Community music kao reaktualizacija glazbenog amaterizma danas

U dosadašnjem pregledu povijesti glazbenog amaterizma u Hrvatskoj, pisali smo o najvažnijim događajima u građanskome glazbenom amaterizmu 19. stoljeća te u drugom nastavku, o glazbenom amaterizmu na području folklorne i popularne glazbe tijekom dvadesetog stoljeća.

Prethodno spomenuti razvoj amaterizma poslije Drugoga svjetskog rata i osnivanje Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske (danas Hrvatskog sabora kulture) 1948. godine, bili su dio strukturnog poticanja kulturnog amaterizma na gotovo svim tada zamislivim umjetničkim područjima. Ponovni interes prema kulturnom amaterizmu proizlazio je iz prosvjetiteljske ideje socijalizma koja je nalagala dostupnost umjetničkih sadržaja najširim slojevima društva, posebice radničkim i seljačkim, koji u prijeratnim vremenima nisu sudjelovali u konzumaciji i proizvodnji takvih sadržaja. U tu svrhu osnivana su društva kazališnih, filmskih, likovnih, plesnih i drugih amatera.

U Rijeci je 1961. bio održan Prvi festival kazališnih amatera Hrvatske

Osnovna djelatnost Sabora kulture kao krovne organizacije bila je koordinacija i okupljanje društava, te uspostavljanje suradnje između amaterskih i profesionalnih organizacija zbog podizanja kvalitete programa. Sabor je, drugim riječima, centralizirao kulturno-prosvjetne djelatnosti, brinući se o njihovoj implementaciji i utjecaju na lokalni kulturni i zabavni život, a uz koordinaciju i usmjeravanje, to je provodio  organizirajući smotre, festivale i natjecanja.

Koncepciju glavnih državnih folklornih smotri, nakon što su djelatnosti Seljačke sloge oslabjele nakon rata, od 1966. godine je preuzela i proširila Međunarodna smotra folklora, koja se otad održava u Zagrebu svakoga srpnja.

Međunarodna smotra folklora / Foto: Nina Đurđević/PIXSELL

Nakon 1960-ih, raste broj i raznolikost festivala u Hrvatskoj ojačanih orijentacijom prema turizmu. U okviru mnogobrojnih lokalnih festivala, glazbeno-amaterski ansambli pronalaze ne samo priliku za nastupe, već i za povremenu zaradu, ispitujući ponovno granicu između amaterizma i profesionalizma.

Možda najznačajniji festivalski poticaj za očvršćivanje jedne glazbeno-amaterske scene dogodio se na području klapskog pjevanja. Pod utjecajem omiškog festivala, utemeljenog 1967., dotad pretežno spontane prakse višeglasnog pjevanja u dalmatinskim gradovima, aktivnije su se počele uvježbavati, a uz njih se počeo razvijati novi autorski repertoar, stručno voditelji i visoki izvođačko-estetski zahtjevi. Usto, osim seoskih i gradskih folklorno-amaterske skupine o kojima je bila riječ u prethodnom nastavku, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ojačano se razvijala i djelatnost kulturno-amaterskih skupina nacionalnih manjina.

Uz najstarije manjinske kulturno-prosvjetne organizacije koje su u Hrvatskoj postojale od 19. stoljeća (primjerice Češka beseda), kulturna organizacija najveće manjinske skupine, Srpsko kulturno-umjetničko društvo Prosvjeta, osnovano 1944. godine, do sredine je 1950-ih godina već imalo više stotina pododbora, odnosno lokalnih kulturno-amaterskih organizacija.

Susret Čeških beseda u Pleternici / Foto: Dušan Mirković/PIXSELL

Osim centralizacije kulturno-umjetničkog amaterizma, za glazbeno područje je najvažnija poslijeratna aktivnost bila sustavno otvaranje javnih glazbenih škola. Ministarstvo prosvjete je već početkom prve poslijeratne školske godine odašiljalo poziv gradovima diljem zemlje u želji da ih potakne na osnivanje gradskih muzičkih škola. Javne glazbene škole su zamišljene šire od poligona za osposobljavanje novih glazbenika, bile su dio prethodno spomenute struje demokratizacije i de-elitizacije glazbene umjetnosti.

