Iz destruktivnog u konstruktivno
Glazbeno središte: Sisak
Sisak je u malo daljoj povijesti obilježila buka industrije, a u onoj bližoj tutnjava potresa. No brojni od buke uspijevaju napraviti – glazbu.
Negdje u daljini narančasti MAN prevozi ostatke nečijeg doma, dok žuti CAT-ovac ruši dijelove nastambe koja je nekada bila gradska uprava. Cikličke radnje na gradilištu prekida tek pokoji povik skupine radnika koji istovaraju zaštitnu foliju, gazeći preglomaznim čizmama po blatnom banijskom tlu.
Glasne su to radnje i građevinski strojevi koji naznačuju samo jedno – stigla je obnova, prekasno ili ne, u ovom kontekstu manje je važno (a možda i nije).
No, negdje između tupog zvuka spuštanja lopate bagera na tlo i povika radnika kolegi da uzme deset deka salame više, čuje se neka melodija, neki ritam. Zvuk je prigušen, ali čuje se.
Čuje se glazba.
Sisak, Kupa / Miroslav Kiš
Preko puta jednog takvog gradilišta sjedimo s Veronikom Dunđer, mladom glazbenicom u nastajanju iz Petrinje, studenticom koja, očiju punih snova, govori o nekim pjesmama koje je napisala, a koje još uvijek krije negdje na dnu ladice.
Veronika Dunđer / privatna arhiva
„Ovo je područje znatno oštetio potres, glede svega, a onda i što se tiče različitih kulturnih događanja. Primjerice, ranije su se u našem Hrvatskom domu organizirali različiti koncerti, jazz večeri i slični događaji… Toga sada nema jer jednostavno nema prostora za to“, govori nam pa otpija gutljaj hladne kave i nastavlja:
„Sad imamo tek pokoju svirku preko ljeta na Gradskom kupalištu ili u jednom kafiću, ali to je sve tek komercijalna glazba namijenjena da privuče goste. Kod nas više nema prostora za nekakav ozbiljniji razvoj mladih glazbenika. Postoji neki lokalni bendovi, ansambli i zborovi koji nastupaju na natjecanjima izvan Petrinje i okolice, ali nemaju baš previše prilika“, objašnjava Veronika koja na svojim društvenim mrežama često objavljuje covere.
Od Siska do svijeta
Nezaobilazno ime koje je nužno spomenuti kada se u istu rečenicu stave riječi ‘Sisak’ i ‘glazba’ svakako su Bambi Molestersi. Bend je od lokalnih mjesta za svirke dospio do toga da u svojoj fan bazi ima R.E.M.-ovce, kojima su često bili predgrupa, te da njihova glazba bude dio soundtracka Breaking Bada. Basistica Lada Furlan Zaborac prisjeća se početaka benda i tadašnje scene u Sisku.
„Kao bend počeli smo svirati 1994., a u to je vrijeme rat još uvijek trajao. Scena je zbog toga bila manja, ali je itekako postojala. Prve smo svirke imali u prostoru koji se zvao Stari klub. Godinu ili dvije nakon otvorio se Park, odlično mjesto u kojem su jako često svirali tada aktualni bendovi iz cijele Hrvatske. Sličnog koncepta bio je i Paulin”, govori Furlan Zaborac.
Bambi Molestersi / Miroslav Arbutina
1994. godine je, govori, u Sisku bilo samo jedno mjesto u kojem se mogla održati konkretna svirka pa su Bambi Molestersi odmah počeli svirati u Zagrebu. Tamo ih je ‘pod svoje’ uzeo Zdenko Franjić, koji je bio umrežen s nezavisnim izdavačima diljem bivše Jugoslavije.
„U Hrvatskoj je bio rat, a i aktualniji od prostora za svirke su svakako bili disko klubovi. Tako da smo jako brzo počeli svirati u Sloveniji. 20 godina surađivali smo s Monikom Skaberne, koja je vodila FV Založbu i dogovarala nam svirke u Sloveniji. Ona je još od 80-ih radila sa stranim bendovima, svi smo se međusobno povezivali, stvari su vukle jedna drugu“, prisjeća se basistica toga kako je bend, koji se 2018. godine rastao, prešao put od Siska do svijeta.
