glazba lijepa, songovi lijepi, ali pomalo lišeni svojstvene ‘The National’ mističnosti i nedokučivosti. Ali zato se ističe raskošna izvedba njihove glazbe i novoga zvuka, različitoga, naravno, od The Nationala, a sve u funkciji priče o opasnosti ponosa, ljubavi i užasa odvažnosti.
Glumci svoje vokale nisu snimali u studiju – kako se to obično radi – nego uživo na setu, što daje, naravno, impresivan rezultat. Inače, gotovo cijeli film snimljen je u istočnom dijelu talijanskoga sredozemnog otoka Sicilije u mjestu Noto. Krajem šesnaestog stoljeća Noto je pogodio težak potres uslijed kojeg je ostao u ruševinama – u pozadini je ionako uvijek prijeteći vulkan Etna – a onda je Vojvoda Notoa dao izgraditi predivan grad, čistu apoteozu baroknog urbanizma i arhitekture.
Noto je i više od barokna grada, sublimirani izraz originalnosti, fantazije, opsesije o čudotvornoj čovjekovoj otpornosti pred nadmoćnom prirodom. Glavni korišteni građevinski materijal bili su lokalni zbijeni vapnenci koji apsorbira sunčeve zrake tako da grad, naročito pri zalasku, ima očaravajuću medeno-zlatnu boju.
Zbog toga film i svi elementi filma, uključujući i glazbu, s nježnom, ali moćnom melankolijom imaju posebnu privlačnost. Cyrano je melem za oči i uši u ovim čudnim vremenima i rekli bismo distopiji, pravih ratova i kojih sve nevolja što okupira današnjicu. Glazba je toliko jaka i moćna da su neki napisali kako je film Cyrano, ustvari, kao glazbeni film The Nationala. Nije mi teško složiti se s tim. Ova najnovija verzija bezvremenske priče o Cyranu de Bergeracu jedna je od najizazovnijih i zasigurno će produbiti mit o njoj.
