Bešavno povezivanje različitosti: Let 3, John Lyndon i Måneskin

Ususret Dori 2023. i irskom izboru pjesme za Eurosong

Ovih dana svjedoci smo sve veće pozornosti oko ‘bitaka’ koje se vode u pojedinim zemljama, a za izbor pjesme predstavnice na Eurosongu 2023. HRT je objavio pjesme koje će konkurirati na Dori u Opatiji 11. siječnja. Osim uobičajenih reakcija oko toga koje su bolje ili lošije, pažnju javnosti najviše privlači ”Mama ŠČ!” rock grupe Let 3, a njezin frontmen Damir Martinović Mrle u medijima još više potpiruje vatru bombastičnim izjavama o pripremama za nastup na Dori.

S druge strane La Manchea svi su nemalo iznenađeni – kao i u slučaju Leta 3 – činjenicom da se u utrku za predstavnicu Irske uključio i John Lydon, vođa grupe Public Image Limited, ali još i globalno poznatiji kao vođa bivše punk grupe Sex Pistols!

Svoje čitatelje o tome je izvijestio i jedan Guardian, a gledatelje CNN.

Stvar je očito važna, premda je riječ o jednoj, istina, natjecateljskoj, ali zabavno glazbenoj emisiji Eurovizije. Možda više nego ikad Eurosong gleda mlađi naraštaj, što nekada i nije bio baš slučaj. Ni zahtjevniji gledatelji nisu se baš bavili Eurosongom. To je bilo negdje na periferiji interesa.

Jedan stručnjak na BBC-ju davno se upitao zašto se zapravo diže tolika halabuka oko Eurosonga, kao da je riječ o novom albumu Boba Dylana ili Brucea Springsteena koji će dati nove smjernice u popularnoj glazbi.

I nije da nije bio u pravu, Eurosong je uglavnom reciklirao instant pop glazbu kakva je bila u svakodnevnoj industrijskoj ponudi. Časni izuzetak, naravno, bila je švedska ABBA sredinom sedamdesetih godina.

Ali tu rutinu – i manje ili više glazbenu dosadu – prije dvije godine prekinula je talijanska rock grupa Måneskin koja je dijete rocka rimskih ulica gdje su godinama svirali za kovanice. Pobijedili su furiozno, najprije na Festivalu talijanske kancone u Sanremu, a onda i na Eurosongu 2021. te tako postali pravom svjetskom senzacijom i atrakcijom, i u SAD-u i u Europi.

Måneskin je jednostavno uzdrmao postojeći red stvari i običaja na Eurosongu talijanskim rockom utemeljenim na nasljeđu Iggyja Popa i Stoogesa i Led Zeppelinima. Iggy im je, osim toga, bio i gost u jednoj pjesmi.

Nitko i nije smio očekivati da će sad Eurosong postati poligon za rock, a zašto i bi? U svakom slučaju, Måneskin je dao do znanja da kod današnje publike Pjesme Eurovizije prolaze drukčiji nego inače što se nižu k’o na tvorničkoj traci.

Zato tolika pozornost oko Leta 3 u Hrvatskoj i Johna Lydona u Irskoj, iako još nisu održana natjecanja i ne zna se koji pobjednik putuje u Liverpool? Dora 2023. bit će u Opatiji 11. veljače, a irska finalna priredba 3. veljače u Dublinu. Možda i ne dobiju podršku žirija, ali već sada je jasno da su drukčiji, posve drukčiji od ostalih konkurenata, a posebno zanimljivi i zato što John Lydon i Damir Martinović Mrle vuku korijenje iz autohtonog punka s kraja sedamdesetih godina.

Damir Martinović Mrle (Let 3) / Ilustracija: Igor Jurilj

Mrle je počeo u riječkim Termitima čiji je najveći hit bio ”Vjeran pas”, a u isto vrijeme s njima su pajdaši bili Parafi. Njihov je hit bila ”Narodna pjesma” (Nijedne nema bolje od naše policije), a pjesmu ”Goli otok” diskografi su objavili tek nedavno jer im zbog cenzure – i da ne bi završili na Golom otoku – istu nitko nije htio objaviti pa ni snimiti. Izvodili su je samo uživo. Legendaran i znakovit, naročito za kasniji Let 3, jest zajednički koncert Parafa i Termita u Opatiji u prosincu 1979. i to nigdje drugdje nego u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner!

Svjetlost lustera nije tom prilikom obasjavala biserne ogrlice austrijske aristokracije na tijekom valcera ili nakit estradnih zvijezda Festivala zabavne glazbe Opatija, nego nizove ziherica riječke punk aristokracije. S njima su bili Buldožeri i Prljavo kazalište, a organizatori Gradska konferencija Saveza socijalističke omladine Opatije i riječkog lista Val. Ovakvog nečega – punka u Kristalnoj dvorani – ne bi se u svojim zlatnim vremenima sjetio ni Malcolm McLaren kao menadžer Sex Pistolsa. Veliki rock-manipulator. Riječani i Opatijci nisu manipulirali njima.