Lada Furlan Zaborac / Miroslav Arbutina
Izdvaja kolege koji su počeli svirati u otprilike slično vrijeme, a koje smatra vrsnim glazbenicima.
„Jako cijenim ono što su radili Crveni mundiri, punkeri. Svima preporučujem da na YouTubeu preslušaju njihove pjesme. Imali su ingeniozne tekstove koji su i danas aktualni i kontriraju vlasti. Oni su bili punk baš kakav treba biti”, govori Furlan Zaborac.
Eklektično za gradska događanja
Nakon rata je u Sisku, kao i diljem Hrvatske, krenuo narodnjački val, koji je tu i danas, posebice se osjeti u manjim gradovima, dominantan žanr u mainstreamu. Na tu se temu uvijek postavi pitanje: postoji li toliko narodnjaka jer ih mladi traže ili su klubovi puni jer se ništa drugo ni ne nudi? Naša sugovornica, osim što svira, i predaje u sisačkoj gimnaziji pa je svakodnevno u kontaktu s mlađim generacijama.
„Nemam negativan stav prema toj glazbi, iako me brine kako se mladi s njom mogu poistovijetiti. Ali OK: ako je tako, tako je. Uvijek će biti klinaca kojima je glazba jako važna, kao i onih koji slušaju ‘sve što vole mladi’. No uvjerena sam da bi, kad bi bilo izbora, i oni bili otvoreniji za druge žanrove. U svakom slučaju, nisam pesimist. Kroz rad u gimnaziji vidim hrpu jako inteligentne djece i mladih koji imaju entuzijazam i znaju ga, za razliku od prijašnjih generacija, jako dobro i usmjeriti. Neki od njih nisu samo konzumenti, nego i proizvode glazbene programe u gradu“, kaže, pri čemu primarno misli na sudjelovanje u programima u klubu Skhwat. Upravo su oni nositelji urbane scene i alternativnijeg pristupa glazbi u gradu.
Skhwat / Miroslav Kiš
„Rade odličan festival i imaju program tijekom cijele godine. Kad god odemo tamo, a nekoliko smo puta svirali, uvijek vidim napredak u tehnici i organizaciji, a i obnovu generacija koje sudjeluju. Mislim da su jako važni za Sisak”, govori Furlan Zaborac, koja danas svira u bendu LHD.
View this post on Instagram
Ističe kako bi svakako spomenula odličan sisački blues bend Bluzy Threesome, blues festival koji se održava u kafiću Voodoo, nekadašnji Siscia jazz festival koji danas nosi ime po preminulom osnivaču Damiru Kukuruzoviću, kao i prilično zanimljive programe u organizaciji Grada Siska.
Siscia jazz klub. Kukuruzović, Adler, Nolan / Miroslav Arbutina
„Ima dosta takvih manifestacija, a ljudi koji rade program imaju eklektičan ukus. Gađaju baš ono što je u trendu – i na alternativnoj i na mainstream sceni. Za Dan grada nam je, primjerice, svirao Let 3“, kaže. Grad, primjerice, organizira i manifestaciju Kupske noći, na kojoj su ove godine svirali Buč Kesidi, Porto Morto, Vojko V, Stampedo, Urban&4, Ivan Grobenski, Ilija Rudman, Pytzek, Omar i Mario Kovač.
Potres je, nastavlja, potresao i tlo i duh Siščana. Tlo je neko vrijeme još stabilno, ali brojni ljudi još žive ili u kontejnerima ili u ‘žutim’ zgradama. U potonjoj skupini je i sama Lada.
