21
sij
Priče

In memoriam Nikša Bareza (1936.—2022.)

In Memoriam Nikša Bareza

Maestro Nikša Bareza

share

Kad jednom dobiju diplomu u ruke, dirigenti (danas) stječu titulu magistra muzike-dirigenta. Drugu, kolokvijalnu titulu maestra često dobiju odmah čim stupe pred orkestar. Maestro može biti svatko, no rijetki doista zaslužuju da ih se tako i zove, a za života je Nikša Bareza zaslužio da ga se doista oslovljava Maestrom i to s velikim M.

Taj je Splićanin svoj glazbenički put započeo u rodnome gradu, a nerijetko se prigodom izvedbe njegovih djela prisjećao i svojega srednjoškolskog profesora harmonije, Josipa Hatzea. Kasnije u Zagrebu uči od Slavka Zlatića i Milana Sachsa s kojim surađuje najviše u Operi HNK. Diplomom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu njegova naobrazba nije stala. Tako se i sam često osvrtao na, primjerice, suradnju s Nikolausom Harnoncourtom, pionirom povijesno obaviještenog izvođenja čije su ideje nesumnjivo utjecale na Barezine kod izvođenja glazbe nastale prije 19. stoljeća. U Salzburgu se još usavršavao kod Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana.

Maestrov operni repertoar bio je golem. Uključivao je opere od Monteverdijevih, dakle najranijih opernih naslova uopće koji se i danas izvode, do najsuvremenijih opernih ostvarenja. Hrvatskoj publici priredio je niz intrigantnih opera poput briljantne produkcije Mefistofelea Arriga Boita u HNK Split ili pak izvorne inačice Wagnerova Ukletog Holandeza u zagrebačkome HNK-u, što su neka od njegovih recentnijih opernih ostvarenja. Potonji je skladatelj možda i najviše zaokupljao Maestrov dirigentski interes; ravnao je brojnim njegovim glazbenim dramama, uključujući i dvadesetak integralnih izvedbi tetralogije Prsten Nibelunga.

Svoje majstorstvo u tumačenju Wagnerova opusa nije demonstrirao samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta, čak i u Njemačkoj i Austriji. Koliko je traga ondje ostavio govori i činjenica da se službeno od njega na svojim internetskim stranicama oprostila i Bečka državna opera u kojoj je do 1991. ostvario 71 dirigentski nastup, a debitirao je izvedbom Verdijeva Krabuljnog plesa 1973., kojim je u Zagrebu diplomirao. Nakon Beča, veliki uspjeh ostvaruje kao dirigent u milanskoj Scali gdje osim Wagnerovim glazbenim dramama ravna i operama Giacoma Puccinija. Osim tih dvaju velikih punktova u njegovoj karijeri, nezaobilazno je i djelovanje u operama Züricha, Graza i Chemniza. Bilo je nebrojeno mnogo nastupa i u Trstu, Veneciji, Torinu, Ženevi, Moskvi, Sankt Peterburgu pa čak i u Mexico Cityju.

Taj svjetski putnik i poliglot, a povrh svega erudit, gorljivo je istraživao mogućnosti kanonskog repertoara. Tragao je za njegovim primarnim izvorima – skladateljskim autografima. Trudio se proučiti svaki detalj koji bi mu note, ogoljene od ikakvih redaktorskih intervencija, mogle isporučiti. Ne čudi stoga što je težio izvedbama izvornih inačica opera, koliko god one bile ili ne sastavnim dijelom standardnih izvedbi.

Nikša Bareza nije bio samo operni dirigent, njegov je interes bio usmjeren i na simfonijsku glazbu. Baš kao i u operi, osim partitura standardnog orkestralnog repertoara, nije zazirao ni od najsuvremenijih ostvarenja. Dirigirao je tako i na Muzičkom biennalu Zagreb, a surađivao je i s uglednim skladateljima suvremene glazbe poput Benjamina Brittena, Oliviera Messiaena, Carla Orffa, Luigija Dallapiccole i Dmitrija Šostakoviča. Redovito je ravnao i izvedbama djela hrvatskih skladatelja, bilo da je riječ o opernim ili simfonijskim.