Svima su u Kvarneru show ‘ukrali’ Termiti, a naročito pjevač i veliki ekscentrik Predrag Kraljević kojemu je pokrivalo za glavu točno ispod lustera bila zahodska školjka, a dodatni rekviziti i jastuci punjeni perjem koje je letjelo pozornicom Kristalne dvorane. Nešto od toga i na svoj način kasnije su rabili Let 3. Godinama su oni perjanice hrvatskoga rocka, nekonformizma, neusiljene – a koji put i usiljene – zabave, ali uvijek čvrstog rocka.

I evo ih 2023. u natjecanju za Doru. S pjesmom ”Mama ŠČ!”. Neće nastupiti u Kristalnoj dvorani nego u sportskoj dvorani gdje se, nažalost, Dora održava. Kristalna dvorana ipak je i sa samo 800 kvadratnih metara puna šarma za sva vremena, kao i za sve vrste glazbenog spektakla.

Let 3 / Ilustracija: Igor Jurilj

Na Dori 2023. Let 3 nastupa s pjesmom koja nema nikakvih dodirnih točaka s ostalim kandidatkinjama. Muze još uvijek podupiru grupu brkatih muzičara, iako godinama nisu podarili album novih pjesama. I oni se drže pravila Franka Zappe da pjesma može biti i seriozna i zabavna, ali i seriozna i dosadna.

”Mama ŠČ!” spada u onu prvu skupinu. Zappa je davno u sedamdesetima primijetio kako nema humora u popularnoj glazbi tih godina. U pjesmi Leta 3 ”Mama ŠČ!” možda je lako iščitati kako je riječ o njihovu protestu protiv rata i napadu na Ukrajinu, Putina i Lukašenka i njihovu krajnje crnohumornom pristupu ovako serioznoj temi.

Mada na prvu možete se zapitati o čemu je tu riječ? O kojem to psihopatu i kakvom traktoru?

Kakav je to ‘bućkuriš’ rock-tutnjave, kolažnog eksperimenta Beatlesa (”Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band”), nekih studijskih iskustava, Hendrixa, The Queen i Frankie Goes To Hollywood, a i o čemu je ta pjesma? Što je pjesnik htio reći?

E, to si sâm slušatelj mora ili ne mora odgovoriti. Let 3 je u svakom slučaju strašno zabavan i zapravo ozbiljan, iako to ne mora odmah biti vidljivo. Učinak je da se slušatelj najprije šokira, a zatim razmišlja i na kraju prihvati (ili ne) njihovu igru simbolima traktora, psihopata i momka koji ide u rat. Nedvojbeno zabrinut. Ali, nisu Let 3 tu da, naravno, sve kažu izravno. A povrh svega žele biti zabavni i u tome uspijevaju. Glede antiratnih pjesama premazanih debelim slojem crnog humora u popularnoj glazbi  prisjetih se svijetlog primjera pjesme ”Two Tribes” grupe Frankie Goes To Hollywood iz sredine osamdesetih godina. A naročito videa u kome se u vrijeme velike prijetnje nuklearnim ratom hrvaju i tuku kako stignu dvojnici hladnoratovskih vođa dok se publika kladi na pobjednika meča. Na kraju Zemlja eksplodira!

Bravo za žiri HRT-a što je imao  hrabrosti uvrstiti u Doru i nešto što ne spada u dosadnu rutinu – bez humora, barem i crnog  k’o u Mrleta i bez kakve originalnosti – kojom je rađena većina drugih pjesama. Izgleda da je i publika oduševljena, ako je suditi po klikanju na YouTubeu. Naravno, ovo nije baš jedinstven slučaj. Gledali smo na pozornici Dore i Kawasaki 3P. U svakom slučaju, pjesma dolazi u posebno intrigantnom trenutku nakon dugih, sušnih godina.

Cijela priča zvuči kao ‘nešto se konačno dogodilo’ na natječaju za Doru. Dosta nepredvidljivo i otud i tolike reakcije. Naravno, stvorile su se odmah i prognoze kako će Let 3, ako dođe do Liverpoola, ‘rasturiti’ ovogodišnju Pjesmu Eurovizije. Ostavio bih se toga jer su prognoze u ovoj priredbi opake kao i one pred početak svjetskog prvenstva u nogometu. Ne znamo još sve kandidate za Liverpool. Nepredvidljivost je golema. A glasački auditorij broji se u desetinama milijuna.

John Lydon/Johnny Rotten.

S čim on želi predstavljati Irsku ove godine na Eurosongu? I treba li ga zbog toga osuđivati da je izdao punk ideale? What the f…?!

On je inače rođen u Engleskoj, ali roditelji su mu Irci. A s pozadinom frontmena jednog od najvećih i najznačajnijih punk bandova u povijesti, njegova energija bila je usmjerena ka bijesu, a danas prema ljubav, kao što su Frankie Goes To Hollywood nakon urnebesnih pjesama ”Relax” i ”Two Tribes” objavili ”The Power Of Love”.