„Gimnazija nam je obnovljena i svima nam je u njoj lijepo, ali, mimo toga, obnova ide jako sporo. Završene su možda dvije zgrade u gradu. Glazbena škola dobila je privremeni prostor i sada je smještena u nekadašnjem INA-inom kulturnom domu. S vremenom će se seliti u novi prostor u centru, koji će biti puno funkcionalniji. Stara je glazbena škola bila u nekadašnjoj sinagogi koja je zaštićeni kulturni spomenik pa obnova ide još sporije. No nakon obnove će taj prostor biti koncertna dvorana za klasiku, što je svakako razlog za veselje. Situacija nije zavidna. No, recimo, mi smo u bendu našli poticaj u svemu tome. Pretvorili smo destruktivno u kontruktivno“, govori glazbenica, koja je cijelo ljeto s LHD-om promovirala album. Radili su i film za nijemi film Birtija, a najavljuje nam kako krajem prosinca, skupa s još nekolicinom bendova, organiziraju zanimljiv festival u Vintage Industrial Baru u Zagrebu.
Glazbena škola u Sisku nakon potresa / Miroslav Arbutina
„Sviramo i idemo dalje“, zaključuje Furlan Zaborac.
Višestruke transformacije
Iako je preselio u Zagreb, Zarkoff je također jedno od imena koja su upisana u noviju sisačku glazbenu povijest uz fusnotu koja kaže ‘kvaliteta’. Pravo ime ovog DJ-a i producenta je Saša Rajković, a osim njegove uspješne solo karijere – što na pozornici, tako i u studiju Sensorium – treba spomenuti i da je značajan trag ostavio i kao dio dua Florence Foster Fan Club, u kojem je bio skupa s Le Chocolat Noirom (Jasminom Mahmićem).
View this post on Instagram
Priča o Sisku kao gradu u kojem se događao sudar nekolicine tradicija i kultura, što je dovodilo do nekoliko transofrmacija grada.
„Sisak je bio grad s dominantnim industrijskim naseljem. 50-ih godina prošlog stoljeća došli su brojni doseljenici iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Tu je grad promijenio karakter. Nastao je Caprag, koji je svojevrsni samoodrživi geto. Doseljenici koji su radili u rafineriji i željezariji tada su postali nekakva protuteža starosjediteljima u centru”, daje nam gospodarski kontekst razvoja grada, u kojem je i on prve ozbiljnije dodire s glazbom imao, u drugoj polovici 90-ih godina.
Glazbenice i industrijsko nasljeđe Siska / Miroslav Arbutina
I on se prisjeća Parka, Fanatika i Zlatnih godina, koji su bili ključno mjesto za brojne svirke, Starog Siska, „bizarnog mjesta u kojem su se slušali heavy metal i industrial te miješali klinci, kužeri, ali i pijanci“, Paulina koji je bio na rubu centra te imao „pravi stage i dobar razglas, a gazdi, ako je glazba dobra, nije smetalo ni ako je mjesto bilo prazno.“
Atmosfera u gradu bila je specifična.
„Vladalo je ludilo. Bilo je opasno, tih je godina bio rat, ali se izlazilo. Ljudi su se ponašali kao da im je svaki dan zadnji. Malo je patetično, ali pamtim jednu scenu; kad je završila Oluja, jedan je bend iznio instrumente iz prostorije za probe i održali su svirku na ulici. Odjednom su ljudi bili slobodni. Ta luda atmosfera trajala je neko vrijeme. Bilo je jako divlje. Kulturni boom”, govori Zarkoff.
Paralelno s glazbom koju ‘vode’ gitare počela se razvijati elektronička scena. U Akvariju su se održavali house partiji, postojao je klub u hotelu Pannonia, a postojao je i gradski disko s više floorova na kojem su, osim elektronike, bili i MTV hitovi pa i turbofolk.