Njegov bogati orkestralni repertoar ovjekovječen je na nizu snimki koje je ostvario i kao šef-dirigent Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije, ali i na nosačima zvuka još od šezdesetih godina prošloga stoljeća. U jednome je radijskomu intervjuu otkrio da je Jakov Gotovac ravnao tek nekolicinom brojeva svojega Ere s onoga svijeta na snimci za Jugoton (koju je ponovno objavila tvrtka Croatia Records ranih dvijetisućitih). Dirigentski štapić za najveći dio opere pripao je asistentu – Nikši Barezi!

Maestra Barezu upoznao sam tek 2014. kao radijski novinar, intervjuirajući ga povodom dodijeljene mu Nagrade za životno djelo Lovro pl. Matačić. U brojnim mi je kasnijim radijskim intervjuima detaljno opisivao svoj pristup pojedinim opernim naslovima koje je tada predstavljao, nerijetko se uvijek vraćajući temi autografa i skladateljskih intencija. Kao nekome tko se praktički tek upoznavao s njegovim djelovanjem, bilo mi je jasno da je njegov pogled na glazbu nevjerojatno slojevit i obilježen prije svega detaljnim izučavanjem, a to isto potvrdilo se i u umjetničkoj suradnji s njim.

Izvedbe koje sam imao prilike čuti uživo karakteriziralo je inzistiranje na muzikalnosti i posvećenost detaljima. Malo tko vjerojatno zna da je Jakov Gotovac u drugome činu Ere s onoga svijeta predvidio i orgulje koje daju specifičnu boju okretanju Simina mlina. Primjer je to detalja u koji sam se i sam mogao uvjeriti kada sam se na jednoj od izvedbi našao na „koru“ iznad inspicijenta i odsvirao tu kratku dionicu iz partiture u kojoj doista stoji kratica org. Orgulje su neizostavne i u Adelu i Mari Josipa Hatzea, još jednoj operi koju je majstorski dirigirao ne samo na koncertnoj, nego i na opernoj pozornici.

Bilo je to u zagrebačkome HNK-u 2017. Maestro je na probi bio strašno zainteresiran za registre orgulja, kako bi što jasnije dočarale ugođaj jednoga starog splitskog samostana u kojem je i on dobio prvu poduku iz klavira. Detalji su ga zanimali i u izvedbi continua na čembalu u operi Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka povodom 35. obljetnice umjetničkog rada kontratenora Maxa Emanuela Cenčića. Pri svakom neznatnom i neočekivanom zvuku iz orkestra Maestro Bareza istaknuo bi da „treba poštovati volju skladatelja koji je to baš tako zapisao, inače bi se [skladatelj] naljutio.“

Njegova alma mater, Muzička akademija u Zagrebu, pozvala ga je krajem prošle godine da ravna jednim od koncerata kojima se obilježava 100. obljetnica osnutka te visokoškolske ustanove. Nitko nije ni slutio da će to ujedno biti i njegov posljednji nastup, a bio je posvećen hrvatskim skladateljima: Stanku Horvatu, Milku Kelemenu i Natku Devčiću, što još jednom dokazuje njegov interes i za promocijom najboljeg od hrvatske glazbe.

Neumorni Maestro Nikša Bareza uvijek je tragao za novim spoznajama pružajući primjer da u svemu što radimo valja težiti iskrenoj posvećenosti. Njegova široka lepeza simfonijskog i opernog repertoara pokazatelj je da kao umjetnik nikada nije prezao pred najrazličitijim glazbenim izazovima. Sve ih je uspio nadvladati.

Za njim ostaju uspomene na nezaboravne izvedbe, ali i snimke koje je stvorio endemskim talentom, uvijek istražujući nove putove u interpretaciji poznatoga odnosno predstavljajući nešto sasvim nepoznato.

Moglo bi Vas zanimati