Podsjetimo se, Lydon/Rotten bio je bijesno protiv establishmenta, a naročito protiv ‘Kraljičina režima’ (”God Save The Queen”) i bio simbolom teško frustrirane mladeži u drugoj polovici sedamdesetih godina. ‘Pljuvali’ su Sex Pistolsi po diskografskim korporacijama (EMI) nakon što bi s njima raskinuli ugovor i bili zabranjivani na BBC-ju. Bilo je tu i iskrenosti i iskrene manipulacije, ali i odličnih pjesama. Cijeli niz za povijest. I što sad ovakav tip hoće?

Zastupati Irsku na Eurosongu? Lakoglazbenom TV showu za subotu navečer?

Da, i to s fascinantnom pjesmom ”Hawaii” koja odudara od svega što je do sada radio sa Sex Pistolsima ili PIL-om. Sjetio sam se – i glede Leta 3 i Johna Lydona – uzrečice da svaka supkultura strepi od povratka u kulturu.

Ne bih rekao da ima mjesta ovakvoj strepnji kod Mrleta i Lydona/Rottena. Pjesma ”Hawaii” duboko je emocionalna, ustvari je Lydonovo ljubavno pismo supruzi Nori koja već podulje boluje od Alzheimerove bolesti. On je njeguje i brine o njoj te je nikada ne bi smjestio u neku ustanovu.

To je vjerojatno najosobnija pjesma koju je stvorio. Posvećena je i svima koji prolaze kroz teške trenutke na životnom putu s osobom do koje im je najviše stalo. Lydon kaže: „To je, također, poruka nade da na kraju ljubav sve pobjeđuje“.  Ili što bi zapjevao naš Oliver Dragojević: Vjeruj u ljubav. Nema nam druge.

Pjesma ”Hawaii” zamišljena je kao osobna, ali u isto vrijeme univerzalna ljubavna pjesma. Suradnici iz PIL-a ističu da pjesma prikazuje Johna kako razmišlja o dobro provedenom životu s Norom, a posebno o jednom od njihovih najsretnijih trenutaka na Havajima.

Let 3 / Ilustracija: Igor Jurilj

Glede eventualnog kritičkog stava prema odlukama Leta 3 i Johna Lydona što su se uopće odlučili natjecati za Eurosong – jer bi to za njih trebalo biti svetogrđe s obzirom na buntovnu punk prošlost – odavno nemam baš takvih misli. Najvažnije je čime će se, kakvom pjesmom, pojaviti na takvom ultra-konzumerističkom televizijskom spektaklu, kako će se predstaviti. Dostojno svoje prošlosti ili ne. I u slučaju Leta 3 i Johna Lydona oni s pjesmama nisu ni okrznuli svoj integritet, a zamjeriti im što uopće žele na Eurosong bilo bi isto što i zamjeriti R.E.M.-u, Peteru Gabrielu ili Jimmyju Pageu i Robertu Plantu na Festivalu talijanske kancone. Svi oni su na nemilosrdnom tržištu, a Pjesma Eurovizije i Sanremo imaju lavovsku marketinšku snagu i učinkovitost. Tko bi danas izvan Rima i Italije znao za Måneskin da nije bilo baš Sanrema i Eurovizije?

Što bi rekao Mick Jagger još u šezdesetima kad su mu spočitavali skupe i sve skuplje ulaznice za koncerte Rolling Stonesa u SAD-u: „Ta nismo u socijalizmu nego u zakonima tržišta!”

Zašto ne bi i John Lydon, ako je osjetio/procijenio da ima lijepu pjesmu o ljubavi, prezentirao istu na Eurosongu i time stekao nove obožavatelje, a da pritom ne izgubi ništa od svog autorskog dostojanstva? Ta nije on Barry Manilow.

Kad su Tri tenora prije trideset godina počeli nastupati na svjetskim nogometnim prvenstvima, pa čak i na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni, diglo se drvlje i kamenje, jer izvođenje opere na sportskim stadionima u tim prilikama, kažu, srozavaju dostojanstvo opere i klasične glazbe. U intervjuu baš u Barceloni 1992. Placido Domingo mi je rekao da to uopće ne stoji, a da takve prilike čine operu još popularnijom nego ikada prije, s obzirom na to da ne samo da su na stadionu desetine tisuća ljudi nego i milijuni pred TV ekranima: „A koliko ih operu može vidjeti u teatru?”, zapitao je Maestro kao protuodgovor na kritike.

Mnogi običaji i nepisana pravila umjetnosti i zabave promijenila su se, pa tako sada na Eurosongu žele nastupati i John Lydon i Let 3. Riječki punk još krajem sedamdesetih nastupio je u opatijskom Kvarneru u Kristalnoj dvorani i to je bilo sasvim u redu. Nitko nije ni tada pomislio da bi punkeri trebali nastupati samo u rock klubovima ili sportskim dvoranama ili da bi na Montreux Jazz Festivalu od svih mogućih žanrova najmanje bilo jazza. Sve ove slučajeve – pa i najnovije glede Leta 3 i Johna Lydona, Dore i Eurosonga – možda bismo mogli staviti pod zajednički nazivnik bešavnog povezivanja različitosti.