„Krajem 90-ih i početkom 2000-ih je grad bio krcat i vrlo živ. Intenzivno se izlazilo. Ako nisi došao na vrijeme, ne bi mogao ući u klub ili birc. Osobno sam s bendom Eleven Feet s kojim sam tada svirao znao imati i dvije svirke u noći. Imali smo i prostor za probe u centru, družili se. Puno je ljudi moje generacije nakon diplome preselilo u Zagreb. S druge strane, otvaranjem Skhwata i zatvaranjem drugih prostora se alternativna kultura maknula od centra grada. Skhwat je u sjajnom prostoru, ali je na periferiji grada. Dobra strana toga je što imaju adekvatne uvjete, a loša što se smanjio dotok ljudi koji kroz večer slučajno naiđu na alternativniju glazbu“, govori Zarkoff.
Njega je s industrialom te radom na sintisajzerima i samplerima upoznao Siniša Lupis, opskuran i široj javnosti nepoznat glazbenik koji je u Sisku bio među prvima koji su posjedovali elektroničke mašine tog tipa te njima znali i rukovati.
„Za elektroničku su scenu bili i ostali važni Omar i Jasmin Peco, a svakako bih spomenuo i bend Zmijski ugriz mladog lava, koji je djelovao ranije, do 80-ih godina. To je, po mojem mišljenju, najbolji new wave bend. Nešto kao Haustor, ali još bolji. Proizašli su iz kazališta Daska. Imali su puno smisla za humor, uvodili apsurdističke elemente u glazbu. Bili su doista avangardni. Brazil je također projekt iz 80-ih, a uspjeli su objaviti stvari i na Dark Entries labelu iz San Francisca, koji je možda najvažnija dark izdavačka kuća u SAD-u“, kaže Zarkoff, koji je i sam objavio glazbu na ovom, ali i brojnim drugim svjetski relevantnim labelima.
‘Živa glazba je luksuz’
Svoj stav s nama dijeli i mladi Teo Kolić, gitarist koji prati Nou Rupčića. Kada ne nastupaju zajedno, onda Teo prati Vesnu Pisarović te neka imena iz A strane, poput Igora Drvenkara, Davida Temelkova, Dine Petrića i drugih.
„Taj cijeli proces je jedan veliki začarani krug koji je teško razbiti u tako maloj sredini. Poduzetnicima (vlasnicima kluba/kafića) je neisplativo imati svirke uživo jer ne mogu biti u profitu nakon što plate bend, razglas, konobare itd. S druge strane, problem je što isti ti poduzetnici ne shvaćaju da je živa glazba luksuz“, govori nam iskreno talentirani Kolić.
Teo Kolić / privatna arhiva
S druge pak strane, ističe i problem mentaliteta današnjice, tvrdeći kako većina smatra da bi glazbeni sadržaji u manjim gradovima trebali biti besplatni.
„Onda su u čudu kada netko naplati ulaz za svirku, ali će bez problema otići do Zagreba, potrošiti gorivo, platiti 15€ ulaznicu za svirku u Vintageu. Smatram da kod nas scena ne postoji, nemam pojma tko bi ju predvodio“, dodaje potpuno iskreno.
S druge pak strane, petrinjsku je scenu dodatno unazadio potres. Mladi su se ranije okupljali na gradskoj tržnici, uživajući uz gitaru, jeftino vino i druženje. Tržnica je trenutno u procesu obnove, a mladi nisu uspjeli pronaći alternativno mjesto za okupljanje koje bi moglo parirati popularnom placu.
Teo Kolić i Vesna Pisarović / privatna arhiva
„Kako bi se to moglo poboljšati? Ljudi koji su željni svirki trebaju shvatiti da je u redu podržati izvođače kupovinom ulaznica i podržati kafić/klub koji se potrudio organizirati sve da se ljudi imaju gdje zabaviti. A vlasnici tih kafića/klubova trebaju shvatiti da će rijetko biti u plusu, ali i da cilj žive svirke nije da ti ozbiljno zaradiš, nego da privučeš ljude da dođu i drugi dan na kavu jer im je bilo odlično na svirci“, objašnjava Kolić.
Za njega je glazba, kaže, način izražavanja i umjetnost prije svega.
