In Memoriam Davorin Kempf

Hijerarhija umjetničke vrijednosti ne postoji ako se ona znanstveno i racionalno ne može dokazati. Ali to ne znači i to da  hijerarhija ne postoji! Jednako tako postoji veza između glazbe i matematike, vrlo duboka i zanimljiva, ali tu su upitni različiti slojevi, budući da matematičko-geometrijski sloj ne može biti polazište. Te matematičko-geometrijske strukture igraju važnu ulogu u čitavom svemiru, baš kao i kod najvećih skladatelja. Postoji sveobuhvatni kreativni sloj koji sadrži  te matematičke  odnose: zrcaljenja, proporcije… Svijet se oblikuje u doticaju s glazbom prošlosti i glazbom sadašnjosti. Mnogo puta ono što smo čuli ostaje, kao i ono što smo pročitali, iskusili, vidjeli, doživjeli… Čitavo naše životno iskustvo ima  utjecaja na stvaralaštvo.

To je samo mali, sažeti ulomak probran iz raznih izvora, onaj kako je razmišljao Davorin Kempf  (Virje 1947. – Zagreb 2022.), skladatelj, profesor, muzikolog; maturirao u Požegi i završio srednju muzičku školu u Osijeku. Znao je u tom slavonskom krugu, kao i Milko Kelemen, u presudnom glazbeničku stasanju spominjati blagotvorni utjecaj patera Kolbea.

Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao je klavir kod Stjepana Radića, dirigiranje kod neumorna Igora Gjadrova, a kompoziciju – kao i svi u to vrijeme – kod Stjepana Šuleka, čije su zasade odgovornosti prema skladateljsku zanatu obilježile generacije. Fascinirale su ga orgulje kao kraljice instrumenata, ali znao je reći da bi studij orgulja kao četvrti odsjek na Akademiji bila kap previše, no zato se tom instrumentu odužio značajnim kompozicijama, kao i osnivanjem festivala u rodnoj Požegi.

U neumornu izučavanju usavršavao se na visokoj školi u Stuttgartu, među ostalima, i kod Milka Kelemena. Put ga je vodio i preko oceana, na sveučilište u Iowi, gdje ga je svesrdno primila američka glazbena zajednica, a potom je doktorirao muzikologiju u Berlinu baveći se zrcaljenjem i proporcijama u glazbi. Njegove brojne skladbe – osobito u kratku razdoblju kada je bio rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije – dovele su Kempfa u žižu šire glazbene javnosti.

Struka ga je prepoznala dodjeljivanjem nagrade Porin za najbolju skladbu te godine 2016. za životno djelo, a njegov autorski album u izdanju Cantusa i HDS-a uzorak je jedinstvena opusa i kroki za buduća sagledavanja njegova dosega.

Erudit

Nije prvotni interes Davorina Kempfa bilo podučavanje, ali – od nečega se živjeti mora. Od godine 1995. pa do umirovljenja 2017. bio je redoviti profesor za kompoziciju i teoriju glazbe. Prije te redovitosti jedna davna generacija s kraja sedamdestih i početka osamdesetih godina mogla je, ako je htjela, saznati puno toga, od analize do  studentske zadaće pisanja polifonih djela u raznim povijesnim stilovima.

Kada je uhvatio nekoliko minuta na satu analize, ispričao je mnogo toga o glazbi, govoreći sve iz skladišta svoje erudicije. Jedino se tada mogao osjećati respekt, pa se u kovitlacu poštovanja provukao i nadimak Mein Kempf. Puno je toga moglo zbuniti nas nevježe, ili se štošta moglo ignorirati jer, eto, dobro sviram, recimo, violinu i nije me briga koji je osnovni kvintakord od od h-d-g. Crven u licu, s igrajućim živcem na obrazu, izbacio je dvije studentice koje su se kikotale. Uspjela sam, u zadnji čas, napraviti kameno lice te sam se ostatak sata analize i pitala zašto one sad piju kavu, a budala nije vani.

„Ideš polagati kod Kempfa?“, bilo je pitanje za zastrašivanje neukih. Rekla bih čak da se stvorio svojevrsni kolektivni strah. Podlegla sam i umirala od treme. No, na samom ispitu, početak analize Schumannova Koncerta za violončelo je bio dovoljan. Što sam sve mljela, ne bih znala. Mislila sam da sam pala, a ono – odličan. I danas sam uvjerena da ga nisam zaslužila. Bilo je to tako neznatno u odnosu na profesorovo teško dostižno znanje, ali i poticajno, kao i izvor ponosa da beskraja.

Svijet dobro utemeljenih i potkrijepljenih vrijednosti

Davorin Kempf redovito je pohađao koncerte uživo, kao i Radica ili Bergamo, a znao je, ponekad, i napustiti dvoranu kada se nije slagao s odobravanjem publike nekom djelu, živeći u svom svijetu dobro utemeljenih i potkrijepljenih vrijednosti.

Kada bih morala reći tko je od mojih profesora u davnu glazbenom školovanju imao najveći utjecaj, među njih možda troje je svakako Davorin Kempf. I na tome sam beskrajno zahvalna, unatoč našem neugodnu posljednjem susretu u Bersi kada mi je vehementno izrazio nezadovoljstvo jer je intervju objavljen bez autorizacije. Moji argumenti da nije bilo tri dana vremena koliko je tražio za autorizaciju – jer tisak čeka – nisu urodili plodom. Urednik je obećao da on preuzima odgovornost, a u tom sam trenu pokupila štetu za beskrajno mi dragog profesora i ugodna sugovornika na kasnijim kavama, profesora koji me obilježio i podijelio s nama djelić bogatstva svojeg znanja.

Sad samo mogu reći „zbogom“ i obećati da ću tu dragocjenost čuvati koliko god mi male snage dozvoljavaju.