Osim centralizacije kulturno-umjetničkog amaterizma, za glazbeno područje je najvažnija poslijeratna aktivnost bila sustavno otvaranje javnih glazbenih škola

Ta je struja bila prisutna i u nastavnim programima glazbenog odgoja u općeobrazovnim školama, koji su, kako je otkrila Lada Duraković, u ranom socijalizmu uključivali visok stupanj aktivnog muziciranja školske djece. Možemo u tom smislu ipak primijetiti i neke paradokse. Glazbeno obrazovanje koje se temelji na nasljeđu klasične glazbe preuzelo je uz nju vezane visoke kriterije kvalitete i stroge obrasce učenja, istovremeno poručujući da bavljenje tom vrstom glazbe ipak nije „za svakoga“.

Srednji put između tih dviju krajnosti – želje da klasična glazba „siđe“ među obične ljude i visoke zahtjevnosti te glazbe – pronađen je u ideji stvaranja nove koncertne publike. Na toj je ideji najviše radila organizacija Muzičke omladine, o kojoj smo već pisali, ali i brojni glazbeni pedagozi.

Sat glazbenog u 6. osnovnoj školi po funkcionalnoj metodi Elly Bašić, 1959. godine

Uz klape koje u drugoj polovici 20. stoljeća doživljavaju uzlet, tri tipa ansambala koja pratimo od 19. stoljeća – pjevački zborovi, tamburaški i puhački orkestri, nastavili su dominirati školskom i izvanškolskom glazbeno-amaterskom scenom. Zborovi su kao najpopularniji oblik glazbenog amaterizma prepoznati kao pogodni za daljnje omasovljenje amaterizma te za izvedbu repertoara masovnih pjesama.

Tri tipa ansambala koja pratimo od 19. stoljeća – pjevački zborovi, tamburaški i puhački orkestri, nastavili su dominirati školskom i izvanškolskom glazbeno-amaterskom scenom

Tamburaški ansambli postaju dijelom školskog kurikuluma, raspisuje se literatura, standardiziraju se načini ugodbe i sastavi, a tambura se često ističe kao pogodan instrument koji je blizak „narodu“ i koji je lakše svladati od instrumenata građanskog miljea. Tambure ipak dobivaju konkurenciju 1960-ih godina, kad se kao važni instrumenti glazbenog amaterizma i popularne glazbe javljaju gitara i harmonika, premda u službenim narativima nikada neće zamijeniti njeno mjesto. Istaknuto mjesto tradicije zborova, te puhačkih i tamburaških ansambala prepoznajemo i u radu današnjeg Hrvatskog sabora kulture čija mreža (podijeljena na te tri vrste ansambala te male vokalne sastave) i dalje učvršćuje najstarije tipove amaterskih glazbenih društava.

14. Susret hrvatskih malih vokalnih sastava HSK-a

Kako smo već istaknuli, usprkos širokom poticanju razvoja amaterizma na svim poljima, kulturna politika socijalizma istovremeno je nametala visoke kriterije i kultivaciju glazbeno-amaterskih društava, približavajući ih profesionalizmu i u izvođačkom smislu. Dapače, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća osnivaju se i prvi profesionalni ansambli proistekli iz prethodno izgrađene amaterske scene koji potonjoj služe kao uzor.