„Smisao glazbe je (neverbalna) komunikacija između muzičara i poluverbalna komunikacija s publikom. Poluverbalna u smislu da nije nužan tekst da te glazba dotakne. Tužno mi je kad netko svira sam, smatram da glazba nastaje kad se više ljudi skupi i svatko da nešto svoje“, kaže Teo.
A kako dati nešto svoje?
Pravi smisao glazbe jako dobro razumije ekipa iz već spomenutog Kluba mladih Skhwat. Smješteni u perivoju sisačkog Viktorovca već niz godina okupljaju brojne alternativce, organiziraju glazbene i druge evente i tako Sisak stavljaju na kartu prepoznatljivih glazbenih destinacija.
Riječ je o prostoru kojim upravlja KUMS (Koordinacija udruga mladih Siska, savez od ukupno osam udruga mladih), koji djeluje kao inkubator programa, projekata i aktivnosti kreiranih na temelju inkluzivnih i inovativnih načela suvremenih kulturnih praksi te politika za mlade.
„Dakle, ne radi se samo o mjestu gdje se svira glazba; radi se o prostoru koji služi kao poligon za produkciju društveno-kulturnih sadržaja i horizontalne participacije u lokalnoj zajednici“, kazuje nam Matea Marić, predsjednica Kluba mladih.
Skhwat / press
Ističe da su izazovi s kojima se susreću brojni, ali najveći od njih svakako je financiranje, odnosno pronalazak održivih izvora financiranja za neprofitne organizacije poput KUMS-a.
„Manjak održivih (višegodišnjih) izvora financiranja i nedostatak zainteresiranih organizatora evenata, koji bi željeli organizirati programe u skladu s vrijednostima i karakterom prostora, predstavljaju glavne prepreke. Osim toga, potreba za dodatnim resursima u vidu osoblja, posebno onih koji će se posvetiti digitalnom dosegu i društvenim mrežama, također je ključna. Ali ono što vidimo kao rješenje je uključivanje same publike, posebno mladih, u organizaciju i kreiranje evenata. Vjerujemo da u tome leži ključ za bolju i održiviju budućnost Skwhata i KUMS-a“, kaže Matea.
Skhwat / press
U posljednjih je nekoliko mjeseci Skwhat bio pozornica brojnim izvođačima, ali i mjesto za kvalitetne edukacije i učenja, poput radionice Produkcija slušaone te radionice Osnove sviranja gitare koje je vodio poznati sisački gitarist Juran Strmecky, ali i ekipa iz UMAK-a Sisak, organizacije mladih alternativaca. Brojnu je publiku okupio i njihov popularni MUF (Mali urbani festival), na kojemu su kroz godine nastupili Motus Vita Est, Petar Punk, mlade snage Struggles, Roadtrippersoundsystem, Ticija i Vedri. Na ovogodišnjem izdanju festivala nastupili su Rifftree, ABOP, Septica, Motus, Zarkoff, LCN, ###, Kollaps, Omar, Kozlowsky i mnogi drugi.
Mali urbani festival
Glede nadolazeće sezone, kaže da je još uvijek rano govoriti o konkretnim planovima. No, uvjerava nas da će Skhwat nastaviti sa sad već tradicionalnim programima poput Regeneratora, Pankomata, Milog Željeza i sličnih, ali i uvesti nove programe posvećene eksperimentalnim i performativnim tendencijama u glazbi.
„Osim toga, u fazi smo čekanja rezultata natječaja vezanog za projekt o sigurnom noćnom okruženju koji će, ako bude odobren, dodatno obogatiti našu ponudu i omogućiti nam da budemo još aktivniji na glazbenoj sceni grada i županije“, dodaje.
U eteru
Naši sugovornici kao važan utjecaj na osobni ukus i svojevrsnu instituciju sisačke glazbene scene ističu Alena Belajeca i njegovu emisiju Urban Music na Radiju Sisak, koja je u eteru svake subote od 22:00 do 01:00. Premda drugi njegov rad drže iznimno važnim, sam Belajec skeptičan je po pitanju utjecaja radijskog medija danas.
