K-pop u Hrvatskoj – udruge, eventi i budućnost scene

K-POP:

• velika glazbena industrija,
• glazbeni žanr,
• supkultura?

Da, sve je to čuveni korejski pop koji se u posljednjem desetljeću uvjerljivo pokazuje i dokazuje na svjetskoj glazbenoj sceni. Neke od K-pop grupa poput BTS-a i BlackPink ušle su čak na američke top liste, inače gotovo neprobojne za nezapadnjačke proizvode.

Stoga ne iznenađuje da, iako malena, u Hrvatskoj postoji K-pop scena koju podržavaju i čine sami fanovi ove glazbe i korejske kulture. No odnedavno kod nas djeluje i udruga Korean Croatian Events (KCE) koja se bavi promocijom korejske kulture, i koja se pokazala važnom za K-pop događanja u Hrvatskoj.

Da saznamo još ponešto o djelovanju same udruge, kao i o K-popu kod nas, priupitali smo voditeljicu udruge KCE, Idu Klemenčić o poveznici udruge s K-pop scenom i prošlim zbivanjima na sceni, kao i planovima.

Ida, koja bi bila Vaša procjena o veličini hrvatske K-pop zajednice/scene? Drugim riječima, koliko prema Vašem sudu (otprilike) pojedinaca ova supkultura okuplja u Hrvatskoj?

To je stvarno teško procijeniti – na društvenim je mrežama hrvatska K-pop zajednica zapravo spojena s onima iz regije, tako da jedine brojke koje zapravo imamo su naši followeri. Npr. na Instagramu ih imamo malo više od dvije tisuće i 85% su iz Hrvatske, a opet ne možemo pretpostaviti da je apsolutno svaki K-pop fan nabasao na naše profile. Nismo jedna od većih supkultura, ali sigurno nas ima neliko tisuća.

Kao voditeljica udruge koja se bavi promocijom korejske kulture u Hrvatskoj (naziva Korea Croatia Events (KCE), možete li nam reći nešto o začecima rada udruge, te glavnim preprekama i uspjesima s kojima ste se susretali u protekle 3 godine vašeg djelovanja?

Kao udruga smo se zapravo tek nedavno registrirali, do sad je naš rad bio čisto volonterski i na bazi nekoliko prijatelja koji su uspjeli odvojiti nešto svog slobodnog vremena da organiziraju evente. Najveća prepreka nam je, očekivano, pandemija – 2019. godina bila je puna evenata i onda smo odjednom morali prestati, tako da smo malo izgubili zamah. Druga prepreka je sigurno manjak slobodnog vremena – mi smo svi studenti ili zaposleni ili oboje, tako da često postoje periodi gdje nitko ne može raditi. No, nadamo se da ćemo radom kroz udrugu uskoro primiti nove članove u tim i uspjeti organizirati sve što imamo planirano za 2022. godinu!

Foto: Unsplash (Joel Muniz)

Gdje ste sve održavali K-pop partyje i gdje ih u budućnosti možemo očekivati, te na kojem mjestu pratiti te informacije?

Supkulture poput naših primaju najčešće alternativni klubovi, a od gradova smo do sada imali partyje u Zagrebu i Splitu. Dugo smo se zapravo mučili pronaći prostor za partije, jer većina klubova dok ne vidi pun klub sumnja da nam se rad s nama isplati. Najnoviji dom smo pronašli u baru Bustan kojima nam je zasad divno i nadamo se da ćemo nastaviti raditi u budućnosti. Za 2022. nam je u planu organizirati partyje i u drugim gradovima, a sve se najnovije informacije prvo može saznati preko našeg Instagram profila.

Osim partyja, na koje još načine promovirate K-pop (npr. radionice, predavanja, karaoke)? 

Prije pandemije smo često imali karaoke, i to je nešto što bismo rado nastavili. Kada korona ne hara toliko jako održavamo i plesne radionice, a u listopadu smo održali i radionicu pod nazivom „Diplomacija kroz kulturu – kako je Južna Koreja postala glavni izvoznik kulture 21. stoljeća“ u suradnji s Udrugom Impress. Taj nam se format jako svidio i namjeravamo nastaviti sa sličnim radionicama i predavanjima!

Imate li u planu neko K-pop gostovanje/koncert i je li to uopće realno za očekivati u Hrvatskoj?

Nije bio K-pop, no 2019. godine smo organizirali koncert korejskog rock benda Violet Tree u Zagrebu. Što se K-pop koncerata tiče, to pitanje često dobivamo i ne znamo točno kako na njega odgovoriti. K-pop koncerti su, po nama, produkcijski na većoj razini nego što bi bilo koja arena u Hrvatskoj mogla podnijeti, a i koliko čujemo, predujami za dolazak K-pop grupa su jako veliki.

Mi bismo, naravno, bili presretni da se ukaže prilika da neka K-pop grupa dođe u Hrvatsku, ali nam se trenutno to ne čini realno. Većina grupa bira gradove poput Londona, Berlina, Pariza, Amsterdama i sličnih kad razmišljaju o europskim turnejama.

BTS / Foto: LEAlbum (DeviantArt)

Što biste rekli, koji su osnovni uzroci za slabu vidljivost K-popa u hrvatskim medijima?

O ovom bi pitanju mogli napisati zasebni članak – glavni razlog bio bi to što je K-pop drugačiji od mainstreama i naši mediji se time jednostavno ne bave. Na primjer, godinama smo slali upite radijskim postajama i molili ih da počnu puštati K-pop, a to su tek učinili kad su grupe počele stvarati pjesme na engleskom jeziku ili surađivati s američkim/zapadnjačkim imenima.