Usprkos širokom poticanju razvoja amaterizma na svim poljima, kulturna politika socijalizma istovremeno je nametala visoke kriterije i kultivaciju glazbeno-amaterskih društava, približavajući ih profesionalizmu

Osim pjevačkih zborova koji su i prethodno imali profesionalne uzore, između 1940-ih i 1990-ih osnivaju se profesionalni folklorni (Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO), tamburaški (Tamburaški orkestar HRT-a) i puhački ansambli (Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske). To nasljeđe stremljenja prema profesionalizmu i danas se osjeća, prvenstveno u radu Hrvatskog sabora kulture i njegovih članica. Porast broja školovanih voditelja, pa i članova ansambala, poticanje natjecateljskog okvira među amaterskim društvima, veća dostupnost repertoara, instrumenata, edukacijskih seminara i razmjena iskustava u svakom je slučaju podigla izvođačku razinu amaterskih glazbenih društava u Hrvatskoj danas.

No, ideja amaterizma kao participacije i emancipacije, „prava na glazbu“ i poziva na uključivanje svih slojeva društva, time svakako pada u drugi plan.

Puhački orkestar Lovran

Dodatno, svi postojeći tipovi glazbeno-amaterskih društava u posljednjih su trideset godina doživjeli velike promjene koje možda nisu neposredno vidljive. U prvom redu, one se odnose na promjene u zakonskim okvirima koje su s vremenom stavljale sve veći pritisak i odgovornost na amaterska društva i njihovu upravu. Ta uprava je i u administrativnom pogledu u prošlosti uvijek bila „amaterska“, u smislu da se vođenjem poslova ansambala bavila mahom bez naknade, u svoje slobodno vrijeme, kao i bez stručne spreme potrebne za vođenje administracije udruge.

Zahtjevnost i odgovornost upravljanja udrugama, među kojima su i glazbeno-amaterska društva, danas čini funkcije u upravnim tijelima izrazito nepoželjnima. Dok je u prošlosti predsjedanje društvom ili udrugom predstavljalo čast i (barem lokalni) prestiž, danas uglavnom znači samo odgovornost i veliku količinu posla koja je društveno puno slabije prepoznata i cijenjena nego u prošlosti, pa se mnoga amaterska društva suočavaju s nevoljkošću vlastitog članstva da se uključi u taj dio poslova.

Između ostalog, to sigurno proizlazi i iz sve veće devalvacije dobrovoljnog rada „za opće dobro“ koji nema više nikakav društveno-politički poticaj, pa entuzijaste koji se unatoč toj situaciji danas odluče baviti glazbenim amaterizmom i uz to još preuzeti odgovornost administrativne funkcije treba promatrati gotovo kao čudo. U budućnosti, glazbeno-amaterske udruge možda će – na isti način kako već sada plaćaju računovodstvene servise – morati „autsorsati“ profesionalne predsjednike i tajnike društava.

Sve je veća devalvacija dobrovoljnog rada „za opće dobro“, koji nema više nikakav društveno-politički poticaj, pa entuzijaste koji se unatoč toj situaciji danas odluče baviti glazbenim amaterizmom treba promatrati gotovo kao čudo

Dosadašnji glazbeno-amaterski okvir koji se u Hrvatskoj oslanja tek na tri najčešća građanska ansambla te uz njih folklorna kulturno-umjetnička društva i klape, ostavlja dosta širok prazan prostor za sve one koji se glazbom u svoje slobodno vrijeme žele baviti na drukčiji način.

Kao jedan oblik alternative, izvan strukture kulturno-umjetničkih društava, zadnjih se godina javlja određen broj radionica različitih tipova folklornog pjevanja koje ponovno pokušavaju popularizirati kako repertoar, tako i ideju participacijskog principa izvedbe u kojoj je kvaliteta izvedbe nebitna ili svakako manje bitna. Ovo potonje je naročito istaknuto u radu aktivističkih zborova, kod kojih je zajedničko muziciranje dio borbe za društvene promjene, a ne estetskog usavršavanja repertoara, no takvih je zborova u Hrvatskoj još uvijek vrlo malen broj.

Dok su takvi zborovi u međunarodnim okvirima dio community music scene, preostaje nam tek vidjeti hoće li se u budućnosti takav tip reaktualizacije glazbenog amaterizma značajnije odraziti i kod nas.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.