„Mladima je radio nezanimljiv medij i ne vjerujem da ga itko sluša ciljano. Radio se danas sluša u automobilu. Čak i mladi koji prate glazbu ne prate radio“, govori Belajec.
Njegova emisija ima tradiciju još od 1987. godine, a jedno je vrijeme išla na Petrinjskom radiju. Kaže kako je imao bolji osjećaj feedbacka u tom periodu jer je Petrinjski imao streaming servis preko kojeg se mogao dobiti osjećaj o veličini publike. Veću je interakciju osjetio i u vrijeme kada su forumi bili važan dio razmjene informacija.
„Tada su se javljali ljudi iz cijeloga svijeta: Meksika, Južne Amerike… Slali su glazbu, komentirali… Pojavom društvenih mreža to se rasplinulo“, priča Belajec, koji je vro istančanog glazbenog ukusa i nikad ga nisu previše interesirali trendovi.
Svoje je glazbene interese, prisjeća se, 80-ih formirao slušajući slovenski radio 202.
„Na kući sam složio gigantsku antenu veliku gotovo kao sam krov. Tada sam studirao i kupovao ploče koliko god sam mogao. Danas ih imam oko sedam tisuća. Pored toliko glazbe koju volim nemam potrebu slušati stvari koje mi na prvu ne uđu u uho“, govori.
Krajem 80-ih godina je Urban Music bila i klupska večer, koja se događala preko Omladinske organizacije u klubu koji se oslanjao na nju, a zvao se OK (omladinski klub). Voditelj je bio Nikola Vidović, diplomirani politolog i „amortizer između nas nadobudnih klinaca i političke klike koja se bojala novog čudnog i drugačijeg“. Uz Belajeca, nešto starijeg, na njoj su radile i mlađe snage, Zarkoff te Le Chocolat Noir.
„Program je išao šest godina i dogodila se odlična sinergija. Koncept je bio takav da imamo zagrijavanje s videoprojekcijama, potom live svirke pa DJ setove. Dolazili su ljudi iz Slavonije, Rijeke, Zagreba… Petkom sam vodio program alternativne glazbe (Nitzer Ebb, SKinny Puppy, F242, Kraftwerk, Test Department, Foetus, Boyd RIce, Death In June, Current 93, Swans, Big Black, Ministry, FrontLine Assembly, …), a subotom je išao komercijalni program s aktualnim hitovima, ali i čudima tog vremenea, poput Bomb The Bass, M.A.R.R.S., Public Enemy, što je radio moj pokojni prijatelj Mladen Pavlica, koji je našalost poginuo u Domovinskom ratu. Taj klub je funkcionirao do rata. Krajem 80-ih u Sisku je postojao i disko u hotelu Panonija. Tamo je program vodio moj kum Šime Frković, veliki zaljubljenik u elektronsku glazbu, uz komercijalu tog vremena, znao je uvaliti publici subverzije poput Divinea, Patricka Cowleya, Paul Parkera. Kum Šime i ja paralelno od 80-ih vodimo radijske emisije, moj program Urban Music, a njegov More Than 80’s.“, prisjeća se.
I danas mu ljudi prilaze s pitanjima hoće li se program pojavljivati u nekoj inkarnaciji, no Belajec smatra da je vrijeme da takve inicijative preuzmu mladi.
„Ispušni ventil mi je radio, a u klubovima mi se više ne svira“, kaže.
Iako će se u Sisku kava vjerojatno još dugo piti uz zvukove građevinskih strojeva, dok negdje u daljini narančasti MAN prevozi ostatke nečijeg doma, a žuti CAT-ovac ruši dijelove nastambe koja je nekada bila gradska uprava, barem će im u ušima još uvijek svirati dobra glazba od sinoćnjeg provoda.
Jer negdje između tupog zvuka spuštanja lopate bagera na tlo i povika radnika kolegi da uzme deset deka salame više, čuje se neka melodija, neki ritam. Zvuk je prigušen, ali čuje se.
Čuje se glazba. I živa je.
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