Ljudima je teško pojmiti kako je glazba iz države na potpuno drugom kraju svijeta i na stranom jeziku koji nije engleski postala toliki globalni fenomen, a i može se reći da je razlog i publika koju K-pop uglavnom privlači – glazba, ali i sve što najviše „konzumiraju“ mlade djevojke i žene rijetko se shvaća ozbiljno. Zato nam je iznimno drago da imamo priliku na portalu koji se bavi baš glazbom predstaviti K-pop.

Kakav je odnos glazbene industrije SAD-a (kao svjetski dominantne) spram K-popa koji nije njezin proizvod nego  korejski (i nezapadnjački), a globalno je uspješan?

Iako se mnoge K-pop grupe u zadnjih nekoliko godina probijaju na američku glazbenu scenu (prvenstveno BTS i Blackpink, ali i grupe poput Monsta X, Stray Kids, TXT i slični), ove dvije industrije su, osim što su obje školski primjer kasnog kapitalizma, dosta različite u smislu radne navike i promocije. Kratko rečeno, K-pop karakterizira dugogodišnji sistematizirani rad gdje idoli u ranoj dobi potpisuju ugovore s kompanijama gdje zatim godinama treniraju ples, pjevanje, rep, jezike i glumu, dok SAD više pada na inspirativne priče, glazbenike koji su držali koncerte pred osam ljudi u baru u malom gradu i onda „magično“ postali poznati.

Način promocije i brendiranja je također potpuno drugačiji – K-pop albumi su sami po sebi specifičan doživljaj, što dokazuje činjenica da su jedna od rijetkih zemalja gdje je prodaja fizičkih albuma još uvijek velika, dok SAD najviše ovisi o streaming servisima. No, na neki način su ove dvije industrije i slične – treniranje u K-pop kompaniji od malih nogu se može usporediti s Disneyjevim zvijezdama koje prvo potpišu ugovor za seriju, pa za tri albuma, pa na kraju ne mogu izaći iz ugovora do 18 i moraju održavati čisti imidž. Vrlo zanimljiva tema o kojoj se može pričati satima.

Što mislite zašto se Sjeverna Koreja toliko boji K-popa i ima tako rigorozna rješenja poput smaknuća ljudi koji ga slušaju, cenzure i demonizacije čitavog pokreta?

Pitanje Sjeverne Koreje je zanimljivo, s obzirom na to da se u Pyeongyangu jednom godišnje održava koncert na kojem su do sada nastupali brojni južnokorejski pjevači, pa i K-pop grupe – Kim Jong-Un voli K-pop, to je sam i rekao. Ako se boje K-popa, to je zato što je iz Južne Koreje i jer je svjetski popularan fenomen, te zato što je nešto van njihove kontrole.

Kakav je odnos K-popa, J-popa i C-popa kao specifično azijskih proizvoda? Ima li sličnosti i jesu li razlike ipak prevelike?

To su tri zasebne industrije s vlastitim standardima i načinima promocije – K-pop je od njih sigurno najviše strukturirana – grupe u Kini znaju biti neaktivne i po godinu dana, dok K-pop grupe izdaju prosječno dva albuma godišnje. Japan, s druge strane, ima određeni sound koji najviše ide i točno se može čuti razlika kada K-pop grupa radi pjesmu za korejsko, a kada za japansko tržište. Također, koliko god to možda loše zvučalo, u Japanu su standardi za postajanje idolom puno niži – puno je manje pripreme, nema toliko formalne edukacije koliko u Južnoj Koreji ili Kini.

Zanimljivo je također da i u Kini i u Japanu postoji veliki interes za K-pop, dok J-pop i C-pop nije toliko popularan u Južnoj Koreji. Možda zbog dosljednosti.

Činjenica jest da je K-pop postao glavnim promotorom korejske kulture u svijetu i iznimno profitabilnom industrijom. Korejska Vlada stoga iznimno ulaže i u ovaj sektor i strogo ga regulira. Što mislite o takvoj praksi i općenito o uplitanju države u glazbenu industriju?

Ne bismo rekli da Vlada strogo regulira sektor, on ima stroga pravila zbog načina na koji se industrija strukturirala u 1990-ima i društvenim standardima. Južna Koreja kao država iznimno cijeni strukturu i naporan rad, tako da se može izvana činiti kao da Vlada sve zapravo regulira. S obzirom na to koliko K-pop promovira južnokorejsku kulturu po cijelom svijetu, pohvaljujemo priznanja koja su K-pop grupe i izvođači dobili od Vlade i lijepo je vidjeti Vladu koja aktivno promovira svoje glazbenike.

Ponekad se teško oteti dojmu da smo već vidjeli sve. Da je na glazbenoj sceni, onoj undergrounda kao i mainstreama, već sve otkriveno, ponuđeno, izmiješano i izmišljeno. Potom se dogodi nešto kao K-pop i ugodno nas iznenadi.

Iako K-pop možda neće biti svačija šalica čaja, teško je osporiti činjenicu da je zaista intrigantan i složen sociokulturni fenomen. Na odličan način prikazuje suvremeno društvo kakvo je proročki opisao čuveni Marshall McLuhan: kao globalno selo u kojem mediji zaista jesu čovjekovi produžeci. Također, svjedoči o ljudskoj kreativnosti i beskonačnim mogućnostima glazbe kao umjetnosti ali i glazbe kao profitabilne industrije.

Hvala svim K-pop fanovima koji su podijelili svoja privatna iskustva, kao i voditeljici udruge KCE na korisnim informacijima.

Doviđenja ili na korejskom
안녕 (annyeong)